Jedno veliko hvala banjolučkom biskupu dr. Franji Komarici

Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini je na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, u petak 8. prosinca 2023., priopćila da je papa Franjo prihvatio odreknuće od pastoralnog vodstva Banjolučke biskupije preuzvišenog mons. Franje Komarice (koji je kanonsku dob za umirovljenje napunio još 3. veljače 2021., kada se Papi i zahvalio na službi) te imenovala novog banjolučkog biskupa, poštovanog mons. Željka Majića, generalnog vikara i svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, prva je kod nas izvijestila sarajevska Katolička tiskovna agencija. U isto vrijeme vijest o imenovanju objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Prije nego što kažem svoje osobno veliko hvala Franji Komarici, jer me dosta toga veže uz njega, recimo nešto, najkraće što se može, o novom biskupu.

Mons. Željko Majić rođen je u Drinovcima 28. ožujka 1963. godine. Filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu, a za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je 29. lipnja 1988. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve biskup Pavao Žanić. Poslijediplomski studij pastoralne teologije u Rimu, s boravkom u Međunarodnom zavodu sv. Pavla, pohađao je na Papinskom lateranskom sveučilištu i postigao magisterij u lipnju 1995. godine. Nakon povratka sa studija obnašao je nekoliko pastoralnih službi u Hercegovini, a vicerektorom Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu imenovan je 17. lipnja 2006. Godine 2012. imenovan je generalnim vikarom Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, a od 2019. obnašao je službu ravnatelja Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan.

Neće mu biti lako i zato valja moliti za biskupa Željka, kao i za oporavak izranjavane banjolučke dijeceze, dakle i za sve njene vjernike bez obzira na to gdje bili i čime se bavili odnosno kojem crkvenom staležu pripadali.

Malo tu govorim i pro domo sua jer su moja baka Roza Ćosić i moj djed Jakov Pilsel iz te biskupije: Prnjavor i Mrkonjić Grad (Varcar vakuf, kazat će Ivan Lovrenović) odnosno bakino selo Majdan. Brak su sklopili i prvu djecu dobili u Prnjavoru, gdje su se i upoznali.

Elem, Franjo, dragi moj i naš Franjo Komarica. Od 8. prosinca je apostolski administrator do stupanja u službu novog biskupa, ali dok sam živ, nadam se, pamtit ću što je proživio, njegove suze i muke.

Franjo Komarica je prvi hrvatski biskup koji je s ljubavlju obratio pažnju na mene. On tek imenovan (15. svibnja 1989.), ja tek pristigao iz Argentine (tih dana svibnja 1989.), koračali smo jedan do drugog trsatskim stepenicama put Gospina oltara i mise njoj u čast, on u reverendi, ja u franjevačkom habitu tog vrućeg ljeta.

Digresija: doduše, dok se pripremao da ga rukopolože za biskupa krčkog (što se dogodilo 10. lipnja 1989.) na našem tadašnjem franjevačkom otočiću Košljun, pa i ćakulama na plaži ili šetnjama po otočiću, već sam bio uspostavio nekakav odnos s Josipom Bozanićem, pak će se odnosi naizgled nepovratno pokvariti koncem 1999. jer je Josip odlučio prekinuti svaku komunikaciju sa mnom nakon što sam se ”poigrao” u jednoj televizijskoj emisiji i rekao da su grijesi Franje Tuđmana vrednovani samo na dva milijuna njemačkih maraka (aluzija na ”indulgencije” koje su inače ljutile Martina Lutera), koliko je hrvatski predsjednik bio darovao za izgradnju ženskog karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici iz fonda ”hrvatskih vitezova”, a ja sam tvrdio da je to krvavi odnosno prljavi novac i da je Josip pogriješio što ga je primio.

Međutim, prvi biskup koji je meni prirastao srcu bio je Franjo Komarica, ne samo zbog tih zajedničkih 561 trsatske stube i tog našeg prvog razgovora nakon ručka u samostanu na Trsatu. Franjo mi je sjeo na prvu jer je čovjek izuzetno drag, nježan i nekako milosrdan.

U danima kada sam imao onu ratnu neponovljivu emisiju ”In medias res” ponedjeljkom navečer na zagrebačkoj televizijskoj postaji OTV, meni bi bila prava svečanost kada bih ugostio fratre ili svećenike iz Bosne i Hercegovine, ali osobito kada bi mi u studio došao biskup Franjo.

To su, nota bene, bile godine kada su ti svećenici i ljudi samo mogli sanjati da gostuju na HTV-u, gdje je bog i batina bio Tonči Vrdoljak i gdje je vladala čvrsta cenzura HDZ-a, pa se prvi uopće uživo televizijski razgovor sa zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Franjom Kuharićem dogodio za mojim uredničkim i voditeljskim stolom, pa tako s nadbiskupom (kasnije i kardinalom) Vinkom Puljićem, fra Lukom Markešićem, provincijalom fra Petrom Anđelovićem i mnogim drugima.

Ime Franjo Komarica u meni budi sjećanja na moje turbulentne i jako plodne novinarske mlade godine u Hrvatskoj u prvoj polovini devedesetih, ali i na mnoge neprospavane noći dok smo pomagali unesrećenima na vrlo različite načine, osobito u godinama moga angažmana u HHO-u (uvjeren sam da me taj angažman i drugo, naravno, ali osobito to što sam doživio radeći kao volonter HHO-a, dovelo do gubitka zdravlja i dobivanja dviju ozbiljnih kroničkih bolesti).

Kada kažem Franjo Komarica, ne znam hoćete li me razumjeti, u sebi čujem: Guraj dalje, Drago, guraj, kao što je biskup Franjo gurao!

Za njega ne brinem jer ovo nam je rečeno za ljude poput biskupa Komarice: ”Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak (2 Tim 4,1-8)”. Ali mora mu se kazati hvala. Biskupe naš, hvala, pripravljen ti je vijenac pravednosti!

Gotovo do zadnjeg časa biskupovanja, Franjo se trudio i trudi se oko povjerenih mu duša, ali i šire od toga, o čemu svjedoče brojne i vrlo važne međunarodne nagrade koje je dobio.

Ne slučajno, ovu kolumnu pišem na dan kada svijet obilježava Međunarodni dan ljudskih prava odnosno 75. godišnjicu Opće deklaracije o ljudskim pravima. Franjo Komarica je sinonim borbe za ljudska prava (ima stvari koje su vezane za njegov trud da se raskrinkaju zločini i poštuju elementarna ljudska prava o kojima ću smjeti pisati samo ako ga nadživim).

O Franjinom angažmanu bi se tomovi knjiga dali napisati. Ovo nije takav prostor. Zato citiram nedavno priopćenje njegove Komisije za pravdu i mir u episkopatu BiH. Kaže biskup da smo tijekom svih poratnih godina svjedoci podržavanja (u BiH) ”kontroliranog kaosa”, učvršćivanja ”zakona jačega”, krivotvorenja istine, zaobilaženja i izrugivanja pravde.

Ne postoji, nažalost, naglašava Franjo, poštivanje nekih temeljnih ljudskih prava ni ravnopravnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina.

Posebno dramatično i porazno za budućnost Bosne i Hercegovine je neprovođenje – pa i namjerna opstrukcija – kad je u pitanju Aneks sedam Daytonskog sporazuma, koji garantira i predviđa siguran i održiv povratak svih izbjeglih i prognanih stanovnika! ”Članovi BK BiH i Komisija Justitia et pax upozoravali su mnogo puta sve nadležne dužnosnike – domaće i strane – na kontinuirano otežavanje i onemogućivanje održivog povratka, osobito katoličke populacije, koja uglavnom pripada jednom od triju konstitutivnih naroda.”

Kažimo s biskupom Franjom: Svjedoci smo, zajedno s cijelom domaćom javnošću, i u najnovije vrijeme napada na povratnike, nažalost, čak sa smrtnim posljedicama, zatim bespravnog oduzimanja imovine prognanih i izbjeglih nepravednim zakonima, otimačinom i pljačkom materijalnih dobara, brisanja i uništavanja kulturnih identifikacija i nazivlja…

Franjo Komarica je branio ljudska prava zato što je naviještao Evanđelje, zato što je ljubio. O tome se radi, o ljubavi. Tako je u nedjelju, govoreći novim stipendistima Privrednika u Zagrebu i bodreći ih, patrijarh Porfirije kazivao kako smo samo na jedno obvezni: Na pružanje ljubavi, djelotvorne ljubavi!

Mi znamo, ja znam i ostat će zapisano na stranicama povijesti da se Katolička Crkva u BiH kroz svoje razne ustanove godinama ozbiljno trudila i trudi doprinositi mirnoj integraciji Bosne i Hercegovine. Zato njezini članovi, kao i brojni drugi naši prijatelji (neki se javljaju i na Autografu), očekuju od svih političara da poduzmu istinske napore i pokažu političku zrelost i volju za provođenje potrebnih reformi i izgradnje pravne države po uzoru na druge europske države.

”Vremena praznih riječi i obećanja su za našu zemlju već odavno prošla. Krajnje je vrijeme za konkretne rezultate i za poduzimanje ozbiljnih, konstruktivnih, zajedničkih napora i sa strane domaćih predstavnika vlasti”, potpisuje biskup Franjo.

Potiče sve dobronamjerne sugrađane, prvenstveno političare i druge društvene dužnosnike, da se potrude oko zajedničkog iznalaženja pozitivnih rješenja glede uređenja zemlje, kao pravne, sigurne i perspektivne države za sve njezine stanovnike, za ravnopravnost svih etničkih i vjerskih zajednica, te za podupiranje svih miroljubivih i mirotvornih akcija i projekata, koji se već provode ili su pokrenuti, pružajući tako svoj dragocjeni doprinos općem dobru.

Biskup se neumorno trudio oko očuvanja mira u BiH, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio u bivšoj Jugoslaviji, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta. Msgr. Komarica je za vrijeme rata primio u svoju rezidenciju otjerane obitelji muslimanske, pravoslavne i katoličke, ponekad oko 30 ljudi istovremeno…

Kada bih nepoznatoj grupi dobronamjernika koji bi posjetili naše krajeve trebao pojasniti parabolu dobrog Samarijanca ili one prevažne rečenice Evanđelja po Mateju (25, 31-46): ”Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni…”, ispričao bih priču o Franji Komarici.

Eto, stiže mirovina, ali on mirovati neće. Znam da neće.

Jesam li ga ovim tekstom za života kanonizirao? Ne, nisam. I što da jesam?! Moje je pravo da si biram sveca iako biskup Franjo svetac, kao ni ja, nije.

Imao sam samo potrebu zahvaliti mu se: kad god bi mi bilo teško, sjetio bih se njega i ubijenih mu vjernika laika, redovnica, redovnika, bogoslova i svećenika (15 duhovnih zvanja). Zar se više ne sjećate logora Keraterm, Omarska, Manjača, Betonara kod Sanskog Mosta, Kamenica kod Drvara, Batković kod Bijeljine…? A stradalih župa?

Znate li poantu ove današnje kolumne? Da, naravno, zahvala jednom izuzetnom biskupu, ali nije baš samo to. Do poante me vodi sjećanje na dragost i blagost biskupa Franje dok smo išli trsatskim stubama: stavio mi je ruku na rame i rekao, hrabro, samo hrabro i s pouzdanjem u Gospodina. Poanta je da nas je Franjo učio da volimo ljude, što znači da ih ne smijemo mrziti. On voli i ne mrzi, on prihvaća i prašta.

Banjolučkom biskupijom proteže se oltar-žrtvenik na kojemu su svoju svjedočku krv dali brojni naši svećenici, redovnici i vjernici laici, rekao je Franjo. Bože, kolika je snaga vjere u tog čovjeka, da tako silno voli ljude i da nije zlopamtilo!

Volio bih, jako to zagovaram, da savladamo tu našu dramatičnu, krvavu prošlost i ujedno zadržimo i njegujemo spomen na nevine žrtve između svih naših ljudi (sve su žrtve naše, govori Porfirije) te da smisao njihova stradanja pravilno tumačimo.

Biskupi poput Franje Komarice pokazuju kako davati svjedočanstvo zacjeljivanja rana i širenja ozračja kršćanskog praštanja i pomirenja, kako to i dolikuje praksi ispravnog štovanja istinskih svjedoka vjere tijekom dugih stoljeća crkvene povijesti.

Axios, Franjo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora