Haški osuđenici su se pokajali, kada će to učiniti RH

Nakon 30 godina od rata na prostoru bivše Jugoslavije, ima li nešto važnije i presudnije za postratna društva toga prostora od suočavanja sa zločinima koji su počinjeni? Iako je važno znati i objasniti političke pozadine rata koji je vođen, povijesne i savremene težnje naroda i država ovih prostora, ne postoji niti jedan argument kojim se mogu pravdati počinjeni zločini.

Ma koliko se zločinci branili općim interesima, interesima naroda i država, ma koliko oni bili dio nekog objektivnog ratnog stroja u kome su im dodijeljene uloge, nekada čak i mimo njihove volje, oni su kao osobe, pojedinci, počinili zločine. Njihova odgovornost je osobna i ne mogu se toga osloboditi.

Zato se zločinci uvijek suočavaju s dva problema: jedan je suočavanje sa zakonima koji su javni i pred kojima moraju odgovarati, drugi je suočavanje sa zakonom u njima, osobnom sviješću i savješću.

Ona prva odgovornost se može ponekad i izbjeći ili ublažiti, ali ova druga ne može. Najteže je suočavanje sa sobom. Kazna po zakonu se može podnositi sve dok zločinac intimno, subjektivno ne prizna svoj zločin i ne pokaje se zbog njega. Samo s priznanjem i pokajanjem moguć je oprost, a bez oprosta nemoguće se osloboditi zločina.

Najveći filozof modernog doba, Hegel, u svojim ranim spisima, mladenačkim spisima, tvrdio je i dokazivao kako svaki zločinac trpi po kauzalitetu vlastite sudbine. U zločinačkom činu zločinac ne povređuje samo drugoga nego i sebe; ubijajući drugoga on ubija i sebe.

Kazna po javnom zakonu ne rješava njegov problem jer ga sud osuđuje na kaznu čije ga izvršenje oslobađa krivice. Javni zakoni omogućuju da se zločin iskupi zatvorskom kaznom i nakon toga zločinac je oslobođen krivice – on je svoje odležao.

Kako se oni suočavaju s vlastitom sviješću kada pred sobom imaju priznanje samih zločinaca, koji ne samo priznaju svoje zločine nego se kaju zbog njih i traže oproštaj od žrtava?

Međutim, presuda po javnom krivičnom zakonu ne može osloboditi zločinca onog drugog dijela njegove krivice koju nosi u sebi – on trpi po zakonu vlastitog zločina, on nije ubio ili mučio samo drugoga nego i sebe. Toga postaje svjestan kada nastupa izvršenje kazne, kada ostane sam sa sobom u zatvorskoj ćeliji. Tada on shvaća da je uradio sebi sve ono što je uradio drugome. U suočenju sa sobom zbiva se njegova drama.

U proteklom ratu u BiH izvršeni su stravični zločini, najteži i najgnusniji poslije Drugog svjetskog rata.

Međunarodna zajednica je formirala Međunarodni krivični sud (MKSJ) kome je dat zadatak procesuiranja onih koji su te zločine izvršili. Sud je završio svoj posao i utvrdio krivičnu odgovornost po kriterijumima međunarodno priznatog prava.

Političke reakcije na presude suda uglavnom su bile negativne, presude se nisu priznavale, a to znači da se ne priznaje Međunarodni sud i međunarodni pravni poredak, zločini se negiraju ili opravdavaju raznim razlozima, zločinci se slave kao nacionalni heroji.

I u najvećoj negirajućoj euforiji, kao grom iz vedra neba, dolaze izjave i javna priznanja onih koji su zločine izvršili, dolazi javno priznanje Brune Stojića i Milivoja Petkovića.

U hrvatskoj javnosti se nije smjelo govoriti o njihovoj krivici i krivici ostalih koji su vezani za počinje zločine u BiH, nad državom BiH i nad Bošnjacima kao narodu. Svaki govor o tome je prekrivan nacionalističkom propagandom o ”povijesnim interesima” naroda koji su toliko uzvišeni i sveti da mogu podnijeti svaki zločin i da se svaki zločin njima može pravdati.

Međunarodni sud u Hagu proglašavan je političkim sudom, kako je kome i kada odgovaralo, a njegov pravni karakter osporavan. Svaki pokušaj afirmacije presuda Haškog suda je proskribiran kao neprijateljski akt prema narodu i državi.

U tome su se čak utrkivale vladajuće politike u regionu.

Prednjačili su oni iz Hrvatske jer Haški sud je nedvosmisleno, ”bez racionalne sumnje”, utvrdio da je Herceg-Bosna bila dio udruženog zločinačkog poduhvata, na čijem čelu je bio predsjednik RH, Franjo Tuđman, da je Hrvatska vodila u BiH međunarodni sukob i da je izvršila okupaciju dijela teritorije BiH. Sve to stoji u pravosnažnoj presudi Suda iz Haga.

U nepriznavanju Suda i njegovih presuda u posljednje vrijeme vodi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, član Socijaldemokratske partije Hrvatske, a da se njegova partija ne ograđuje od njega. Od njega se ne ograđuje ni Evropska unija čija je članica RH i koja je kroz Vijeće sigurnosti UN-a suosnivač Suda.

On otvoreno tvrdi da je sud politički, da ne priznaje njegove presude, da zločini nisu počinjeni, da zločinci koje je sud osudio nisu zločinci. Na takvo stanje svijesti i mentalnog zdravlja padaju javne izjave haških zatvorenika, osuđenika, Brune Stojića i Milivoja Petkovića.

Obje izjave su prekrivene u hrvatskoj javnosti, hrvatska vladajuća politika i njihovi mediji su ih prešutjeli. Ne zna se jesu li zanijemjeli od šoka ili je šutnja politička strategija zataškavanja svega što im ne odgovara.

Da nije bilo tekstova Ivana Markešića i Borisa Pavelića gotovo se ne bi čulo za izjave.

Zaista je šokantno kada osuđenici za ratne zločine priznaju svoju krivicu u vremenu kada u njihovoj državi svi zvaničnici to osporavaju, negiraju međunarodni sud i njegove presude.

Predsjednik Milanović je u aprilu, prilikom prijema koji je priredio za umirovljene generale HVO-a, kojima je Petković bio zapovjednik u ratu, rekao da Petković nije zločinac, da se radi o političkoj presudi, što znači da ne priznaje vjerodostojnost jednog međunarodnog suda. To valjda, u njegovoj svijesti znači čuvanje međunarodnog ugleda države kojoj je na čelu.

Uporedo sa svim tim, Stojić i Petković pišu sudiji Carmelu Agiusu, i to svojom rukom da ne bi bilo nedoumica i tumačenja, čemu su u Hrvatskoj skloni, da priznaju presude i prihvaćaju osobnu krivicu za zločine koji su počinjeni, da se iskreno kaju i upućuju duboku sućut svim žrtvama zločina, njihovoj rodbini i prijateljima.

Nakon 30 godina od rata na prostoru bivše Jugoslavije, ima li nešto važnije i presudnije za postratna društva toga prostora od suočavanja sa zločinima koji su počinjeni? Iako je važno znati i objasniti političke pozadine rata koji je vođen, povijesne i savremene težnje naroda i država ovih prostora, ne postoji niti jedan argument kojim se mogu pravdati počinjeni zločini

Pri tome dodaju da je priznanje zločina, kajanje i sućut jedini način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima BiH i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U ovim priznanjima i pokajanjima nema uvjetovanja, nema olakšavajućih okolnosti.

Oni sami tvrde da nema opravdanja i izlike za počinjene zločine, oni se ne mogu pravdati nikakvim povijesnim okolnostima, višim državnim ili nacionalnim interesima.

Oni se ne mogu pravdati ni time da je ratno stanje čvrst okvir iz koga se ne može izaći, da su vojnici i zapovjednici dio ratnog stroja i ratne politike i da se moraju ponašati u skladu s tim. (Bio sam vojnik, zaklet fireru i radio sam svoj posao – tako su nacisti pravdali svoje zločine).

Pokajnici priznaju da nije postojala nikakva olakšavajuća okolnost, zločin se ne može opravdati ni zločinima drugih ni samoobranom, nikakvim ”višim ciljevima”, floskulom kojom je Franjo Tuđman ispirao mozak hrvatskom narodu.

Oni nisu nikoga lično ubili, zlostavljali ili mučili, ali su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata koji je omogućio zločine.

Nije izlika ni to što je na čelu tog zločinačkog poduhvata bio predsjednik hrvatske države Franjo Tuđman (Petković je građanin hrvatske države, rođen je i živio je u Hrvatskoj) i što je on postavio Petkovića za načelnika Glavnog stožera HVO-a.

Jednostavno, Stojić i Petković su bili dio zločinačkog poduhvata, bili su dio Herceg-Bosne koja je bila zločinačka tvorevina jer je njeno formiranje uključivalo zločine. To su morali znati.

To što je Petković bio vojnik Hrvatske i Herceg-Bosne ne opravdava ga, naprotiv, on zločine priznaje kao vojnik, i to tek sada nakon toliko godina, u novim okolnostima. U onim okolnostima to nije učinio, ali te okolnosti ga ne opravdavaju.

Što se promijenilo? Koje su to nove okolnosti?

Petković je sam objasnio o čemu se radi. ”Svih 30 godina od rata”, piše on, ”nije prošao ni jedan dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanje i znam da će tako biti do kraja mog života”.

Petkoviću je postalo jasno da živote nisu izgubile samo žrtve zločinačkog poduhvata u kome je učestvovao, da nisu samo one zlostavljane i mučene nego je on sam izgubio svoj život, sam trpi zlostavljanje i mučenje, i tako će biti do kraja njegovog života.

Jedan drugi haški zatvorenik, osuđen za ratne zločine, bio je na suprotnoj strani, rekao je zatvorskom psihijatru koji ga liječio: ”Doktore, vrati mi moj život”.

Doktor ga je uputio na jedini ispravni put – priznanje zločina, kajanje i traženje oprosta. Kad je to priznao sebi, olakšao je dušu, mogao se vratiti u život.

Ali, morao je tražiti oprost od onih koje je zlostavljao i mučio. Pošto je to osobno radio i poznavao svoje žrtve, morao je tražiti suočenje s njima. To je bilo daleko teže nego podnositi zatvorsku kaznu.

S nekima od njih se suočio. Pred njima je bio ponizni grešnik, molio za oproštaj, a nekada je njihov život bio u njegovim rukama.

Tražeći oproštaj rekao im je da svoje postupke ne može ni sa čim pravdati ni zapovijedima nadređenih ni ratnom situacijom ni osvetom ni nekom osobnom ljutnjom, težnjom da se bude netko, da ga se drugi boje jer nosi iz djetinjstva kompleks niže vrijednosti.

Svaku njihovu reakciju primao je s odobravanjem, oni su kao žrtve u svemu bili u pravu. Na kraju je doživio dio poniženja kroz koje su prošle njegove žrtve, ali to mu je omogućilo daljnji život.

Najveći filozof modernog doba, Hegel, u svojim ranim spisima, mladenačkim spisima, tvrdio je i dokazivao kako svaki zločinac trpi po kauzalitetu vlastite sudbine. U zločinačkom činu zločinac ne povređuje samo drugoga nego i sebe; ubijajući drugoga on ubija i sebe

Presude suda su pravne, krivične, zasnovane na činjenicama koje se mogu dokazati, koje su objektivne. Presude suda nisu moralne.

Zato Petković piše u svom pismu sudiji Agiusu da i dobri ljudi mogu u ratu doprinijeti počinjenju zločina.

Ali mora se znati da ne postoje okolnosti koje smiju potisnuti ljudsku dobrotu. To je Petković morao znati kada je ušao u vojne strukture Herceg-Bosne. Shvatio je to nakon osamljenosti u zatvorskoj ćeliji, kao i Stojić. Tu nije bilo nikoga, tu su se suočili sami sa sobom i svojim žrtvama.

Hoće li pisma Stojića i Petkovića sudiji Agiusu dobiti povijesni značaj, što priželjkuje i Boris Pavelić koji o tome piše?

Kako će reagirati oni koji osporavaju legitimitet Haškog suda, koji ga tretiraju političkim sudom, koji negiraju zločine i slave zločince kao nacionalne heroje, promoviraju ih i dijele im odlikovanja?

Kako se oni suočavaju s vlastitom sviješću kada pred sobom imaju priznanje samih zločinaca, koji ne samo priznaju svoje zločine nego se kaju zbog njih i traže oproštaj od žrtava?

U Petkovićevom slučaju radi se o traženju oproštaja od jednog naroda što je posredno priznanje da je zločin bio usmjeren na cijeli narod.

Zvanična hrvatska politika još šuti na to. Ona i dalje traži načina kako reafirmirati zločinačku tvorevinu Herceg-Bosnu, ona i dalje panično traži krivce izvan sebe za zločine koji su počinjeni u njenom interesu, ona i dalje istrajava na tome da je predsjednik Hrvatske predsjednik svih Hrvata i na taj način i dalje svojata dijelove BiH na kojima ti raspamećeni Hrvati žive.

To je Tuđman tvrdio prije trideset godine i pod tom njegovom političkom fiksacijom su i izvršeni zločini nad kojima se danas klanjaju haški osuđenici. Oni su se pokajali i poklonili, kada će to učiniti zvanična Hrvatska?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora