autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Iskoristimo teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje

AUTOR: Aleksandar Miljković / 01.05.2025.

Aleksandar Miljković

Ne postoji osoba koja nema neodoljivu žudnju za Onostranim, pa makar tog ne mora biti ni svjesna.

Kada bi netko takav doista postojao, to bi ujedno bio krunski i nepobitni dokaz nepostojanja Boga.

Međutim, kao što potreba za transcendentalnim može biti sakrivena (čak i od nas samih) – tako nam je gotovo nemoguće međusobno iskomunicirati duhovno iskustvo, u svojoj cijelosti, dubini i punini.

Uvijek će nas ograničavati ona ”apofatička margina”, onaj neizrecivi dio susreta s Nadnaravnim; ne samo u smislu Jezika (odnosno nedostatka istog), nego i manjka konceptualno-kognitivnog aparata, koji se u stanju analitički precizno nositi s takvim tipom personalnog nad-Iskustva.

Bez da se uzmu u obzir jedinstveno osobne tajne ovakvih susreta stvorenog (ograničenog) i Nestvorenog (vječnog), nema nam puno koristi od izgradnje kompliciranih metafizičkih sustava (na što nas je i Kierkegaard još davno upozorio). Pod takvim okolnostima, ljudska bića (anthropos) nisu u mogućnosti potpunog ili realnog poistovjećivanja iskustvenog (opitnog) i dogmatskog (doktrinarnog)… odnosno, uvijek se gubi određena, teško ”uhvatljiva” kvaliteta (lost in translation).

Ovaj zaključak nikako nije poziv na opću relativizaciju ili marginalizaciju racionalno-verbalnog elementa na duhovnom polju, ali je možda potrebno naglasiti da je disonantnost doživljaja i komunikacije istog uvijek prisutna – i da moramo ”raditi” s njom, ako se želimo zrelo i (koliko-toliko) odgovorno baviti svojom duhovnošću.

U vrijeme prvog velikog (i nažalost trajnog) kršćanskog raskola, onog kalcedonskog iz 451. godine, kao da su ove bitne duhovne principe, polako počela odmjenjivati eklezijsko-dvorska politikantstva.

Briljantna generacija teologa iz 4. i s početka 5. stoljeća (Atanasije, kapadokijski oci, Augustin) više nisu bili prisutni da svojim intelektualnim autoritetom spriječe ovu suptilnu ”degenerizaciju” u dogmatski esencijalizam.

Doktrinarna definicija je sušta potreba u borbi protiv hereza, ali ona nikad ne smije postati političkim oruđem ili izrazom superiorne samosvrhovitosti. Apofatički princip je tu da tu opasnost spriječi i vrati nas ponovo u stanje ”ontološke trezvenosti”. Meta-kriza koja je nastala u tom periodu nikada nije prestala… samo se pojačavala, nadograđivala i urodila daljnjim raskolima.

U nedostatku zdravog teologiziranja i ”viška” političke krize – kršćanski Istok i Zapad sporo počinju tražiti ”sigurne luke”, odnosno neupitne autoritete svih svojih budućih stremljenja k Istini.

Ovo ne znači da nije bilo genijalnih bogoslova i nakon Kalcedona (Maksim Ispovjednik svakako spada u tu kategoriju), ali generalna klima nije bila toliko hrabro kreativna i beskompromisna, da bi to vrijeme moglo postati ”zlatnim dobom” kršćanske teologije.

Polako se tada formira papinsko katoličanstvo i saborno pravoslavlje – dva suprotna i često suprotstavljena pogleda na ultimativnu arbitražu onoga što se smatra autoritativnim religijskim svjetonazorom i opće prihvaćenim pravilom. Došla je 1054. godina.

U današnjem, post-reformacijskom vremenu, postoje tri meta-principa bavljenja teologijom – a oni su i usput tradicionalne identitetske vododijelnice unutar kršćanskog korpusa. Zato Sola Scriptura, Ex cathedra i nepovredivost Svesobornosti – mogu sada izgledati kao tri nepomirljiva svijeta… ali nije uvijek bilo tako.

Sveta kreativnost Duha, može (i hoće!) promijeniti sve okoštale strukture i načine doživljaja duhovne stvarnosti u ”treptaju oka”. Upravo u tome je pravi smisao Apokalipse, koja znači razotkrivanje, skidanje svih koprena… kao i dogmatsko-političkih ”mrena”, s naših uspavanih očiju.

Ali da bi do toga došlo treba vjerovati i neumorno raditi – a nikako samo čekati na ”poklon s Neba”.

Prije točno dvije tisuće godina grupa ribara (i njihovih prijatelja) iz zabačene carske provincije, ima Doživljaj/Event (40-dnevni boravak Vaskrslog Krista među njima) koji nisu u stanju u potpunosti kognitivno ”procesirati” niti konceptualno ”posložiti”. Ništa u njihovom prethodnom iskustvu ih nije moglo pripremiti za ono o čemu trebaju posvjedočiti pred čitavim svijetom, ali i pred samim sobom.

Ipak, darom Duha Svetoga, nekoliko dana nakon zadnjeg (i najdramatičnijeg) Susreta s Uznesenim; oni odlučno kreću u formiranje Božje Crkve. Podijeljeni i posvađani kršćani 21. vijeka, trebaju znati da ta mala grupa ljudi nije imala ”iz rukava” pripremljene definicije, pa čak ni apologetske odgovore na sva pitanja na koja su nailazili… oni su svoju teologiju stvarali ”u hodu”, nikad salonski.

Ono što nisu imali (a mi toga imamo napretek) je dugo i bolno iskustvo povijesnih zajednica – koje često nisu bile dorasle važnom zadatku… onome koji nam je delegiran direktno od samoga Logosa.

Iskoristimo to teško stečeno znanje za jedinstvo i pomirenje svih, i to tako da bi i ”svijet povjerovao”.

Samo tada ćemo otkloniti zamke duhovnih gordosti u sprječavanju zajedničkih potraga za Istinom.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: