Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura

Crkva koja bi (su)kreirala građanske zakone preobrazila bi se u tutora društva, a Radosna vijest (evanđelje) bi, snagom zakona, od ponude spasenja (p)ostalo teret koji treba nositi i okov koji zarobljava.

Evanđelje upakirano u građanske zakone postalo bi karikatura. Sve vrednote, pa tako i vrednote evanđelja, prestaju to biti kada su upakirane u slovo koje prisiljava.

One su vrednote tek kad su poosobljene, a da bi to (p)ostale, moraju biti ponuđene/prihvaćene u potpunoj slobodi. Zato navještaj evanđelja isključuje svaki oblik zakonske prisile, makar neizravne, u građanskom smislu.

Vjerovati i ljubiti – u imperativnom obliku, upakirani u pisani i ovjereni zakon, (p)ostaju potpuna besmislica i sušta suprotnost onome što ove kreposti jesu. Zato poslanje Crkve nije (su)kreirati zakone, nego odgajati za vrednote. U tom smislu država i društvo moraju biti sekularni, kako bi evanđelje bilo slobodno. Vrednota to prestaje biti kada se nameće.

Potpuna je iluzija da bi snagom građanskog zakona neko društvo bilo više prožeto duhom evanđelja. Naprotiv, svaka vrednota koja se nameće postaje odbojna i predmet prezira.

Takav primjer već imamo u crkvenoj pastoralnoj praksi u kojoj se mlade upućuje (ponekad im se i nameće) u primanje sakramenta krizme, nakon kojeg mnoštvo njih raskida s vjerskom praksom.

Očito proturječje između primanja sakramenta kršćanske zrelosti i aktivnog napuštanja Crkve svjedoči da je svako, makar prešutno, društveno nametanje bilo kakve vjerske dužnosti/prakse, jalovi promašaj. Pitanje je koliko smo i jesmo li spremni suočiti se s tim.

Suvremeni čovjek radikalno odbacuje svaku vrednotu koja mu se nameće. Prošlo je vrijeme kad je Crkva mislila namjesto čovjeka. Tek ono što je suvremenom čovjeku odgojem i svjedočanstvom potvrđeno kao vrednota, on prihvaća kao vlastito. Njemu su strani i odbojni svi sadržaji koji podrazumijevaju autoritet i poslušnost.

Zato će takav čovjek zazirati od svega što mu se na bilo koji način nameće, a pristajati uz ono što mu je posvjedočeno životom, i to u suvremenom svijetu.

Zato će Crkva svoje poslanje naviještanja evanđeoske poruke plodonosno ostvariti svjedočenjem i očinskom brigom za čovjeka, a ne uplivom u građansko zakonodavstvo i politički život, od čega je, dugoročno, već imala nesagledivu štetu.

Iz ljubavi oltara i prijestolja Kristovo je evanđelje uvijek izlazilo kao gubitnik, za kojeg u toj simbiozi nema mjesta.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Što meni Crkva jest, i što ona nije
    •  Nitko nema pravo činiti zlo i to opravdavati narodom
    •  Josip Manolić, ogledalo naše uljudbe
    •  Bog uskrsnuća i kršćani Kajfe
    •  Zašto bi netko rađao djecu da ona sutra budu nečiji vojnici
    •  Veliki Bog među svojima
    •  Čovještvo kao Božja norma
    •  Božić je postao blagdan u kojemu nema mjesta za Boga
    •  Crkva sutrašnjice
    •  Božji šator među ljudima

> Svi tekstovi ovog autora