Glasnovićevo huškanje, kao i Trumpovo, otuđuje ljude

”Ridikul” koji prijeti studentima Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji su se pobunili protiv dekana nije baš bezazlen tip. Njegov post pun agresivnosti i tendencioznosti sve je drugo, samo ne smiješan.

Okomio se na studente Filozofskog fakulteta, vjerojatno samo zato što mu se njihov prosvjed činio pravom prigodom istresti sav svoj gnjev i – još gore – svoju potrebu zaraziti svoje podupirače bijesom na – kako on misli – povlaštenu društvenu skupinu, u koju trpa studente, mlade, buntovnike, slobodan individualistički soj, koji se ne da upregnuti u njegovj crno-bijeli svjetonazor.

Zato ih sve trpa u ”komuniste” – ”zbirnu psovku”, čijoj je konjunkturi u procesima obračuna s prošlošću čak i jedan biskup pružio dodatnu municiju.

Možda je saborski zastupnik Željko Glasnović nekad imao poteškoće s komunističkim sistemom, a možda samo nije uspio na studiju, a da komunisti za to nisu ni malo krivi, možda mu roditelji nisu mogli priuštiti da ”ljenčari” kao student… Tko zna uzroke njegove naglašene odbojnosti prema sveučilištu i studentskom buntu.

Uzrok razvitka takve krutosti možda je rigidan odgoj u roditeljskom domu koji je suzbijao začetak osamostaljivanja i kritičkog propitkivanja okoline, a koji je, još gore, ubio u djetetu sposobnost empatije iz koje izrasta tolerantnost prema drugim načinima života i solidarnost s drugima

Možemo pretpostaviti da zagovornike ”reda, rada i discipline” krasi ”autoritarni mentalitet”, stanovita krutost crno-bijelog prosuđivanja, čvrstog pristajanja uz konvencije, zakone, propise.

Uzrok razvitka takve krutosti možda je rigidan odgoj u roditeljskom domu koji je suzbijao začetak osamostaljivanja i kritičkog propitkivanja okoline, a koji je, još gore, ubio u djetetu sposobnost empatije iz koje izrasta tolerantnost prema drugim načinima života i solidarnost s drugima.

Možda je dijete potrebnu prilagodbu društvenim normama bez pitanja prihvatilo kao model svog ophođenja s okolinom, pa se razvijalo u malog despota.

Obitelji usađuje norme, ali prenose na dijete i predrasude kakve dominiraju nad racionalizmom u manje obrazovanim obiteljima i sredinama.

Razvojna psihologija otkrila je sukobe s autoritetima zbog nedovoljnog i neuspjelog odvajanja od obitelji kao remetilački element koji sputava razvitak jakog ega, a slabost se kasnije kompenzira autoritarnim ponašanjem: nepokoljebljivim pristajanjem uz konvencije i vlastite (odnosno naslijeđene, svjesno ili nesvjesno preuzete) predrasude i iskrivljene poglede na svoju sredinu, na socijalne i političke prilike.

Antisemitski i etnocentrični stavovi neizostavne su značajke takvih ličnosti. Kršenje konvencija i odstupanje u stavovima autoritarna osoba nemilosrdno kažnjava. Prekoračenje granica – tj. umjetnost, subjektivizam, imaginaciju – takav karakter ne može tolerirati, pa mu studenti, sami po sebi pojam nekonvencionalnosti, nepodnošljivo remete usiljeno ponašanje.

Ideološku matricu njegove agresivnosti valja tražiti prvenstvo u njegovoj psihičkoj deformaciji koja ga je i preodredila za to da je postao i ostao simpatizer NDH; autoritarna ličnost odaje se tipičnim snopom fašistoidnih stavova i ponašanja.

Takve ”razvijene demokracije” – po riječima i ukusu tog bivšeg generala i današnjeg priklonika nasilju – doista postoje: u državama nedaleko od nas, gdje moćnici mimo demokratskih smokvinih listova grme i oblače svojim zemljama.

Koncept autoritarne ličnosti (u čijem su stvaranju sudjelovali Adorno, Horkheimer i američki psihoanalitičari koji su svoje istraživanja zasnovali na europskom iskustvu s antisemitizmom i totalitarnim režimima) sa psihološkog je aspekta do danas najvažnija i nedostignuta teorija razvitka totalitarizma (premda kritičari zamjeruju da se ne može jasno prepoznati granica između političkog konzervativizma i autoritarne ličnosti).

Ispad dijasporinog zastupnika protiv studenata u biti ima sasvim površne veze sa samim studentima, kao i s komunizmom i komunistima: Više nego oni tog autoritativca tjeraju vlastiti demoni.

Tko drugi nego antidemokrat pronalazi uzor za ophođenje s nezadovoljnicima – pojedincima i skupinama – u ”zrelim demokracijama”, gdje se buntovi ”rješavaju pendrekom i suzavcem”.

Takve ”razvijene demokracije” – po riječima i ukusu tog bivšeg generala i današnjeg priklonika nasilju – doista postoje: u državama nedaleko od nas, gdje moćnici mimo demokratskih smokvinih listova grme i oblače svojim zemljama.

Tko glasa za takve tipove?

Oni koji vole pučke tribune koji im svijet objašnjavaju pojednostavljenim formulama. Što jednostavnije što je svijet složeniji.

Svi koji studente smatraju parazitima a intelektualce beskorisnim sanjarima zacijelo su se osjećali potpuno u dosluhu s izabranim zastupnikom, koji ih, eto, razumije i uzima ozbiljno

Činjenice, stručnost, provjereno znanje im nisu bitni; takvog intelektualističkog pametovanja su se glasači očito već zasitili.

Sada su izabrali tipa kojem činjenice služe samo zato i toliko dugo dok njima može zapaliti svoje slušateljstvo zavišću, odbojnošću, isključivošću, sumnjičenjima.

Svi koji studente smatraju parazitima a intelektualce beskorisnim sanjarima zacijelo su se osjećali potpuno u dosluhu s izabranim zastupnikom, koji ih, eto, razumije i uzima ozbiljno.

Čitatelji predmetnog posta zacijelo ne spadaju među najsiromašnije slojeve na Balkanu, nego žive još sasvim solidno – no vjerojatno se boje da će kad-tad ipak zaostajati u utrci za raspodjelu općeg dobra, te ostati na začelju i kratkih ruku.

Njihova je bojazan čak opravdana i zaslužuje pozorno slušanje: poglavito povlačenje države iz socijalnog i gospodarskog područja, prepuštanje tih područja ”slobodnoj igri” ljudi doživljavaju kao ugrozu – s pravom, jer je rezultat prvog vala privatizacije devedesetih godina dokazao kako je stubokom promašeno očekivanje da će sav narod profitirati, kad gospodarstvo i financije profitiraju. Banke su profitirale – gospodarstvo ne, ljudi – ne.

Lako se smijati pučkim tribunima koji izbore dobivaju i politički djeluju na valovima nezadovoljstva i strahova, napadima na liberale, individualističke, buntovne, neprilagođene mlade koji još nemaju zasluga za ”opću dobrobit” – ali će ih stjecati ako ih u tome ne budu sputavali, odnosno ako im stvore preduvjete, radna mjesta, plaću, gospodarsku sigurnost.

Huškanjem se može osvojiti saborski mandat, ali ne i stjecati sigurnost i blagostanje. Tipovi kao spomenuti ”ridikul” neće biti oni koji će suvislim konceptima uvjeravati kako ljude izvući iz nevolja.

Huškanjem se može osvojiti saborski mandat, ali ne i stjecati sigurnost i blagostanje. Tipovi kao spomenuti ”ridikul” neće biti oni koji će suvislim konceptima uvjeravati kako ljude izvući iz nevolja

Ne smijemo stati na promatranju križarskog rata autoritarca – bez obzira na objekt na koji se okomio: tucimo ga njegovim vlastitim oružjem. Usprotivimo mu se racionalnošću i emocijama – kojima on barata, racionaliziranim, kontroliranim i provjerenim emocijama.

Recimo otvoreno: tip je opasan! On huška protiv bogataša, liberala, demokrata – a da ne pruža nikakvu garanciju da će uspjeti marginalizirane izvući iz nevolja i osigurati im udio u raspodjeli bogatstva.

Takvi nemaju koncepta, i ne trude ga se osmisliti; njihov je interes huškanje radi huškanja samoga.

Oni se koriste naivnošću ljudi koji vjeruju da je sve što je drugačije od onoga što aktualno imaju automatsko bolje, koji u svakom novom političaru vide Mesiju koji će ih konačno izbaviti iz zla.

Huškanje razvija svoju dinamiku, oblikuje raspoloženja koja otuđuje osobe koje su ih potakle, radikaliziraju društva na duže staze, kad Trumpa, Glasnovića i drugih ”većem neće biti”.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora