novinarstvo s potpisom
”Mudrac šuti u ovo vrijeme, jer vremena su tako zla.” (Amos 5, 13)
”Čak i klase u najnepovoljnijem položaju u Povijesti traže legendarnu sudbinu, žele lijepe riječi, malo poezije.” (Manuel Vilas)
Sve je prepuno velikih i zvonkih riječi, a tako je malo odmaka od stvarnosti. Malo je, premalo vremena provedenog u tišini i osluškivanju. U sjeni velikih domovinskih riječi pogubio se sitan i nerazumljivi život za čiji je spas i opstanak neophodno tek malo poezije.
Dok sjedim na Mirkovu molu, gledam i osluškujem kako se u daljini otvaraju šahovska polja vjetrova. Nebo se mrči i nabire; zrak miriše na neveru i oluju, a pčele se vraćaju u svoje košnice. Na čas zamuknu zrikavci, a onda se put neba vinu galebovi. Bijeli. Uznositi. Čisti. Jeste li ikada promatrali galebove dok se podiže vjetar? Samo je njima dano letjeti iz čistoga užitka, a ne iz moranja.
Treba se vratiti vjetrovima.
Ruža jadranskih vjetrova rastvorena je duša Dalmacije. Sa svojih osam dominanti, po jedna na svaku glavnu i sporednu stranu svijeta, polazeći od zapada preko sjevera prema istoku, smjenjuju se na njoj pulenat, maestral, tramontana, bura i levanat, a od istoka preko juga do zapada opet levanat, jugo, oštro, lebić i pulenat.
Ništa potpunije od ruže dalmatinskih vjetrova ne opisuje narav i ćud ovih ljudi. Malo je među njima istinskog suglasja i ravnoteže, ali tako je i među njihovim zavađenim vjetrovima. Česti su ondje kontrasti i kontrapunkti, a najčešće je ipak čisto isključivanje i potiranje. Stoga je i svaki ovdašnji čovjek poput jednoga od dalmatinskih vjetrova; često je zbroj više njih, a nerijetko je i cijela ruža vjetrova.
S burom i jugom prevladavaju sjeveroistočne i jugoistočne note, topla i hladna – jadranski jin i jang. Jugo ili široko posve će rijetko ili nikako prijeći u buru, možda u lebić s kratkim međutaktom oštroga.
Oštro, oštrin ili loštrac je poput kratke beštimje između posvemašnje razuzdanosti juga i lebića. To je kratki udar groma u već raspolućeni i spaljeni bor. Oštro je čovjek koji se pojavljuje na kraju priče i izriče ono što je svima već odavno poznato. Oštro je pobjeda koju više nitko ne treba. Lebić ili garbin stasiti je Arapin na konju, o kojem pjeva i slavni Marul: ”Dimajući garbun jidrom paha, huhće / miša s morem salbun, on od straha drhće”.
Bura je divlji dah sjeveroistoka, udar neukrotivog penisa iz praslavenskih stepa i dalmatinskog zaleđa, praroditelj pršuta i oštrica slavenskog noža na grudnjaku rimske vestalke. Bura nosi miris zatravljenih ovčarskih brjegova, planinske metvice, smilja i kamilice. Bura je ročnik na dopustu i gorštak u potrazi za morem.
Bura je dječak koji pod naletom testosterona nenadano otkriva snagu muškarca. To je bespotrebna onanija snage uprazno, čista promašenost i hirovitost siline bez ikakve odstupnice i kajanja. Bura je šaka od stol nesuvisle balkanske naglosti. Bahatost bez ikakvog temelja i pokrića.
Jugo je truli zadah bezvoljnosti i neubrojivosti. To je kvasina iz otužnih, polupraznih hrastovih bačvi već popijenoga vina, zaboravljeno i ukisnuto mlijeko, pomračen i kiseo um. Jugo je ubijena obitelj i posljednji čavao u lijesu pred ukop na dalekom groblju. Jugo je izbjeglička kolona, Prokleta avlija i Karađoz, teški zadah mamurluka i nesanice, trula stambolska dunja i zadriglost odviše preprženog češnjaka u siromaškoj ajnpren juhi.
Oštro je poput prdeža povrh čvrste i stisnute stolice, provala olakšanja iz teškog zapetljaja crijeva. To je ljubičasti baršun klerikalizma i papinski hermelin u nesnosno vruće i sparno jutro. Oštro je suvišno potenciranje juga na njegovu prijelazu u lebić. To je krivo postavljeni naglasak i slomljeni vrh noža u bedrenoj kosti mrtvaca. Oštro je vjetar sirotinje, koji s juga donosi plastiku i srdele.
Ponent je mlada odbjegla s oltara; rijetko se viđa, ali dugo pamti.
Levanat je neželjeni biser zime, svježina i dragost na kratke staze.
Maestral je razbaštinjeni kralj Jadrana, jedina konstanta i glas razbora među posvađanim vjetrovima Jadrana. To je kraljević bez prijestolja, ministar bez portfelja… Maestral je vjetar lutalica i apatrida, vjetar sviju bezdomnih – to je ilirski pratemelj i jedini obli sonant među nazubljenim jadranskim konsonantima. Vjetar je to Teutinih njedara i reski tenor delmatskih uskoka.
Jačina maestrala jedva prelazi jedrima ugodnu jačinu, a njegova pojava ljetnim poslijepodnevima daruje dražesnu bistrinu glave i uma. Jedini je to dalmatinski vjetar kojemu skladno pristaju uznositi tanini i gordost ovdašnjega vina, guste i aromatične povrtne juhe, citrusni mirisi bosiljka i zagasita tempera lavande. Maestral je poput rukoveta mente za bolesna crijeva južnih mora, istinski mudrac među dalmatinskim luđacima i barbarstvom neiživljenih bofora.
Treba se vratiti vjetrovima. Jer dok vjetrovi divljaju, hulje drijemaju i uljuljkuju se osjećajem časti. Hulje ne štuju i ne vole vjetrove; oni štuju oluje, od kojih ne ostaju ni gaće na štapu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.