Hrvatske državotvorne laži

Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta – ovu pjesmicu, negdje je nazivaju preskakušom, spjevao je narod Bosanske Posavine, referirajući se na spaljenu posavsku zemlju i prvog hrvatskog predsjednika, koji je, vjerovali su, Posavinu prepustio Srbima, a sve u okviru dogovora s neprijateljem (i partnerom?) Slobodanom Miloševićem.

Dok smo se figurativno i stvarno gledali preko nišana, ”najbolji sinovi” zaraćenih naroda sastali su se ravno 48 puta. O tim sastancima zadnji je javno govorio general bojnik Ivo Jelić. Preskakuša o Posavini, prodaji i iskrivljenim ustima, vjerovali ili ne, početkom tisućljeća mogla se čuti i na Hrvatskoj televiziji, u emisiji ”Na debelu i druge žice: Pjesme Bosanske Posavine”.

Bilo je to 2003. godine, kad su uspomene na ratne događaje bile još svježe, kad nadležni krivotvoritelji povijesti još nisu bili stigli izdiktirati novo, ljepše sjećanje.

O prodaji Posavine govorilo se u kućama protjeranih Posavljaka, a u nekima od tih kuća, čemu sam živi svjedok, ime prvog predsjednika Franje Tuđmana nije se moglo spomenuti, a da ne izazove salvu kletvi i psovki.

O prodaji Posavine govorio je i akademik Dušan Bilandžić, koji je u praskozorje rata figurirao kao jedan od članova Tuđmanovog pregovaračkog, ”ekspertnog tima”.

Hrvatski mediji svojski se trude da laž bude prihvaćena kao neupitna istina, ali uzalud im trud, jer možemo u Hrvatskoj svi do zadnjeg u nju povjerovati, ali još uvijek će biti dovoljno dokaza i živih svjedoka da se ta laž razmontira u doslovno pet minuta

”Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: ‘Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima.’ Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj sporazum Karadžić – Boban, sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, te da je pitanje Posavine riješeno”, svjedočio je Bilandžić.

Ovo svjedočenje pokušao je svojedobno u novinama osporiti Ivo Lučić, koji danas na Hrvatskoj televiziji nastupa kao povjesničar, dok je u vrijeme kad su zloj sudbini prepušteni Posavljaci bježali iz kuća nastupao kao načelnik SIS-a, obavještajne službe Hrvatskog vijeća obrane.

Povijest po načelniku SIS-a lijepo se prima, iza nje stoji cjelokupan državni vrh, oporba te sve televizije, kako javna, tako i komercijalne, kako one s nacionalnom, tako i one s lokalnim koncesijama.

Ipak, pitam se prima li se nova verzija povijest i na zagrebačkom Borovju, novoizgrađenom kvartu u kojem, između ostalih, žive protjerani Posavljaci, obitelji koje su na ime svojih poginulih ili u ratu ranjenih članova dobile stanove od države.

Matuzović, naime, tvrdi da uopće nije imao kontrolu nad događajima u Orašju, da su odgovorni za taj dio bosanskohercegovačkog ratišta bili zapovjednici Hrvatske vojske

U vrijeme dok sam tamo stanovao, u niz navrata vodio sam s tim ljudima razgovore o Posavini i svaki od tih razgovora bio je na tragu preskakuše: ”Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta.”

Kako bilo, sigurno je jedno: hrvatska državotvorna laž – kojoj, kao i svakoj laži, stalno treba nešto dodavati i oduzimati – nije se dobro primila kod jednog od uhićenih pripadnika HVO-a iz Orašja, koje se sumnjiči da su odgovorni za ratne zločine.

General Đuro Matuzović preko svog odvjetnika je poručio da ne namjerava šutjeti, da će o nadležnostima u ratnom Orašju reći sve što zna te da će svoje tvrdnje potkrijepiti dokumentima.

Matuzović, naime, tvrdi da uopće nije imao kontrolu nad događajima u Orašju, da su odgovorni za taj dio bosanskohercegovačkog ratišta bili zapovjednici Hrvatske vojske.

Prilično je to neugodna situacija za službeni Zagreb, koji vjeruje da se povijest ne sastoji od onog što se zbivalo, nego od onog što piše u saborskim deklaracijama.

O prodaji Posavine govorilo se u kućama protjeranih Posavljaka, a u nekima od tih kuća, čemu sam živi svjedok, ime prvog predsjednika Franje Tuđmana nije se moglo spomenuti, a da ne izazove salvu kletvi i psovki

Jedna od tih deklaracija, ona o Domovinskom ratu, nije predvidjela da se generalu Đuri Matuzoviću neće svidjeti namijenjena mu uloga žrtvenog jarca, zbog čega je spreman svjedočiti o hrvatskim državotvornim lažima.

Pokušavajući spriječiti procesuiranje zločina koji su se dogodili na području Orašja, hrvatski politički vrh opet nastoji prikriti ulogu Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, a usput sabotira i druge procese u slučaju ratnih zločina, kao što je proces istrage zločina – ubojstva 186 srpskih civila – koji se dogodio u Mrkonjiću za vrijeme vojne akcije Južni potez, u kojoj je jedan od zapovjednika bio aktualni ministar obrane Damir Krstičević.

Hrvatski mediji svojski se trude da laž bude prihvaćena kao neupitna istina, ali uzalud im trud, jer možemo u Hrvatskoj svi do zadnjeg u nju povjerovati, ali još uvijek će biti dovoljno dokaza i živih svjedoka da se ta laž razmontira u doslovno pet minuta.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Hajde da mrzimo Hrvatsku zajedno
    •  Leglo dvoličnosti na Prisavlju
    •  Ako ne može drugačije, poravnajte HRT bagerom
    •  Oči u oči s banalnim zlom
    •  Ostala je samo fukara i raja
    •  Govor mržnje teško ćemo pobijediti
    •  Treba raširiti krila pa šta bude
    •  Praljak - Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
    •  Kako smo ubili malu Afganistanku
    •  Hrvatska, puzajuća država

> Svi tekstovi ovog autora