autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Imam vijest za vas: Domovinski je rat završio na miran način

AUTOR: Katarina Kruhonja / 21.01.2022.

Katarina Kruhonja

Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja proglašen je prije dvije godine državnim spomendanom.

Stidljiv politički potez nakon dvadeset godina prešućivanja da je Domovinski rat u Hrvatskoj završio na miran način. Nevjerojatnim mirovnim procesom u kome su surađivali politika, međunarodne mirovne snage, hrvatske institucije, mirovne organizacije… A iznijeli ljudi, obični ljudi.

Nije se radilo samo o mirnom prijenosu vlasti nad teritorijem. Radilo se poduhvatu koji je uključivao, tada gotovo suludu, ideju da bi ljudi trebali ponovo živjeti zajedno.

Nakon teškog međusobnog ratovanja, i to prljavog, nedopuštenog, obilježenog masovnim kršenjima ljudskih prava, progonima i ratnim zločinima.

Nakon pet godina potpuno prekinutih komunikacija i izbrisanih sjećanja na zajednički život. Ako sjećanja, onda onih bolnih iskustava razornog tsunamija koji preplavljuje nepovjerenjem, strahom od onog drugoga, kida veze, ubija zajedništvo.

Kako su pronašli svoje mjesto u zajednici na kome se osjećaju dobro i na kome i danas pridonose izgradnji društvene povezanosti i suradnje. U ratom ranjenom društvu. Usprkos politike koja je, zapravo, prepreka

U tim okolnostima mirovni je poduhvat uspio. Bez ispaljenog metka. Nema ga u udžbenicima. Nema ga u postavu Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru. Tek se povremeno naši najviše rangirani političari pohvale na međunarodnoj političkoj sceni kako imamo know how. Znaju li?

Dva desetljeća ljudi iz mirovnog pokreta drže nogu u vratima, da se taj dio naše povijesti sačuva. Nastojimo dovući političare na obljetnice. Proglašen spomendan! Uspjeh!? Može biti. Bit će kada postane nacionalni praznik proslave mira!

Imamo li što slaviti?

Ove sam godine u Vukovar otišla slaviti s radošću. Preplavila me nakon što sam pročitala publikaciju ”Lica mirne reintegracije: Priče običnih ljudi u neobična vremena”.

Barbara Matejčić je prepričala sedam priča o tome kako su ”obični ljudi” proživjeli to vrijeme, što navode da im je pomagalo, što su ponijeli… Neki od njih su tada bili djeca, danas rade s djecom.

Kako su pronašli svoje mjesto u zajednici na kome se osjećaju dobro i na kome i danas pridonose izgradnji društvene povezanosti i suradnje. U ratom ranjenom društvu. Usprkos politike koja je, zapravo, prepreka.

”No učionica je znala zahtijevati i dovitljivosti i mudrost. Recimo, kada je ušla u razred maturanata i na ploči zatekla veliko slovo U. Još je bila nova u školi. Zastala je, brzo se sabrala, kao pred izvođenje jedanaesterca i na ploči iz to U ispisala brojku 2. Okrenula se prema razredu i upitala: ‘Je li i vi slušate U2, kao i ja?’ Razred je zapljeskao. Svakakva smo rješenja pronalazili da bismo se razumjeli, i što je najvažnije, da bismo razumjeli sve naše različitosti i naše boli.” (Iz priče Ljiljane Radobuljac.)

Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja proglašen je prije dvije godine državnim spomendanom

Za Ivana Habuleka mirna reintegracija znači upravo to: povratak kući i povratak u Borovo.

”Njezini su se nadali da će se vratiti u Baniju, ali za obnovu kuće mogli su dobiti 5.000 kuna, a ne bi imali od čega živjeti, cijelo je selo zamrlo. ‘Da uložim u kuću i da se onda okačim o prvo drvo?’ zaključio je tu zamisao njezin otac. Možda se u Srijemu nisu baš najbolje snašli, ali na Baniji se ne bi imali kako ni snalaziti. To je razlika između mirne reintegracije i vojne operacije.” (Iz priče Slađane Tribulin.)

”Ne sjeća se da je ijednom te prve godine sjalo sunce dok je išla od Sotina do škole u Vukovaru i nazad. Vječito je bilo sumorno i hladno Sunce je sjalo u Njemačkoj i u Medulinu. Ne u tom opustošenom kraju.

Kada danas – nakon što je završila Filozofski fakultet u Zadru, predavala njemački u vukovarskim školama, zadovoljno se skrasila u Gradskom muzeju Vukovar i u stanu s pogledom na Dunav – prođe Vukovarom i sretne nekoga iz mreže divnih ljudi koju je s godinama izgradila, pomisli: da je grad razrušen kao što je bio te ’98., ali da poznaje sve te ljude, ne bi joj bilo sumorno i pozdravila bi ih: Ćao, zdravo i bok.” (Iz priče o Gorani Kušić.)

Njihove ”obične” priče ohrabruju. Daju novi pogled na mirnu reintegraciju kao na živi mirovni proces koji je sada već u rukama mlade generacije.

Njihove priče nam govore o tome kako niti nevidljivog – ili bolje neprepoznatog, društvenog tkanja opstaju, jačaju, šire se, daju sigurnost, zadovoljstvo, povezuju sa životom. Slaviti mir je slaviti život.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Mirotvorno zajedništvo Petera Kuzmiča u vremenu podjela
• Kako graditi mir usred ratova i kulture nasilja
• Kako čitam govor kanadskog premijera u Davosu
• Thompsonov nastup me podsjeća na ''Jogurt revoluciju''
• ''Mirotvorovi'', ali pitanje je kako?
• Što sam naučila od studenata u Srbiji?
• Hrvatska - zarobljena ili socijalna država?
• Učitelji su ključ – Sukob kao prilika
• Dijalog oko roda Što ja znam, kako razumjevam rod?
• Radost i politike nenasilja

> Svi tekstovi ovog autora

Objavljeno u: POLITIKE SUOSJEĆANJA
Oznake: dimenzija mira, Domovinski rat, intergacija Podunavlja, Katarina Kruhonja, mir, Politike suosjećanja, Vukovar

Drago Pilsel Follow

Born in 1962 in Buenos Aires, Argentina. Lives in Zagreb, Croatia. Journalist and Theologian. Married. d.pilsel@zamir.net

Drago Pilsel @dragopilsel ·

4 Jul

Papa Prevost je, nikako slučajno, na 250. godišnjicu osnivanja SAD-a i Dan neovisnosti, posjetio otok Lampedusu, simbolu, jer ga se smatra "vratom Europe" za sve one koji riskiraju život prelaskom Mediterana. Lav je, inače, migracijsku politiku Donalda Trumpa nazvao "nehumanom".