novinarstvo s potpisom
Ostali ste u petak navečer možda dulje u gradu, premda ste željeli gledati Čilića protiv Đokovića u polufinalu US Opena. Odlučili ste popiti još jedno piće, kontajući, ah, nema veze, meč je tek počeo, stići ću do kraja prvog seta. A zatim ste došli kući, uključili televizor i čisto se zgranuli gledajući kako Đoković, nakon ekspresnih tri nula u manje od sat i pol igre, ispraća suparnika uz mrežu u Flushing Meadowsu, suosjećajno mu govoreći:
“A, moj Marine, ne znam što bih ti rekao. Pokušaj s umjetničkim klizanjem, hokejom na travi ili kajakom na divljim vodama, ima još zanimljivih sportova.”
Kasnije se, istina, doznalo da je Čilić bijedno odigrao zbog ozljede gležnja, no to vam nije znatnije podiglo raspoloženje.
“Šta je ovo s hrvatskim sportom u posljednjih mjesec dana?” rekli ste možda prijatelju u subotu ujutro u sportskoj kladionici. “Prvo su vaterpolisti izgubili od Srba u Kazanu, pa su nam nogometaše nakantali Norvežani, a sad, evo, i Čilić ispao.”
“Božeoprosti, još samo da košarkaši sutra izgube od Češke”, odgovorio vam je prijatelj hinjeno zabrinutim glasom, proučavajući parove druge španjolske nogometne lige, a vas dvojica ste se na to pogledali i prasnuli u neobuzdani cerek. Već i na pomisao da mali debeli Česi igraju košarku, pijući valjda budjejovičko svijetlo pivo kad ih trener pozove na minutu odmora, gotovo ste se upišali od smijeha.
Sutradan oko podneva u nevjerici ste gledali televizijski ekran na kojemu je 25-godišni Jan Vesely iz Moravske Ostrave drsko zakucavao preko naših centara. Česi, moj sinko!
Reprezentacija koju bi prije dvadeset pet godina Petrović, Kukoč, Rađa i Vranković sprašili sa slomljenim rukama, koje bi dobili i da ih je pokosila zaraza malarije ili pjegavog tifusa s trideset devet fibre, izbacila je u subotu Hrvatsku s Eurobasketa visokom pobjedom s više od dvadeset poena razlike. Obračunali su se s našima, po prilici, kao Autan s komarcima ili Mister Muscolo s tvrdokornim mrljama od masnoće.
Stavite li jednu do druge sve ove tragične zgode, ovaj zapanjujući niz poraza u kratkom vremenu, morate se upitati šta je to bilo.
Je li hrvatski sport pogodila Zvonimirova kletva ili loš horokop Hrvatskog olimpijskog odbora? Zar nestaje naša slavna pobjednička nacija, gasi se naša genijalna sportska loza? Kako je krenulo, na idućoj Olimpijadi predstavljat će nas jedino Antun Vrdoljak.
Srećom, u Hrvatskom nogometnom savezu žurno su se okupili da zaustave katastrofu. Niko Kovač dobio je otkaz. Njegov brat Robert također.
I sada se tu vijeća. Davor Šuker, Zdravko Mamić i drugi mudri i pošteni muškarci koji nesebično i samoprijegorno skrbe o dobrobiti našeg nogometa namršteno se gledaju preko stola.
Došla je glasina kako je najizgledniji kandidat za novog izbornika Ante Čačić, jedan simpatični brko hauzmajstorske fizionomije, koji se nije plasirao niti u prvih tisuću svjetskih trenera. Bez zajebancije, čovjek je na 1039. mjestu.
Zdravko Mamić, kako se čini, želi razbiti raširenu predrasudu kako za vođenje hrvatske nogometne reprezentacije morate nešto znati o nogometu. Bilo tko od četiri i pol milijuna građana naše zemlje zaista može dobiti taj posao. Nemojte kasnije reći da vas nismo upozorili. Ako ne želite da vas izaberu, najbolje da već sada isključite mobitel.
HNS bi možda trebao, u dogovoru s nekom televizijskom kućom, napraviti reality emisiju gdje bi gledatelji telefonski glasali za ovog ili onog kandidata za izbornika. Ili da, ako je to produkcijski prezahtjevno i skupo, glasovitu repku naprosto pustimo u ruke pobjedniku neke postojeće emisije, Farme ili Big Brothera. Ja sam prilično siguran da bi pobjednik showa Tvoje lice zvuči poznato napravio i bolji posao od Ante Čačića.
Najbolje bi ustvari bilo da se svim kandidatima za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije podijele spužve i plastične kante napunjene toplom sapunicom. U nastavku kvalifikacija “vatrene” bi vodio onaj koji najbolje opere mercedes Zdravka Mamića.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).