I mene je pipao jedan don

Iako se zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić pokušao oprati kerozinom i višestruko ispričao žrtvama i skandaliziranoj javnosti, osobno izrazivši kako je i on ”žgrožen” i šokiran, izostala je isprika za sramotno ponašanje msgr. Puljića kada je slučaj pedofilska ponašanja nekadašnjeg župnika u Bibinju don Nedjeljka Ivanova.

 

Ne smije se zaboraviti da je 20. ožujka 2012. zadarski nadbiskup šokirao javnost jednosatnom press konferencijom na kojoj je, relativizirajući pedofiliju u Crkvi, rasistički napao neke novinare i ustvrdio, ni manje ni više, kako se državni zakoni RH ne odnose na Katoličku crkvu. Znao je, naime, Puljić, godinama da se slučajevi pedofilije tiču ne samo dječaka već i svećenika koji su prozivali kolege, a onda ga je emisija 8. kat HTV-a prisilila da nevoljko istupi pred novinarima u skandaloznom izdanju samoga sebe.

 

U međuvremenu su mu pravni stručnjaci poručili da pljuje po ustavnom uređenju Hrvatske, a u konačnici i predstavnici Svete Stolice su mu zavrnuli ruku, u to sam siguran, natjeravši ga da se ispriča, ali ne i za vlastito sramotno ponašanje. Josip Lisica, taj koji je prvi progovorio na HTV-1, se pita zašto je trebalo čekati osam godina da se započne s istragom? Odgovaram: zato jer je tada trajala zavjera šutnje i zato što se slutila zastara koja napokon ovog pervertita i oslobađa od kazne zatvora.

Ne smije se zaboraviti da je 20. ožujka 2012. zadarski nadbiskup šokirao javnost jednosatnom press konferencijom na kojoj je, relativizirajući pedofiliju u Crkvi, rasistički napao neke novinare i ustvrdio, ni manje ni više, kako se državni zakoni RH ne odnose na Katoličku crkvu. Znao je, naime, Puljić godinama da se slučajevi pedofilije tiču ne samo dječaka već i svećenika koji su prozivali kolege, a onda ga je emisija 8. kat HTV-a prisilila da nevoljko istupi pred novinarima u skandaloznom izdanju samoga sebe

 

Žrtve bi učinile veliku pogrešku kad bi propustile goniti Nadbiskupiju za svoja duhovna i materijalna stradanja. Crkvu treba oderati po lisnici, pa da vidimo napokon hoće li se nadbiskup Puljić i dalje ponašati kao da ga se ne tiču financijske malverzacije koje je ostavio iza sebe u Dubrovačkoj biskupiji, a za koje se ispričao njegov nasljednik biskup Uzinić.

 

Puljiću su pokazani dokazi o putovanju u SAD prije dosta godina, ali je sve ignorirao u nadi da slučaj pedofilije don Ivanova osobno može zataškati. On bi sada sebe pokušao predstaviti kao velikog suradnika policije, ali to je laž i obmana.

 

Čekat ćemo pravorijek Svete Stolice i hoće li don Ivanov ući u statistiku izbačenih svećenika o kojoj je nedavno govorio voditelj Tiskovnoga ureda u Vatikanu o. Federico Lombardi jer Puljić nije pokazao namjeru da ispedalira Ivanova, već ga drži u ”nekakvoj izolaciji” gdje i dalje može slaviti misu i uživati u mirovini od koje manji dio daje Caritasu kao ”kaznu”. Joj, strašne li kazne.

 

No, nešto drugo sam u ovoj kolumni želio reći, a to je da donekle mogu razumjeti žrtve jer je i mene napastovao jedan lik sličan don Nedjeljku Ivanovu koji je dirao spolovilo dječacima u ispovjedaonici. O tome svjedočim u knjizi ”Argentinski roman” iz koje izdvajam sljedeće dijelove. Kao znak poštovanja žrtvama i kao upozorenje svima onima koji su zataškavali ili imaju u primisli da se svećenička i ina pedofilija može i treba zataškati.

 

*****

 

Sjeo sam jedne nedjelje, i umjesto na misu na koju već godinama ne idem, pomolio se pred računalom. I to intenzivno, poslije… koliko je otada prošlo… 38, 39 godina? Htio sam vidjeti mogu li se riješiti jednoga lošega mirisa. Znam, pouzdano znam, da ovakvim činima, ispovijestima i suočavanjima (to sam doživio tijekom višegodišnje psihoterapije) iz sebe izgonim mračne duhove rata i poraća, slike leševa, među ostalim i onih nesretnika koje sam sretao u spaljenim srpskim selima poslije Oluje. Mogu pomiriti i sadašnjost i prošlost kako budućnost ne bi bila neizvjesnija nego što već jest.

 

Da, moram, želim, volio bih postići stanje u kojem neću biti primoran, posebno ljeti, tuširati se i po nekoliko puta dnevno kada sebe zateknem u pamćenju onoga vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao.

Žrtve bi učinile veliku pogrešku kad bi propustile goniti Nadbiskupiju za svoja duhovna i materijalna stradanja. Crkvu treba oderati po lisnici, pa da vidimo napokon hoće li se nadbiskup Puljić i dalje ponašati kao da ga se ne tiču financijske malverzacije koje je ostavio iza sebe u Dubrovačkoj biskupiji, a za koje se ispričao njegov nasljednik biskup Uzinić

 

Vrzmam se za radnim stolom. Ne curi mi tekst kao inače, lakoćom kojom svaki puta iznova iznenadim suprugu. ”Jesi li gotov?”, pita me ona. ”Je, još samo malo.” A ni počeo nisam.

 

Ne pušim, srećom, već od 1998. zahvaljujući Ivanu Pavlu II., odnosno upali pluća koju sam bio zaradio u Mariji Bistrici i na Žnjanu dok je Papa boravio u Hrvatskoj. Da još imam taj porok, sada bih palio desetu. Idem gledati fotografije iz vremena dok sam živio u samostanu da vidim ima li slučajno na mome licu traga onoga momčića koji se, na rubu puberteta 1974., bojao ne pristupiti obveznoj tjednoj ispovijedi.

 

Činilo mi se da Gospin kip iznad glave patera N., na zidu, s otvorenim rukama iznad nas, amenuje sve što se događa. A nisam točno ni znao čija bi srdžba mogla biti opasnija: ona s nebesa ili ona koja je vrebala iz duhovnikova ureda. Duhovnik je mogao kazniti, što ja znam, zabranom igranja nogometa ili bavljenja izviđačkim aktivnostima.

 

Ne, ne vidim na mom licu strah, zebnju ili nelagodu. Vidim jednu sasvim drugu osobu, nekoga koji je potisnuo patera N. te kao da ne pamti više njegovo dahtanje na mom vratu dok je pitao: ”Reci, Drago, s povjerenjem, jesi li masturbirao, tu…?“, pa bi njegova ruka klizila od moga koljena prema preponama.

 

Ali znam, sada kada u novinama gledam sliku nekadašnjega župnika Bibinja don Nedjeljka Ivanova, znam, jer me ta slika strašno podsjeća na patera N., znam tu negdje gdje se vrat spaja s leđima, znam kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam, da moram napisati ovaj tekst.

 

Mišići lica su napeti. Supruga je već odustala od mene. Spava. Sat ide. Bit će ovo duga, s dobrim razlogom, neprospavana noć. Zapravo, vedra sam duha (…) Pater N. je davno umro, pa ne moram gledati njegovu sliku u novinama, a i dovoljno sam star da shvatim kako je jedino vjera u čovjeka ono što nas drži otvorene svjetlosti. Pakao, kako reče Sartre, možda i jesu drugi, ali iz pakla se može i izaći pismom, člankom, knjigom… otvarajući se, kako je preporučio Kafka, preko svake mjere. Do one mjere koja dira samoga Boga.

Čekat ćemo pravorijek Svete Stolice i hoće li don Ivanov ući u statistiku izbačenih svećenika o kojoj je nedavno govorio voditelj Tiskovnoga ureda u Vatikanu o. Federico Lombardi jer Puljić nije pokazao namjeru da ispedalira Ivanova, već ga drži u ”nekakvoj izolaciji” gdje i dalje može slaviti misu i uživati u mirovini od koje manji dio daje Caritasu kao ”kaznu”. Joj, strašne li kazne

 

Pa ja ću se onda otvoriti. Odista intimno. I mene je, dakle, pipao svećenik dok sam još bio dijete. Zašto to moram ispripovijedati? Zbog sebe, zbog vjerodostojnosti ove knjige. Jer i to je svjedočanstvo  o mojem životu.

 

Dogodilo se to 1974. Bilo mi dvanaest i pol godina. Još sam bio vrlo daleko od sadašnje spoznaje da mi je otac normalna i draga osoba. Nakon jednostavno idealna djetinjstva u Patagoniji, naglo prekinutoga 1972. kada je sve krenulo nizbrdo a tata nestao. Nisam znao zašto, a pojedini obiteljski prijatelji govorili mi da mi je otac ništarija te da nas je zato ostavio. Budući da je Adolf Pilsel zajebao stvar, u glavici onoga Drage pomutila se slika Boga Oca.

 

Je li Bog, naš Stvoritelj, mogao biti dobar ako me onaj koji me donio na svijet mogao tako iznevjeriti? Tu nije pomagao katekizam koji se tada bubao na pamet (inače ništa od prve pričesti i krizme). Očev ”bijeg” u daleki Paragvaj i njegova odsutnost bili su proporcionalni pitanju: voli li me Bog uistinu?

 

Mama je, rekao sam već, imala svoje razloge da ne priča o ocu. Ali se u crkvi o Ocu neprestano govorilo: te on te voli, te on te čuva i daje ti; eno, vidi mu sina na križu, pa ti kaži da je škrt ili budi nezahvalno dijete! A i tata mi je davao: imao sam pušku, konja, alat kojim sebi izrađivao igračke, imao sam bicikl, imao sam čak i pingvina u dvorištu iza kuće, imao sam štap za pecanje, i autiće, svašta sam imao, a sve kao da je nestalo zajedno s tatom.

 

Može li i Bog nestati iz mojega života, otići, zaboraviti na mene? Zašto ne bi mogao? Ta, tko sam, na kraju krajeva, uopće ja ako se veliki, voljeni, uspješan, sposoban, galantan i sveznajući Adolf pokupio i otišao od mene!? Očito ništa posebnoga, vrijednoga ljubavi. Tako mi je, naime, radila zbunjena moja: zaključio sam da sa mnom zacijelo nešto nije u redu kad me tata mogao ostaviti i zaboraviti.

Da, moram, želim, volio bih postići stanje u kojem neću biti primoran, posebno ljeti, tuširati se i po nekoliko puta dnevno kada sebe zateknem u pamćenju onoga vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao

 

U sedmom razredu osnovne salezijanske škole ”Papa Lav XIII.” morali smo svakoga tjedna redovno ići na ispovijed. Toga smo dana stajali u redu, u kratkim hlačama i još kraćom frizurom, izgledajući kao da su nas pripremili za snimanje filma Odgoj dječaka u Irskoj (pogledajte ga ukoliko želite biti sigurni da razumijete što motivira autora ovoga teksta da piše). Čekamo svoj red da uđemo u ispovjedaonicu u čijem mraku pater N. nije bio pod nazorom Gospinih očiju od gipsa, pa mu se, valjda, činilo da nije pod nadzorom ni onih Božjih koje je u sebi učinio slijepima.

 

Stižem i ja. I svaki puta iznova: vonj, ustajali zrak, jedna ruka na mojoj nozi, klizi, druga oko mojega vrata, koji se stišće, koji bi puknuo, raspao se, pobjegao, ali ne može, jer ga ruka drži, ta ista desna ruka koja će kasnije napraviti znak križa da bi odriješila maloga pokajnika. I vonja pater, i vonjaju mu usta, odmah pored mojega uha do kojega stižu sitne kapljice dahtanja – traju cijeli mrak, duže i teže nego Božja šutnja.

 

Odrastao sam. Dovoljno da shvatim da je stanje u školi – nakon ožujka 1976. kada je vojska poslala generale i pukovnike ne samo na ulice, nego i u direktorske pozicije u obrazovnom sustavu – vrlo napeto. Članovi Argentinske biskupske konferencije, ne svi, naravno, kumovali su i pozdravili tu našu posljednju vojnu diktaturu.

 

U školu nam za šefa nije došao general, ni pukovnik, već kontraadmiral, umirovljeni zapovjednik mornarice. On je svakoga dana tražio od nas da petnaest minuta stojimo u tišini i u savršenom redu, tražeći onoga koji će se pomaknuti centimetar ili dva kako bi ga izvukao iz reda i doveo pred sebe, na sramotu cijeloga razreda, te ga kaznio dodatnim satom marširanja na školskom dvorištu.

 

Pater N. nas je i dalje vrebao, ali se nekoliko nas uspjelo povjeriti mlađemu i poletnom pateru P.-u koji nas je okupljao na posebnim satovima kinoteke, a govorio nam o čudnim osobama poput Majke Tereze, Helen Keller, Mohandasa Gandhija, Martina Luthera Kinga… Poslije toga pater N. je nestao, barem iz mojega pamćenja. Pateru P.-u dugujem i prve razgovore o svećeničkom zvanju.

Znam, sada kada u novinama gledam sliku nekadašnjega župnika Bibinja don Nedjeljka Ivanova, znam, jer me ta slika strašno podsjeća na patera N., znam tu negdje gdje se vrat spaja s leđima, znam kada se srce ubrzava i kada se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, knedla u grlu tolikih godina, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam da moram napisati ovaj tekst

 

Je li to bilo zbog burne mladosti, povratka 1979. u Patagoniju, tadašnji prvi koraci u novinarskom poslu, ne znam, ali se opcija da postanem i ja nekakav pater nije u mojoj glavi pojavila sve do druge polovice 1985. Tada sam živio u São Paulu, u Brazilu, i strastveno čitao kako teologiju oslobođenja braće Leonarda i Clodovisa Boffa, tako i povijest latinoameriče političke misli, a u ožujku 1986. postao… ne kandidat za dijecezanski kler ili salezijance ili isusovce (jer sam i o tome razmišljao), nego postulant franjevačkog reda Male braće, budući fra Drago Pilsel koji će u svibnju 1989. iz JAT-ova zrakoplova izaći u zračnoj luci Pleso u Zagrebu i otpočeti sasvim nov život.

 

Rekoh, gledam fotografije toga fra Drage da vidim ima li na mom licu traga muke ovdje opisane. Ne vide se strugotine, ali znam da su tu. Naslućuju se na fotografiji na kojoj sam s gitarom okružen subraćom na kraju novicijata početkom 1989. u gradu Salta (sjeverozapad Argentine). Vidim pojedine kolege izgubljena pogleda. Znam što je to. Od nas dvadesetdevetorice iz moje generacije u franjevačkom redu ostalo je tek nekoliko momaka. I oni se muče. Razgovaramo o tomu. Hvala Bogu! I Skypeu!

 

Smijem, jer je to poučno i jer se tiče ove problematike, kazati da je naš odgojitelj (magister) bio u ljubavnom odnosu s nekolicinom mojih kolega tijekom novicijata. Kako sam otkrio njegovu homoseksualnu sklonost ne znam ni sam, ali i o tome moram svjedočiti. Primijetio sam da se on, pater J. J., čudno ponaša: neko vrijeme je znao biti izričito blizak s nekim subratom, onda bi to krenulo po zlu, pa nastala svađa, pa se zbližio s drugim, protežirao ga, pa trećega, itd., unoseći među nas razdor i nemir.

 

Imali smo, inače, njegovo dopuštenje da tijekom par poslijepodnevnih sati slobodno uđemo u njegovu sobu i posudimo knjigu iz njegove prilično bogate osobne biblioteke. Tako sam jednom bez kucanja ušao i zatekao patera J. J. u krevetu u donjem rublju s kolegom bratom S. Mazili su se, ja sam ih prepao ali nisam napravio scenu. Zašto bih? Uzeo sam knjigu i rekao im, onako tipično argentinski podjebavajući: ”Pardon, slobodno vi nastavite…”

 

Podijelio sam tajnu s jednim subratom koji je također primijetio ono što smo kasnije konstatirali kao emotivnu manipulaciju labilnije braće s homoseksualnim sklonostima. Danas (ne bih to trebao isticati jer sam poznat kao gay friendly osoba, ali, ipak, za svaki slučaj…) ne mislim da je J. J. zaslužio da iskoristimo jedno njegovo putovanje u Rim da bismo ga jednim pučem, kojim sam zapravo rukovodio, ”maknuli” s položaja zbog sumnje, nikad dokazane, da je pipao među ostalim i maloljetnike.

Zapravo bih želio ovaj tekst završiti zagrljajem svih onih kojima je neki pater N. dahtao, kojima je vonjao, dirao im intimne dijelove tijela. Dok vas grlim i hrabrim da ne šutite, zagovaram ono što nisam u sebi imao: milost. Znate li što je to? Čist pogled. Eto

 

No, tada mi se pred očima (ili bolje: pred nosom) odjednom, bez obzira na mirotvorno raspoloženje koje je sveti Franjo Asiški među nama sijao, pojavio miris patera N. i nisam to mogao ni znao trpjeti. Iz današnje perspektive bih kazao da još pamtim miris toga pedofila!

 

Nemam odgovor na pitanje bih li danas ovo pisao da me J. J. nije isprovocirao. Možda konstruiram. Tada nije bilo ni interneta ni minimalne svijesti o raširenosti pedofilije u svećeničkim redovima. Ali znam što je meni bio važan ili valjan argument za pobunu: dahtanje patera N. na mom vratu i njegova desna ruku na mojoj nozi.

 

To možda nije dovoljan argument da optužim fratra s homoseksualnim sklonostima i za pedofiliju. Ali nisam mogao ne gnušati se i na pomisao da je bio možda kadar gurkati svoju ruku u međunožja siromašnih i nepismenih argentinskih Indijanaca s kojima smo se, manje više, družili i sretali i zbog kojih sam zaista volio biti fratar. Žao mi je, iskreno mi je žao što sam bacio sjenu sumnje na njega ako nije kriv.

 

Zapravo bih želio ovaj tekst završiti zagrljajem svih onih kojima je neki pater N. dahtao, kojima je vonjao, dirao im intimne dijelove tijela. Dok vas grlim i hrabrim da ne šutite, zagovaram ono što nisam u sebi imao: milost. Znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga mnogo puta nisam imao.

 

Dobro i ispravno oko vidi jer surađuje s čistim srcem. A u čistom srcu nema prijetvornosti, podlosti, spletki, dvoličja, niti bilo čega tome slično. Čisto se srca odražava u očima. Usta mogu varati, ali oči jedva. Iz očiju se čita dobrohotnost ili mržnja, prezir, nadutost, uznositost, podmuklost ili jednostavno dobrota.

 

Treba imati oko za oko. Treba umjeti iskreno govoriti o sebi, pa i o svojim sjenama da nam se srce pročisti kako bismo znali gledati. Da si pružimo priliku da nas više ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora