autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Slijepi iz godine u godinu moraju dokazivati – sljepoću

AUTOR: Snježana Kratz / 30.10.2013.

”Koristi svoja prava! Ostvarimo jednake mogućnosti i suzbijmo diskriminaciju na lokalnoj razini”, geslo je to pod kojim je nedavno Hrvatski pravni centar s Društvom distrofičara Istre, Društvom distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida grada Varaždina te vinkovačkom Udrugom osoba s invaliditetom ”Bubamara” održao ”Trening o pravnim i drugim mehanizmima za suzbijanje diskriminacije osoba s invaliditetom”.

Uz pomoć Europske unije i Vladina Ureda za udruge predstavnici civilnog društva u sklopu tog projekta upoznali su se s načinima diskriminacije osoba s invaliditetom i zaštite njihovih prava te radom Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom. Udrugama je predstavljen ”Nacrt priručnika o prepoznavanju diskriminacije osoba s invaliditetom i mogućnostima zaštite njihovih prava”. Projekt će se provoditi u Zagrebu, Puli, Vinkovcima i Varaždinu. Da je nužna veća posvećenost tom problemu, govori i to što oni koji dožive neki oblik diskriminacije najčešće je ne prijavljuju zbog straha, pribojavanja reakcije okoline, ali i nepovjerenja u pravnu zaštitu. O tome kakva su im prava i što je diskriminacija, zakon je rekao svoje.

Diskriminacija je, prema zakonskoj definiciji, svako nedopušteno i neopravdano razlikovanje, odnosno stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na osnovi (nekih) osobnih karakteristika, na primjer boje kože, vjere, genskog nasljeđa ili invaliditeta. Kao ranjivije skupine osobe s invaliditetom, kojih je u Hrvatskoj oko 529 000, zbog svoje su ”različitosti” nerijetko meta predrasuda i diskriminacije. Slijepi, kojih je u Hrvatskoj oko 5800, a od toga ih je samo u Zagrebu 1100, posebno su ugroženi. Vojin Perić, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, za autograf.hr kaže kako je toj kategoriji invalida, pokazalo se, u nas najlošije, a diskriminacije ima na svakom koraku, počevši već od kompenzacijskog doplatka na sljepoću, koji je jedan od najnižih u Europi. Primjerice, u Albaniji je on 120, a u Hrvatskoj 70 eura. Kako zbog sljepoće ta kategorija ljudi ima i veće troškove pri npr. nabavi kućanskih aparata s govornim jedinicama (tlakomjeri, toplomjeri, čitači glukoze i dr.) ili u slučajevima kad im se pruža tuđa pomoć za odlazak u poštu, banku i slično, nužno je povećanje kompenzacijskog dodatka.

Lošem stanju pridonosi i kontinuirana birokratizacija sustava pa slijepi svake godine za ostvarivanje već odobrenih prava moraju iznova dokazivati sljepoću, na primjer da bi ostvarili dopunsko osiguranje. Godinama, kaže Perić, pokušavaju upozoriti na svoj nezavidan i diskriminirajući status, što im ne uspijeva, a diskriminira ih i država jer je stvorila zakonske okvire za bolji život osoba s invaliditetom, ali ih se ni sama ne pridržava.

U državnim službama nema zapošljavanja slijepih ljudi; svijetli je primjer Grad Zagreb, gdje je u zadnjih osam godina zaposleno dvadesetak takvih osoba, a posao će u skorijoj budućnosti dobiti još petero slijepih. Iako su vidljivi pomaci u odnosu građana prema slijepima, još treba educirati lokalnu zajednicu i podizati joj svijest o izjednačivanju mogućnosti osoba s invaliditetom koje nalažu dvije strategije, nacionalna i zagrebačka strategija izjednačivanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.

Poštuje li se ono što je u njima naloženo i na koji će način osobe s invaliditetom to moći provjeriti, saznat će u Uredu pravobraniteljice, središnjem tijelu njihove zaštite. Ondje su se, prema podacima za 2010. godinu, riješila 252 slučaja i obavilo se 729 telefonskih savjetovanja. Najveći se broj zahtjeva odnosio na ostvarivanje prava iz socijalne zaštite i mirovinskog osiguranja te rješavanje problema povezanih s područjem pravosuđa, ali i arhitektonskom (ne)pristupačnošću, odnosno diskriminacijom pri kupnji u trgovačkim lancima.

Primjerice, u jednom takvom slučaju pravobraniteljica je reagirala kad je pri samostalnoj kupnji slijepoj osobi predloženo da se s popisom željenih proizvoda (na)javi ”najmanje jedan dan ranije” zaduženom trgovcu u nadslužbi. Dođe li nenajavljeno, objašnjeno je toj osobi, niti će joj biti omogućena priprema proizvoda niti će joj se moći odmah pomoći. Kao razlog koji joj priječi pomoć istaknuto je kako u ”trgovini nije moguće predvidjeti opseg poslova u svakom trenutku”.

Još tekstova ovog autora: