autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Kao ruganje s dušom

AUTOR: Boris Dežulović / 28.04.2020.
Boris Dežulović Foto: Preuzeto sa FB-stranice MJ-a

Boris Dežulović
Foto: Preuzeto sa FB-stranice MJ-a

(Sa podstranice Ajfelov toranj, na sajtu Miljenka Jergovića, prenosimo izuzetan esej Borisa Dežulovića o Mirku Kovaču. Ovako je MJ popratio esej na svom FB profilu: “Evo nešto za što ćete prije gledanja i čitanja obući čistu bijelu košulju, da biste u sliku i tekst svečani i čisti ulazili. Posljednja fotografija Mirka Kovača, snimila ju je Rose Fistanić, i tekst Borisa Dežulovića o Kovaču, o ruganju s dušom i “Ruganju s dušom”, o književnosti i o životu”. U progonstvu smo, zbog potresa, čistu bijelu košulju nemamo, ali imamo dušu u stavu mirno da pročitamo ovaj uzvišen tekst o besmrtnom piscu).

Svatko je kovač svoje nesreće, samo je Mirko kovač tuđih.

“LuDež u srcu”, zajebavali smo se parafrazirajući našim akronimom naslov Mirkova “Bodeža u srcu”, iako je meni sasvim dobar bio i originalni naslov s “BoDežom”.

Bio je četvrtak, prvi dan posljednjega kolovoza. Dva dana ranije, po izričitoj Mirkovoj želji – kao njegovi “suborci iz Ferala” – Predrag i ja smo na pozornici Motovunskog filmskog festivala preuzeli njegovu nagradu za životno djelo na filmu, Veliki motovunski propeler za pedeset godina scenarističkog rada.

Toga, prvoga jutra posljednjeg kolovoza, u jednoj motovunskoj pizzeriji umolili smo kartonsku kutiju za pizzu i u nju spakirali tešku plaketu, pa sat vremena kasnije – zajedno s Predragovom Sandrom i Hanom, te mojom Rosom – pozvonili na kapiju rovinjskog doma Kovačevih.

“Dobar dan, kućna dostava životnih nagrada, gospodin Mirko Kovač?”, doviknuli smo s kapije. “Jeste li vi naručili Veliki propeler za pedeset godina rada na filmu?”

“Sav je tog vrelog rovinjskog okopodneva, prvog u ovom mjesecu i nažalost posljednjeg za svih ovih godina naših viđanja, sav je bio u onim dječački živim krupnim očima i u onom širokom osmijehu.” Tako će kasnije Predrag pisati u svojoj Trafici u Novom listu. I zaista, Mirko je iscijeđen bolešću cijeli bio sveden na široki osmijeh i velike, radoznale dječačke oči. Oči koje se smiju. Ili – svakako točnije – osmijeh koji gleda. I sve vidi.

Bolest valjda tako ljušti čovjeka, u slojevima, kao onaj Grassov luk, sve dok potkraj ne ostane samo ogoljeno njegovo biće, ono što zovu dušom. Iste takve znatiželjne oči koje se smiju i isti osmijeh koji radoznalo gleda bit će sve što će nam četiri godine kasnije ostaviti Predragova bolest, prije nego što nam ga duhovito uzme na Međunarodni dan smijeha.

Isti takav dječački osmijeh vidio sam na staroj, požutjeloj fotografiji iz Kovačeva memoarskog zapisa sa sahrane njegova strica, na kojoj – uz tužni skup i oca s bratovom lubanjom u rukama – stoji mali dječak Mirko u onom začudnom, neobuzdanom smijehu, za koji odrasli uvijek misle da je od zbunjenosti ili straha.

U takvom, eto, djetinjem radoznalom smijehu i nasmijanom gledanju prošlo je okopodne prvoga dana posljednjega kolovoza, u sjeni verande od bršljana Mirkove i Bobine kuće u Rovinju.

“Hajde da popijemo moje životno djelo”, rekle su Mirkove oči, i načeli smo trofejnu bocu biske što ju je uz nagradu za životno djelo bio dobio na pulskom Sajmu knjiga, nazdravljajući onda preko Skypea s prijateljima Filipom Davidom i Božom Koprivicom, kojemu je taman tih dana u beogradskom Vremenu izašao esej “Luđak je vječno dijete”, Božino službeno proglašenje nove verzije “Ruganja s dušom” najboljim Kovačevim romanom.

Posljednja fotografija Mirka Kovača

Posljednja fotografija Mirka Kovača

Onda smo pozirali Boži s njegovim tekstom, pa se gledali i smijali, pa smo pozirali za zajedničku fotografiju, Mirko, Boba, Predrag i ja, pa se gledali i smijali. Onda sam stojeći iza Mirka, budalasto kao dijete na svečanom primanju u Savez pionira, iza njegove glave podigao dva prsta lijeve ruke, Rose je okinula fotografiju, pa smo se gledali i smijali. “Luđak je vječno dijete.” Pa su iznikli na fotografiji moji prsti na njegovoj glavi kao mali rogovi nad krupnim očima i širokim osmijehom, kao dječji đavolski rogovi nad onom svedenom Mirkovom dušom.

* * *

Ničeg drugog u toj mojoj gesti nije bilo doli čiste dječje ludosti, nepromišljene i nerazmišljene. Čak ni prsti nisu bili ikonografski točno složeni u vražje rogove, ili napolitansku cornu za tjeranje demona, s kažiprstom i malim prstom – kako se i kod nas u Dalmaciji rogovi “petaju” za tjeranje zlih sila, i kako ih je, recimo, na omotu albuma Yellow Submarine Lennon “petao” McCartneyu – već više nalik Mojsijevim roščićima na znamenitoj Michelangelovoj skulpturi u rimskoj crkvi San Pietro in Vincoli, s podignutim kažiprstom i srednjakom, u znak pobjede, kao pobjeda ludosti.

Kao djetinje nekakvo vragolasto “ruganje s dušom”.

Toga četvrtka, prvoga dana posljednjega kolovoza, popili smo Mirkovu bisku do posljednje kapi – “dotakli smo dno životnog djela”, dobacio je Predrag – pa se pozdravili i krenuli prema Splitu. “A što ako ne umrem?”, doviknuo je Mirko na kraju, smijući se očima Salvadora Dalíja, kad je ono prijateljima oko bolničke postelje slikar predložio razmišljati: zaista, “a što ako ne umrem”?

Osamnaest dana kasnije, životnog djela ispijenog do kraja, umro je Mirko Kovač. Ne znam je li netko kasnije stigao napraviti još neku njegovu fotografiju, nisam nikad pitao Bobu. Tek, uskoro su ga odveli u Zagreb – kod nas u Dalmaciji, uvijek je podsjećao Arsen, pomireno se o tim prilikama govorilo kako su ga “dali u Zagreb” – i lijepa je tako ostala mogućnost da je onaj kadar iz verande od bršljana, s đavolskim rogovima od mojih prstiju nad njegovim nasmijanim očima, posljednja fotografija Mirka Kovača.

U nekrologu u Jutarnjem listu, Miljenko Jergović će napisati kako je Mirko Kovač bio “znatiželjan, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi”. “Takva znatiželja”, veli, “kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski.” Htjedoh mu poslati fotografiju i napisati: “Nije to ništa đavolski, to sam mu samo ja prstima napravio rogove.”

Ali nisam.

Ta mala zajebancija ne bi bila točna, a zajebancija je dobra samo kad je točna. Nisam ja prstima Mirku napravio đavolje roščiće, već su njegove oči i osmijeh moje prste napravili đavolskim.

* * *

“Vragolan slučaj bio mi je čest suputnik”, piše Mirko Kovač na jednom mjestu u “Gradu u zrcalu”. “Nikad nisam shvatio, i još ne shvaćam, tko povezuje stvari koje nas začuđuju, koje nas pokatkad tjeraju da vjerujemo kako netko mrsi i razmrsuje konce naših života, namješta te male zamke o kojima se poslije pripovijeda”, piše kasnije u memoarskom romanu “Vremenu koje se udaljava”, pa dodaje, da ne bi valjda bilo nesporazuma: “Kao da se vrag šali s nama i dokazuje nam što sve može.”

Nema Boga, ima samo divne, nepredvidljive, vražje Slučajnosti: u nasumičnoj i bjesomučnoj jurnjavi svemirom sudaraju se iste sitne molekule od kojih je sastavljen sav naš svijet i u njegovu središtu čovjek, što očajnički pokušava objasniti te slučajnosti i dati im smisao u kojoj bi bio sigurniji i zaštićeniji. Svatko je kovač svoje nesreće, kažu skeptici onima što u toj nasumici i bjesomuci čitaju sudbinu kao u talogu kafe.

Svatko je kovač svoje nesreće, samo je Mirko Kovač tuđih.

Američki znanstvenik i scenarist Leonard Mlodinow – ronaldinho teorijske fizike, što je zajedno s velikim Stephenom Hawkingom pisao kultni “The Great Design”, jednako kao što je pisao i scenarij za kultni “Star Trek: The Next Generation” – o tom je kovanju sreće i Kovačevu “vragolanu slučaju” pisao u knjizi koja je u Hrvatskoj objavljena s podnaslovom “Kako slučajnosti vladaju našim životima” i naslovom “Igračke slučaja”. Originalni engleski naslov je “Drunkard’s Walk”, što bi se doslovno prevelo kao “Pijančeva staza”, referenca na “random walk”, nasumične matematičke varijable prepuštene slučaju i vjerojatnosti.

Nešto kao algoritam kosih koraka kojima je pripiti Ernest Hemingway po Parizu na leđima nosio pijanog Jamesa Joycea, ili onih “zavrnutih nahero” – kako je Kovačeve rečenice podcrtao Predrag Matvejević – kojima je po Sarajevu 1966. pripiti pisac na leđima nosio pijanog Borislava Pekića, dok ga je ovaj odozgo zajebavao da je “sada na njegovim leđima sav teret srpske književnosti”.

Takvom naherenom stazom bauljaju, eto, molekule naših života noseći jedna drugu na leđima u pijanom, divljem plesu kojega onda zovemo “igrom slučaja”. Na primjer: “Igračke slučaja” u Hrvatskoj su slučajno izašle baš toga ljeta, a prevoditelj se slučajno zvao – Mirko Kovač. Ne, naravno, naš Mirko: naš je Mirko Kovač bio jedan, rekao bi Predrag – ili bih to ovoga puta bio ja? – a ovaj je bio neki drugi.

Samo je dakle “vragolan slučaj” uredio da toga okopodneva na posljednjoj fotografiji Mirka Kovača – opsesivnog tragača što je rekonstruirao romane iz zagubljenih obiteljskih albuma na zabačenim tezgama beogradskih pijaca – budalasto, kao luđak ili vječno dijete, u feralovskoj igri nad njegovim čistim očima i osmijehom prstima “montiram” đavolske rogove, baš kao da se djetinje rugam s njegovom dušom.

Samo taj vragolan, što “povezuje stvari koje nas začuđuju” i “pokatkad tjeraju da vjerujemo kako netko mrsi i razmrsuje konce naših života”, namjestio je pak da mu đavolske roščiće nakalemim dok poziramo Boži Koprivici držeći u rukama njegov tekst “Luđak je vječno dijete”, slučajno esej o novom izdanju “Ruganja s dušom”.

Slučajno, eto, romana u kojemu je Kovač dao najljepši – a vjerojatno i najtočniji – prikaz Đavola u cjelokupnoj povijesti našeg razmišljanja o njemu, Elidinog “Đavola kao stvarne osobe”, onoga koji “ne postoji izvan ljudske zajednice”.

“Sve pogrdno i uvredljivo što dolazi od te svjetine, za mene je pohvalno, jer izmičem malograđanskoj bijedi”, svjedoči Elidin ljubavnik: “Ne mogu me uloviti, za njih sam neuhvatljiv. I onda me nazovu Đavolom.”

* * *

Molekule će dalje svaka svojim putem: u tome Kovačevom čovjekolikom demonu ja sam, recimo, prepoznao onoga na kojega misli Mark Twain, kad u svojoj autobiografiji zajebava kršćansku tradiciju duhovito pitajući tko se u svih njenih devetnaest vjekova ikad ijednom pomolio za Palog Anđela, onoga dakle za kojega se kao prvoga među svim grešnicima moliti trebalo i moralo više nego i za jednoga drugoga. Toga, eto, Kovačeva Đavola čitam tako kao nastavak Twainova “Tajanstvenog stranca”, priči dječaka Teodora koji zajedno s dvojicom drugova susreće mladog solipsističkog propovjednika Satana, Đavolova nećaka, što će im rastumačiti kako “nema ni svemira, ni ljudskog roda, ni zemaljskog života, ni neba, ni pakla”, i kako je “sve to samo groteskni i glupi san”.

Sad znam, sad je lako: kad se Twainov Satan na kraju oprašta od Teodora jer mora “nešto istražiti i obaviti neke poslove”, pa zauvijek nestaje iz Esseldorfa, on zapravo odlazi u grad S. zavesti Elidu, i pokloniti joj dar ljubavi kakve nikad prije nije upoznala.

”Ništa ne postoji osim praznog prostora i tebe”, kaže Twainov Satan dječaku Teodoru; “jedino stvaran je Đavo, on postoji”, kaže Mirko Kovač u “Evropskoj truleži”, prisjećajući se u “Biografiji bez veselja” kako je nastalo “Ruganje s dušom”, kako je kao dječak u sobici porodice Biriš – gdje je “proveo jednu školsku godinu, stalno nadražen/ s jabučicom u grlu uvek napetom/ jer sad mi se to sve priviđa kao neko erotsko nasleđe” – prvi put vidio Đavola “u odsjaju politure jednog mističnog predmeta”, i kako je mnogo godina kasnije iz tih prvih dječačkih zbunjivanja i uzbuđivanja nastao njegov “erotski bog” i “ljubavnik Elidin”.

I zaista, u “Ruganju s dušom” golu Elidu “u svoju zamku hvata visoki sjaj politure na klaviru”: “To i jest đavolje zrcalo, kao što je glazba zrcalo njegove duše.”

“Znamo da je Đavo inkarnacija protivurečnosti/ priviđa se u duševnom rastrojstvu, ali i stanju čiste lucidnosti./ Đavo je oličenje nevaljalstva, jer crkvi je bio potreban klevetnik./ Od otpadnika kojeg su počeli proganjati postao je simbol stvarnosti, negativni bog i književni miljenik”, objašnjava dalje Kovač, i nastavlja: “Pa je li pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica,/ onaj koji se šali na račun svoje bedne egzistencije,/ koji se ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu.”

I drugi Kovačevi likovi stalno putuju iz romana u roman, iz priče u priču, iz albuma u album, iz života u život, od jednog do drugog, sudaraju se i nose jedni druge na leđima – cijeli je Kovačev opus bezdani kozmos kojim se mikroskopski sitni životi sudaraju poput molekula – ali samo su dva stalna stanovnika, starosjedioca njegove proze: piščevo prvo lice jednine, njegovo Ja, i Đavo – piščev “književni miljenik”.

Samo on tu ima državljanstvo, prebivalište i adresu, sve od sablasnih priča prabake Petruše, koja je više puta svojim očima vidjela Đavla, pa do sablasnih priča njegova druga slikara Mira Glavurtića, utemeljitelja Mediale i najpredanijeg jugoslavenskog satanologa, koji je kao Gabrijel u “Kristalnim rešetkama” upoznao Vraga jedne noći u Šumarskom fakultetu u Beogradu, gdje je radio kao crtač, pa prihvatio Krista i mjesecima opsesivno crtao Đavla.

* * *

U Kovačevoj knjizi “Pisanje ili nostalgija” naići ću na kratku, lijepu reminiscenciju njegova djetinjeg propitivanja vlastitog identiteta, retke koji neodoljivo podsjećaju na početak Twainova “Tajanstvenog stranca”, kad ono dječaci susreću Đavolova nećaka. “Još kao dječaka”, sjeća se Kovač, “na putu do škole, znali su me stariji presresti i pitati čiji sam. Mislim da nikad nisam točno odgovorio. Najčešće bih odbrusio: ‘ničiji’, ‘ne znam’, ‘svoj’, ‘zaboravio sam’. Ali nisam to činio kao namćor, nego prije kao vrag koji se izruguje takvom zapitkivanju.”

“Vrag koji se izruguje?” Naravno: “Đavo, spadalo i rugalica.”  Nije li, uostalom, ikonografija kršćanskog Đavola naslijeđena iz grčke mitologije, od satira iz Dionizijevih parada, razuzdanih demona kozjih rogova i papaka, vulkanskog seksualnog naboja i impozantnih ljubavnih alatki, čiji je jedini posao bio da piju, plešu i ganjaju nimfe?

Etimologija satire kao rugalačkog žanra, istina, nema nikakve veze s grčkim satirima – ubio bi me Sinan Gudžević da to makar aforistički predložim – ali raskalašenim Dionizijevim spadalima, rugalicama i jebačima svakako dobro stoji, i imala bi nekog lijepog smisla. Kad onaj dječak u “Gubilištu” priča kako je u Bileću, “varoš na granici sna i jave”, stigao cirkus s klaunovima, patuljcima, gutačima plamena i artistima na trapezu, ja ih čitajući vidim upravo kao satirsko pleme. Kovačev pak dječak zove ih, jasno, “Đavolja družina”.

Kršćanskog Đavola kojega je Kovač prvi put sreo kod Biriševih, konačno će upoznati drugi jedan dječak, onaj u “Gradu u zrcalu”, mali zatočenik školske samice u koju je zapao zbog “erotskih karata”: “Moj đavo pojavio se druge večeri, nisam znao koje je doba noći moglo biti. Đavo se nije kreveljio, niti je plazio užareni jezik, nikakvih roščića na njegovoj glavi nije bilo, uši mu nisu bile klempave i nije imao pandže na rukama; taj je đavo bio neka vrst sjene, neko nejasno i neodređeno biće, tama ili duh, ali sam njegovu prisutnost osjećao svim svojim čulima. ”

Taj je Đavo, dakle, posve drugačiji od onoga kozoroga o kojemu su mu pričali prabaka i prijatelj slikar, iako je u taj prizor upričan izravno iz one Gabrijelove slike dječaka i “odurnog đavla” zatočenih u kristalnim rešetkama, pred kojom ga prijatelj pita je li ikad imao posla s Đavlom, pa na niječan odgovor dodaje: “Šteta! To je veliko iskustvo.”

Kovačev Đavo, kako vidimo, “nikakvih roščića” na glavi nema. Njih mu – kako ćemo pak tek vidjeti – na glavu dodaju drugi. “Osam hiljada godina” trebalo je proći do tada, “do njegova Pada”, kako Twainov mladić Satan objašnjava malom Teodoru; “osam hiljada godina Đavo usavršava iskustvo da vara ljude”, kako pobožni Avram Njekrasov objašnjava Čehovljevu Gusevu dok ovaj čita svog pisca u onoj kratkoj priči iz Kovačeva “Uvoda u drugi život”, romanu čiji epilog završava pitanjem – “Šta li će prevagnuti?”

“Bore se”, piše onda Kovač, “raspusnost i stega, uzdržanost i lajavost, dužnost i olakost, plačljivost i okrutnost, pobožnost i huljenje, duhovnost i plitkoća, uživanje i odricanje, izobilnost i oskudnost, mrs i post, uljudnost i drčnost, šaljivost i tmurnost, razvratnik i vernik, lenjivac i marljivac, ljubitelj i mrzitelj, učitelj i služitelj, rasipnik i štediša, preljubnik i stidljivac, asketa i razmetljivac, lažovčina i istinoljubac, licemer i prosjak, šutljivac i brbljivac, čovek i magarac, visokoumlje i niskoumlje, duša i vrag“, bori se on sa borbama u sebi: “Šta će u meni prevagnuti kad dođe dan konačne presude?”

Duša i vrag? Što će prevagnuti?

U spomenutoj “Evropskoj truleži”, u zapisu “Nevolje s biografijom”, u kojemu govori o autobiografici kao dekonstrukciji života, Mirko Kovač pripovijeda o susretu s jednom starom gimnazijskom profesoricom književnosti koja je bila silno razočarana njegovim “Uvodom u drugi život”. “Pa je li moguće da ste tako prljavo i razvratno živjeli? Bilo me stid (…) Vi ste i prije umjeli šokirati, ali se to, brate, odnosilo na njih tamo! Njih ste znali potkačiti, ali sad ste prešli na sebe, sad razarate svoj život”, rekla mu je gospođa “bez mnogo uvijanja i obzirnosti”.

“Gospođo draga”, naknadno joj u “Nevoljama s biografijom” odgovara pisac, s gotovo vidljivom nelagodom što gimnazijskoj profesorici mora tumačiti banalne zakone književne fizike: “Nisam to ja, to je pripovjedačko JA.”

To je “pripovjedačko JA” glavni junak Kovačevih romana, njegova osobna zamjenica u trećem licu. “Mislim da to autobiografsko Ja nije samo postupak, nego i forma, način propovijedanja, pa ako hoćete i jedna igra s čitateljem. Ili kako bi Philip Roth rekao, ‘zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora’”, reći će Mirko Kovač posljednje svoje godine u razgovoru sa Srećkom Horvatom. “To je JA koje mene zastupa kod čitatelja i ne iznosi moj život, već pripovijeda u moje ime. Uvjeravam vas da je ono što pisac misli kudikamo stvarnije od njega samog!”, pojašnjava pak pisac onoj gimnazijskoj profesorici, pa zaključuje: “Negdje sam pročitao i slažem se: ‘Đavo koga nosim u sebi nisam ja!’”

Na tom mjestu, jasno, ide ono, “ništa ne postoji osim praznog prostora i tebe”, kako Twainovom malom Teodoru kaže “tajanstveni stranac”, nastavljajući ovako: “Аli ni ti nisi ti: ti nemaš tijela, ni krvi, ni kostiju, ti si samo misao. Ni ja ne postojim i ja sam samo san – tvoj san, tvorevina tvoje mašte.” Ti si samo misao? Da: “Ono što pisac misli kudikamo je stvarnije od njega samog”, pojasnit će sada Mirko Kovač: “Đavo koga nosim u sebi nisam ja!”

Kao i Kovaču, i Twainu je Đavo bio “književni miljenik”. U duhovitim “Luciferovim pismima sa Zemlje”, u kojima radoznali Pali Anđeo luta ovim svijetom i piše izvještaje svojoj braći Mihovilu i Gabrijelu, Đavo svoje drugo pismo počinje napomenom: “O ljudima nisam rekao ništa što nije točno.” Danas tu rečenicu čitam kao Kovačev epitaf.

Pisac je Đavo u čovjeku, treće lice njegove osobne zamjenice, “JA koji pripovijeda u njegovo ime”, “igra se s čitateljem”, “zavarava tragove” i šapće mu stvari tako točne da su stvarnije od samog pisca – znatiželjni JA koji istražuje, propituje i sumnja, klatareći se s dušom na onoj dječjoj ljuljački i čekajući “što će prevagnuti kad dođe dan konačne presude”.

“Premda znade svoj cilj, Đavo nije ništa drugo do sveta dužnost čovjeka da prozre namjere lažnog stvaranja. On je razum sve dotle dok se i sam ne ustoliči u vladara, dok se izruguje stvaranju koje je tek žudnja za slavom i počasnim zvanjima”, tumači Anđul u svom traktatu o Đavolu iz “Ruganja s dušom”, sve u tom Đavolovom “ruganju s lažnim stvaranjem” objašnjavajući zapravo i đavolju narav piščevu i njegovu “svetu dužnost”. Đavo se, kaže Anđul, “savršeno ruga svetinjama”, a sve su ljudske svetinje lažne, “lažno stvorene” u čovjekovoj “žudnji za slavom i počasnim zvanjima”. “Dobio sam blagoslov da mogu lagati, rugati se drugima, ismijavati rulju oko nas, jad i čemer njihovih života”, kaže Đavo Elidi uvodeći je u ljubav.

“Svoje slobodno vreme najradije provodim u kafanama. Taj čitav svoj intelektualan život shvatio sam kao teško zajebavanje”, kaže pak mladi i drčni satir Mirko Kovač koju godinu ranije u intervjuu Književnoj reči: “Moje jedino istinsko uživanje je kad u kafani ili bilo gde zajebem nekoga, kad je moja dosetka brža. Humor je uslov za normalnost.”

Kad je tako kao novinar početnik naumio napisati podrugljiv tekst o srpskom običaju zadušnica, drugi njegov slikarski drug iz Mediale, Leonid Šejka, objasnio mu je kako je u “mitologiji svih južnih Slavena ismijavanje đavolji posao”, i kako je “svatko tko drugoga ismijava u posjedu đavola, čak i kad ismijava nečije mane i zloću”.

“Pa je li” onda “pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica?” Ili je ipak Đavo ponekad prerušeni pisac, “druga strana zvona njegove duše”, kako to na jednom mjestu u onom eseju na Mirkovu stolu kaže Božo Koprivica? Kad Elidin ljubavnik drži zrcalo – “Đavo se odražava u nekom mutnom ogledalu”, zapisuje Anđul, “to je njegov omiljeni dekor”– vidi li on u odrazu Đavola ili tek čovjeka kako drži ogledalo? Ili to samo nose jedan drugoga, pripit pijanoga, od jednog pariškog bistroa do drugog, od trećeg sarajevskog hotelskog bara do četvrtog?

Znaju oni tamo, oni ih nepogrešivo otkrivaju. U kasnijim nadopisanjima “Gubilišta”, koje u predgovoru tog izdanja Kovač atribuira nekakvom twainovskom “tajanstvenom strancu” – vlastitoj sjenci ili onom Đavolu u sebi? – postoji prizor kad starog zvonara jedna muslimanka prokaže kao samog šejtana, prepoznavši mu trag u prašini. “Samo šejtan ovako duboko gazi! Ovo su njegove stope!”, viče ona, ali zvonara od linča bijesne rulje spašava mladi hafiz: “Ako mislite da je ovaj čovjek đavo ili šejtan, onda ću vam reći: od svih nas zavisi je li đavo ili nije. Jer šejtan nema nikakve ovlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju. Šejtan ima vlasti samo nad onima koji s njim prijateljuju. A s ovim čovjekom nitko nije prijatelj. Bojte se sebe, a ne njega!”

Čitajući Mirka Kovača kad je već bilo gotovo s njim kao beogradskim remetom – nije li divna suzvučnost južnjačkog zvonara, “remete”, s Kovačevom proročkim zvonjenjem na uzbunu i “remećenjem” društvenog reda i mira u Srbiji devedeset prve, i njeno suznačje s grčkim “remetom”, eremitom, pustinjakom i isposnikom? – nisam mogao protiv zamišljanja odbačenog zvonara pustinjačkim likom Mirka Kovača.

Najzad, te epizode nema u prvom izdanju romana. U međuvremenu pak piščev je trag u srpskoj književnosti ostao predubok, upravo đavolji – ne pada prašina da prekrije Beograd, nego da zver pokaže trag – pa ga je kao takvoga na kraju prokazala i jeftino kupljena intelektualna čaršija, tjerajući ga iz krčme u kojoj “s tim čovjekom nitko nije prijatelj”.

Kad je tako februara 1992. Kovač u Libérationu objavio čuveni esej “Polja smrti” i oderao đavolu kožu, precizno rastavljajući “socijalističkog bankara” Slobodana Miloševića i predstavljajući ga zapadnom čitateljstvu kao “gospodara jedne raspadajuće komunističke epohe” – “ništa što nije točno” – okomila se na Kovača ista ona bijesna rulja s vilama i bakljama, od Emira Kusturice i Zorana Bogavca do Mirjane Bobić-Mojsilović, vječne babe te bolno plitke kaljuže, koja će u Dugi objaviti maloumni pamflet “Zbog krsta na križ”, označavajući Kovačev bijeg u Rovinj konverzijom u “nabildovanog Hrvata”. Erudicijom gimnazijske štreberice baba Mira će ga objasniti ni manje ni više nego Denisom de Rougemontom, koji nam, eto – sve poučavajući kako Đavola, ako ga zaista traži, čovjek može naći jedino u sebi – poručuje kako je Mirko Kovač zapravo sâm Đavo.

Bio je to upravo klasični lov na vještice. Kad je, uostalom, katolička inkvizicija spaljivala vještice i čarobnjake, radila je to zbog raširenog vjerovanja kako optuženi imaju sklopljen ugovor s Đavlom. Pomažući mi u pisanju ovoga eseja, “vragolan slučaj” s police mi je pod noge bacio kultnu knjigu Vladimira Bayera “Ugovor s đavlom”, koju mi je poklonio veliki čarobnjak Igor Mandić, rastvorenu na narančastom naljepnicom označenoj 447. stranici, i tamo Igorovom rukom podvučenom pasusu u kojemu glasoviti Benedikt Carpzov, najveći europski pravni autoritet sedamnaestog stoljeća, podsjeća kako je “pisce koji javno štite čarobnjake Sotona nadahnuo da pišu lijepe knjige”.

Metodologija kojom su prije tri ili pet stotina godina po Europi, pa i u ovim krajevima, otkrivani i osuđivani Đavolovi povjerenici, čarobnjaci i vještice, nije se suštinski razlikovala od suvremenog lova na vještice: savjesni pojedinac pokazuje rukom, država sudi, a rulja linčuje.

“Ovo su njegove stope!”, vrišti tako Godine Đavolje 1992. prestravljena Mirjana, i točno je možemo zamisliti u nekoj našoj prašnjavoj kasabi prije četiri stotine godina, poput one iz “Gubilišta”: “Samo šejtan ovako duboko gazi!”, pokazuje ona na pisca “lijepih knjiga”, pameti prekratke da na nju sleti i mušica, a kamoli pomisao da je Kovačev trag u čaršijskom blatu predubok jednostavno zato što “na svojim leđima nosi sav teret srpske književnosti”. Naravno da je sâm Đavo: samo on može toliko ponijeti na plećima. Kao što njegova traga u prašnjavoj čaršiji od devedeset druge i nema samo zato što je sa sebe skinuo taj samar. I, kako ono, “zavarao trag”.

Nikad točnije greške, nikad istinitije laži u cjelokupnoj suvremenoj povijesti srpskih grešaka i laži: obredno je sataniziran i demoniziran upravo pisac koji je pred rat pisao kako “’Đavo totalitarac’ kuca na vrata Srbije”. Taj đavo, jasno, sada više nije njegov unutrašnji, privatni, nego onaj Glavurtićev, što “rođen od Boga ne postoji izvan ljudske zajednice”, kako ga Anđul objašnjava Elidi, odnosno “postoji samo u ljudskom obličju”, kako ga pak u udaljenom vremenu Kovač objašnjava dr. Zecu – dolazeći, uzgred, po potvrdu da je nesposoban za vojsku – ali kako bi glupa paraknjiževna plavuša to mogla znati i razumjeti?

Kako je – ako ga slijedeći De Rougemontovu mapu sa zakopanim vragom čovjek može naći samo u sebi – toga Đavola nesretnica na koncu pronašla u Mirku Kovaču, samo će On znati. Zna Đavo te stvari. “U posljednje vrijeme povukli ste se u sebe?”, pitao je Ante Tomić u jednom intervjuu Arsena Dedića, a ovaj mu đavolski duhovito odgovorio: “Ne, nego ću u tebe.” Tako je valjda i Đavo odgovorio babi Miri kad ga je ova pitala zašto se povukao u Mirka Kovača.

Da tragajući za njim čovjek Đavola može pronaći samo u sebi, lijepo joj je, uostalom, objasnio sam Mirko Kovač, na vrijeme, samo pet-šest godina ranije, u “Evropskoj truleži”. Sve i da nikad nije otvorila knjigu – koju je onomad objavio isti BIGZ što je izdavao i Dugu i babine budalaštine u njoj – eno joj Kovačeva ključna sentenca velikim slovima izvučena na samoj naslovnoj stranici prvog izdanja, u izlogu knjižare, između dva butika sa šanerskom robom: “Pa je li pisac ponekad prerušeni Đavo, spadalo i rugalica?”

“Od svih nas zavisi je li đavo ili nije”, polako i strpljivo onda babi Miri odgovara Kovač glasom onoga hafiza iz “Gubilišta”, kao napisanim za Gospodarovu čaršiju iz koje je prognan poput vlastitog lika: “Jer šejtan nema nikakve ovlasti nad onima koji vjeruju, koji se na Gospodara svoga oslanjaju. Šejtan ima vlasti samo nad onima koji s njim prijateljuju. A s ovim čovjekom nitko nije prijatelj. Bojte se sebe, a ne njega”!

Kako prokleto točno!

“Ne žudite za čvrstom rukom, jer će ta ručerda i vas odalamiti po glavi”!, proročki upozorava Kovač u intervjuu Mirjaninoj Dugi te 1986., kad je objavljena “Evropska trulež”, samo mjesec dana pred Memorandum SANU i jedva godinu pred Osmu sjednicu CK SK Srbije.

“Bojte se sebe.” Lako je reći, još lakše Kovaču napisati, ali mi iz južnoslavenske mitologije toga straha nemamo. Nitkovi i heroji ovdje su zapravo neustrašivi samo pred sobom, oni se ostvaruju i definiraju neustrašivošću pred ogledalom. Ima za to jednostavan razlog: živ se čovjek boji samo onoga o čemu ne zna ništa. A rulja s  bakljama i vilama slobodna je i opuštena pred sobom, naučena vjerovati da o sebi sve zna i ništa ne pita.

Drugi su toj rulji nepoznati i opasni, pa ona i ne posjeduje tu vrstu samoznatiželje: rulja se tako nikad ne upozna, niti to želi – znatiželja je đavolja osobina. Samo unutrašnji, radoznali piščev Đavo, mogao je tako prepoznati Đavola kad se ovaj na kraju zaista pojavio i “zakucao na vrata Srbije”.

Bilo je nečeg paraliterarnog u činjenici da je okidač za Kovačev odlazak iz Beograda bio fotoaparat, kojim ga je onaj Šešeljev batinaš u Domu omladine pogodio zapravo – slučajno. Mirko Kovač, opsesivni tragač za starim fotografijama i pasionirani čitač tuđih foto-albuma, dobio je u glavu kameru namijenjenu njegovom albanskom drugu Vetonu Surroiju: piscu, koji je iz fotografija drugih ispisao cijele živote, život je na koncu odredio foto-aparat namijenjen drugome.

Tako je Mirko Kovač teret srpske književnosti ostavio na carinskoj kontroli beogradskog aerodroma i zauvijek otišao iz grada u kojemu mu, zapravo, osim Filipa Davida i još par ljudi “nitko nije prijatelj”. Završit će u egzilu svoga jezika, dovoljno daleko od čaršije oslonjene na “gospodara epohe”, da sljedećih dvadesetak godina iz dvorca u Rovinju, tamo gdje je svatko prijatelj, svojim čarobnjačkim jezikom “vlada nad onima koji s njim prijateljuju”.

U Beograd će se vratiti samo još jednom, nakon dvadeset godina – i još samo dvije prije kraja – da kao ponekad vječni “prerušeni Đavo, spadalo i rugalica” u jednom od posljednjih intervjua podsjeti kako je “naša intelektualna i građanska dužnost da ismijavamo političke budale”.

U rovinjskom će međuvremenu svesti sve svoje račune s “političkim budalama” i njihovim glasačima, s ruljom i “elitom gorom od rulje”, pa ispisati – koliko stigne – i svoj završni račun, “Vrijeme koje se udaljava”, i u tom udaljenom vremenu svoga rođaka, slikara i boema, Tinovog kafanskog suputnika Mirka Kujačića, koji Kovaču kaže ovako: “Dragi moj Teodore, ne bih volio prerano umrijeti, treba mi još dvadeset godina da bih završio ono što radim i spasio kulturnu baštinu. Ako to ja ne dovršim, sve će đavo popiti i razbaštiniti!”

Običavao je taj Kujačić, priča nam Mirko, ljudima nadijevati neobična imena i odlikovati ih neobičnim titulama, pa je tako i Kovača nazvao Teodorom – vragolastim ga slučajem, eto, nazvavši imenom onoga Twainova dječaka s kojim se Đavolov rođak na kraju priče oprašta, jer mu jednako valja “krenuti u druge svjetove u svemiru i tamo obaviti neke poslove”, zbog čega se “više nikada neće vidjeti.”

Svakako, ispalo je na kraju da ni pisac više nikada nije vidio rođaka, kao što je ispalo da je i pisac radio isto što i on, pa pišući “Vrijeme koje se udaljava” spašavao i konzervirao vlastito sjećanje kao našu kulturnu, a privatnu i vrlo osobnu baštinu. “O ljudima nisam rekao ništa što nije točno”, moglo je stajati na njenom i njegovom kraju, ali knjigu nije dovršio: posljednje riječi ispisat će samo nekoliko dana prije nego mu na kapiju pozvoni dostava životnih nagrada.

Ono što nije dovršio popio je, eto, i razbaštinio Đavo.

* * *

Točno pet stotina godina prije nego što će nastati fotografija s mojim rogovima nad Kovačevim osmijehom, ljeta 1513., veliki je Michelangelo Buonarroti udario prvi klin u golemi komad mramora iz Carrare, iz kojega će tri godine kasnije osloboditi svojega veličanstvenog Mojsija, ovoj ubogoj civilizaciji najpoznatijeg po dva zbunjujuća roga izrasla iz njegove bujne kose.

Danas, naravno, znamo da rogovi u to vrijeme nisu bili ekskluzivni ikonografski znak Demona, i da je rogati Mojsije isklesan iz latinskog prijevoda Svetog pisma, u kojemu – u trideset četvrtoj glavi Knjige Izlaska – hebrejski qāran, “rogat”, ima smisao zračenja božanske svjetlosti: nesretni Prorok, koji nakon razgovora s Bogom na Sinaju “nije ni znao da mu je na licu izbila svjetlost”, i doslovno tako nije siromah znao da su mu prijevodom na latinski umjesto svjetlosti “izbili rogovi”.

Sigmund Freud, recimo, koji je točno četiri stotine godina kasnije opčinjen Michelangelovim Mojsijem napisao o njemu svoj slavni esej, te mramorne rogove uopće ne spominje: ako tražite razlog za upoznavanje Freuda, nema ih mnogo boljih od činjenice da je riječ o tipu koji je napisao dvadeset pet stranica o čuvenoj skulpturi – s valjda desetak stranica psihoanalitičke kontemplacije o Mojsijevim prstima u veličanstvenoj bradi – a da nijednom riječju nije spomenuo rogove, jedino po kojemu će ostatak površnog dvadesetog stoljeća prepoznavati Michelangelova proroka.

U kasnijoj studiji “Mojsije i monoteizam” – u kojoj će šokirati kršćane tezom o Mojsiju kao egipatskom plemiću – Freud će ponuditi i svoje objašnjenje prevoditeljskog nesporazuma: on, recimo, misli da je hebrejski termin iz kojega su Mojsiju u prijevodu izrasli rogovi označavao zapravo visoko, istaknuto i izbočeno čelo, ikonografski znak visoko inteligentnih ljudi i mudrih vođa.

Jedna od te dvije stvari, ili božanska svjetlost ili ljudska mudrost, objasnit će valjda – dobro, jasno da neće, ali pustite me da se igram – otkud petsto godina kasnije rogovi na posljednjoj fotografiji našega “proroka” Mirka Kovača. Mojsijeve rogove, uostalom, i on sâm evocira na početku “Gubilišta”, gdje ono njegovo pripovjedačko JA raspravlja s obitelji o mogućnosti dječjeg pamćenja, pa bilježi kako je iz kolijevke gledao majčinog brata Mojsija, kojemu je “lagan povetarac podizao dva pramena kose kao kakva dva đavolja roga”.

Lako je, recimo, i Kovača zamisliti nadnesenog nad neka dječja kolica na rovinjskoj rivi, dok mu onu karakterističnu dvostranu frizuru – a istu je nosio valjda pola vijeka – tramontana podiže “kao kakva dva đavolja roga”.

Kovač je, uostalom, Michelangelova rogatog Mojsija mogao vidjeti i ne mičući se iz Beograda: eno na Senjaku, u dvorištu Odseka za vajarstvo Fakulteta likovnih umetnosti, brončani odljev slavnoga Mojsija za kojega ni danas u Beogradu nitko ne zna. S posebnom dozvolom talijanske vlade, zajedno s još četiri Michelangelove skulpture, dao ga je između ona dva rata u Parizu izliti Obrenovićev ministar financija, otac jugoslavenskog dinara i ljubitelj umjetnosti dr. Vojislav Veljković, koji je za brončanog Mojsija sagradio i privatni Museo u Birčaninovoj ulici: skulpture su komunisti poslije 1945. dali likovnoj akademiji, a u istom Veljkovićevom paviljonu u kojemu je sjedio Michelangelov Mojsije pola vijeka kasnije – “vragolan slučaj” Kovačev je “čest suputnik” – svoj će Centar za kulturnu dekontaminaciju i najvišu čuku beogradskog pokreta otpora otvoriti Kovačeva suborkinja i nesuđena rovinjska susjeda Borka Pavićević, koja će svoju kuću u Rovinju napustiti godinu prije dolaska Mirka Kovača, i vratiti se u Rovinj tek godinu nakon Kovačeva odlaska.

Nije, ukratko – kad smo već kod kulturne dekontaminacije – riječ o krivom prijevodu, već o krivom čitanju, a tu je Mirko Kovač kod kuće.

U antisemitskom kasnom srednjem vijeku, recimo, starozavjetni Mojsijevi “rogovi” korišteni su kao argument njegova đavoljeg židovstva. Mojsije je tako njima upravo doslovno sataniziran, jednako kako će kasnije obredno biti satanizirani proroci “đavoljeg židovstva” i zvonari naših pustih kasaba, poput Mirka Kovača: kao rogovi njemu će, primjerice, sasvim dobro poslužiti i čvoruge na čelu od onoga bačenog fotoaparata u Domu omladine.

Danas, rekoh, znamo da Mojsijevi rogovi u hebrejskom originalu nisu đavolski, već upravo Božji, zrake božanske svjetlosti, od iste one ideje kojom pobožne babe u Dalmaciji tjeraju zle sile. Je li onda moguće da su i moja dva prsta, iznikla iz Mirkove glave kao Michelangelovi mramorni roščići, bila ista svjetlost, znak kojim je onaj “vragolan slučaj” dovršio našega proroka?

Naravno da nije, ali pustite me, rekoh, da se igram: ničeg drugog u toj mojoj gesti nije bilo doli čiste dječje ludosti, nepromišljene i nerazmišljene, a nepromišljene dječje ludosti pamte i blesavija objašnjenja od nesporazuma u ranosrednjovjekovnom latinskom prijevodu jednog starog hebrejskog spisa.

Najzad, svojim je tumačenjem hebrejskog qārana rogove nesretnom Mojsiju u svojoj slavnoj Vulgati – prvom latinskom prijevodu Biblije – “petao” upravo Dalmatinac Jeronim, onaj što je svoje nepromišljene ludosti običavao pravdati slavnom rečenicom: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!”: Oprosti mi, Gospodine, što sam Dalmatinac!

Ne spominjem svetog Jeronima Dalmatinca i rogatog Mojsija “izgubljenog u prijevodu” tek kao zgodnu ikonografsku fusnotu: do danas, recimo, nisam siguran treba li naslov Kovačeva “Ruganja s dušom” čitati kao “latinsko” izrugivanje ljudskoj duši, ili pak kao naizgled nemoguće sućutno i osjećajno – duševno – ruganje, “hebrejsko ruganje” s dušom na način na koji se s dušom, recimo, pjeva? Ili pak oboje: na uvjerenju da se i s dušom smije rugati, ali i da se s njom može rugati s dušom, mi smo, recimo, napravili Feral.

I ostanu onda na posljednjoj piščevoj fotografiji moji prsti nad njegovom glavom, kao dječja klackalica na kojoj se pred “konačnu presudu” veselo ljuljaju ona “pobožnost i huljenje, duhovnost i plitkoća, šaljivost i tmurnost, razvratnik i vernik, visokoumlje i niskoumlje, duša i vrag”, kao “druga strana zvona njegove duše”.

Kao vražji roščići nad piscem svedenim na oči koje se smiju, na smijeh koji vidi, na dušu koja se smije i gleda.

Kao vragolasto, djetinje “ruganje s dušom”.

* * *

Nisam, nažalost, stigao prijateljevati s Mirkom Kovačem. Predrag jest, on će nam kasnije čuvati njegove oči i osmijeh. Ja sam stigao tek da onoga četvrtka, prvoga dana posljednjega kolovoza, djetinje poput vraga i vragolasto kao dijete na svečanom primanju u Savez pionira, podignem iza njega srednjak i kažiprst, pa da na posljednjoj piščevoj fotografiji moji prsti izniknu na njegovoj glavi kao mali đavolski rogovi nad krupnim očima i širokim osmijehom, nad golom, oljuštenom Mirkovom dušom.

Na tu sam malu igru imao pravo, ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što je sam Kovač više puta javno ispovjedio kako smo mu mi iz Feral Tribunea “spasili dušu”. Nije to, ljudi, zajebancija, spasiti takvu jednu dušu: taman da je postojao samo da spasi dušu Mirka Kovača, imao je Feral rašta postojati. Makar samo da takvoj jednoj goloj i golemoj spašenoj duši doda tek par vragolastih rogova.

“Bogu-mili, a ni Vragu nisu mrski”. Tako je u zaglavlju našeg otpadničkog bogumilskog Ferala stajalo sve do posljednjeg broja. Vragovi u nama bili su braća, razuzdani satiri iz Dionizijeve pijane povorke, cirkusanti iz “Đavolje družine” na putu prema gubilištu. Taj mi je Đavo, cirkusant, “spadalo i rugalica”, ruku u Kovačeve rogove digao na posljednji pozdrav: bio je to, jasno, znak pobjede – znak onoga “koji se ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu” – i u toj pobjedi znak upravo “božanskog predloga” za njega.

* * *

P.S. Točno četiri dana prije nego će navršiti četiri godine, četiri mjeseca i četiri tjedna od odlaska Mirka Kovača, otišao je za svojim prijateljem i Predrag Lucić. Zajedno s njegovom Sandrom i mojom Rosom, bdio sam nad njegovom posteljom. Zaspao nam je na rukama: slične Mirkovima, “dječački žive krupne oči” Predragove zatvorile su se u tihi smiraj, a slična onoj mojoj, lijeva se njegova šaka zatvorila u znak koji u Italiji zovu “gesto delle fiche”, odnosno “mano in fica”, u našim govornim jezicima skraćena u “figu”, a u Dalmaciji iz nekog meni nepoznatog razloga “šipak”, s palcem što iz stisnute šake viri umetnut između kažiprsta i srednjaka, govoreći sugovorniku kako će dobiti točno koliko zaslužuje: ništa. Šipak.

Božo Koprivica podsjetit će me kasnije da ne postoji takvo nešto kao što je šejtanska slučajnost: ili je šejtan, ili je slučajnost. “Njegova ruka visila je niz krevet kao čuvar njegova tela, zaspala straža, i pokazivala figu”, čita onda Božo kako je tu sliku onomad zapisao Kovačev najbolji drug i Predragov imaginarni prijatelj Danilo Kiš, u izvještaju s očeva odra. “Posljednja pakost koju je moj otac mogao da smisli: figa pružena pod nos celom svetu.”

Kao i rogovi od prstiju, napolitanske corne, i “šipak” je prastara, antička gesta kojom su se još u rimska vremena za vrijeme Lemurijskih svečanosti tjerali zli duhovi i demoni. Otud valjda i nesporazum Mihovila Kombola s Danteom Alighierijem u prijevodu Božanstvene komedije, kad na početku 25. pjevanja Inferna duh Vannija Fuccija govori “Tebi, Bože, ovo!” i pokazuje mu “amendue le fiche” – dva dakle naša “šipka” – a Kombol to prevodi kao “ruke s oba roga”.

I Predrag je tako, sve igrajući se s Božanstvenom komedijom kako se već igrao s pjesničkim kanonima, otišao pokazujući “šipak”. Naravno da smo mu, odjenuvši ga za putovanje, lijevu šaku pažljivo ostavili stisnutu u “mano in fica”: ostali su tako na posljednjoj njegovoj slici u našim pamćenjima ti Predragovi prsti, taj dječački njegov rugalački palac između kažiprsta i srednjaka, da se smiju umjesto očiju i vide umjesto smijeha, kao duša koja se smije i gleda, kao prkosni “šipak”, “figa pod nos celom svetu”, kojom se – pred “konačnu presudu” – “ovozemaljskom životu ruga,/ a onda i onostranoj sreći i božanskom predlogu”.

Baš kao vragolasto, djetinje “ruganje s dušom”.

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?
     U vrtlogu izazova i strasti
     Mjesto prebijanja
     Haos u kafani "Kod Herodota"
     Blitvari i Scouseri
     Finsko pitanje u BiH
     Genocidnost palanke
     Croatian Independent Army
     Čekajući drugi broj
     Nevjerojatna priča gospodične Ane

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1