Mark Tompson: Najveći grijeh Danila Kiša

Piše: Ines Sabalić

 

Mark Thompson, jedan od najtalentiranijih brojnih mladih stranaca koji su za vrijeme rata došli kao novinari u bivšu Jugoslaviju, nedavno je objavio knjigu “Potvrda o rođenju – Priča o Danilu Kišu”, stilski i strukturno vrlo neobičnu, ali izvanredno zanimljivu, čak napetu. U okosnici knjige je kratka, ogoljena autobiografska nota Danila Kiša – nekoliko rečenica u kojima je opisao svoj život. Oko toga, Thompson je organizirao niz produbljenih komentara. Iz njih se slaže slika Srednje Europe i Jugoslavije prošlog stoljeća, od holokausta u kojem je ubijen Kišov otac, do raka od kojeg je Danilo Kiš prerano, pa zato nespremno, zbunjeno, umro.

 

To što je Mark Thompson predstavio, što je izraslo iz njegovih 20-godišnjih istraživanja o Danilu Kišu je jednostavno – točno. Tako je to izgledalo, baš tako. Thompson je 20 godina razgovarao o Kišu s njegovim prijateljima, čitateljima, poznanicima, bivšom suprugom, u svemu posebnom beogradskom intelektualkom Mirjanom Miočinović, te s kasnijom partnericom i prevoditeljicom Pascale Delpeche.

“Razotkrio je srpski nacionalizam još u povojima. To mu nisu mogli oprostiti. Zato su u Beogradu organizirali napad na njega, najveći poznati udar na nekog pisca u Titovoj Jugoslaviji. Molio je za pomoć Krležu, ali on mu je samo hladno odgovorio: Pobrinite se sami!”

 

Autor Kiševe biografije besprijekorno govori jezik i jako dobro poznaje sve što ima veze s bivšom državom, od povijesti preko književnosti, medija, tekuće politike – svega. Kad je prestao biti novinar, 90-ih, radio je za Unprofor, ali duboki interes je vjerojatno motiviran i time što je njegova supruga Sanja iz Vinkovaca s kojom ima dva sina. Thompson je doktorirao književnost na Cambridgeu, tako da je njegova teorijska i književnopovijesna kompetencija izvan rasprave, ali je stvar u tome da je sam Thompson zaista vrlo dobar, odličan pisac. Kao mlad 1992. objavio je “Kuću od papira – Kraj Jugoslavije”, zatim 1999. studiju o medijima u Jugoslaviji “Kovanje rata”. Konačno, 2008. godine, objavio je fantastičnu, nagrađivanu knjigu “Bijeli rat” o talijanskoj fronti u Prvom svjetskom ratu, kad je pročitate, bit će vam drago da je niste propustili.

 

Zašto je napad na Danila Kiša, kad je objavio svoj roman “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bio tako strašan? Što je to Kiš, za kojeg konstatirate u svojoj knjizi da nije bio specijalno politički pisac, bio tako strašno učinio da se skoro cijeli Beograd, gdje je živio i pisao, okrenuo protiv njega? Od početka je bilo jasno da se radi o političkom napadu, ili kontranapadu. Ali, što je to Kiš bio tako napao? Čemu u odgovoru na Kiša, tada, prava hajka, duboka mržnja?

Kiš je objavio “Grobnicu za Borisa Davdioviča” u ljeto 1976. a polemika je počela ujesen. Napadali su ga da je plagijator, da je prepisivao tuđe tekstove te, da je to borgesovskom metodom i tehnikom francuskog “novog romana”, konkretno iz primjera Roberta Pingeta, kompilirao. Ali, najviše da je plagirao Karla Štajnera, kojeg je inače Kiš jako cijenio, i zvao ga jugoslavenskim Solženjicinom. Smatrao je da je Štajnerova knjiga “7000 dana u Sibiru” dragocjeno svjedočanstvo. Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš.

Za mnoge priče u “Grobnici za Borisa Davidoviča” Kiš je koristio motive iz Štajnera, ali doista samo motive, jednu ili dvije rečenice koje bi poslije elaborirao u priču. Sa svoje strane, Karlo Štajner odbio se pridružiti hajci na Kiša. Štajner i Kiš su ostali dobri. Zanimala me primjedba da je plagirao Pingeta, pa sam pročitao njegove knjige – to je baš primjer najnečitljivije, hermetične francuske avangarde, nema nikakve veze s onim što je radio Kiš

 

Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine. Kiš je bio međunarodno poznat i priznat, fantastičan pisac, njihov vlastiti jezik pisao je bolje od njih, i to je sve skupa bilo doživljeno kao jedna velika uvreda. I tada su odlučili da mu opale šamar. A Kiš je to odbio prihvatiti, i odgovorio im je istom mjerom.

 

Tako je “Čas anatomije”, u kojem je odgovorio svojim kritičarima, knjiga nastala iz očaja, i siguran sam da ju je doživio kao borbu na život i smrt. Ta knjiga, mislio je, morala je biti pametnija, bolja, duhovitija, bolje napisana od svega što bi njegovi kritčari ikada mogli. Kiš je prezirao mediokritetstvo u kulturi, smatrao je da je mediokritetstvo povezano s nacionalizmom, i kad je bio napadnut, dao je sve od sebe da to razotkrije. Pripremao se za knjigu, i inspiraciju je našao u Krležinoj knjizi polemika “Moj obračun s njima”, i u malo poznatoj knjizi srpskog pisca Laze Kostića “Knjiga o Zmaju”.

 

Interesantno kako vi i ja, engleski pisac i hrvatska novinarka, toliko godina nakon te polemike, za koju je teško danas objasniti koliko je tresla, razgovaramo o jednom piscu, koji je bio među nekolicinom najboljih u jugoslavenskim književnostima, ali koji je danas gotovo potpuno zaboravljen.

Ali, ta polemika bila je svejugoslavenska, branili su ga u Zagrebu i Ljubljani. Nije bila važna samo onda, nego i deset godina poslije, jer to što je bio razotkrio Kiš pokazuje mjesto kristalizacije nacionalizma i staljinizma. Jedan hrvatski kritičar rekao je, 90-ih godina, da su tri ključna teksta za razumijevanje srpskog nacionalizma. To su “Čas anatomije” Danila Kiša, Konstantinovićeva “Filozofija palanke” iz 1969. godine, i tekst Bogdana Bogdanovića o Osmoj sjednici “Mrtvouzice” iz 1988. godine.

 

Razgovaramo o jednom eminentno jugoslavenskom piscu. Rekli ste za njega, posljednjem jugoslavenskom piscu.

To je Kiš o sebi bio rekao, da je posljednji jugoslavenski pisac. Ali, zavisi što pod tim mislimo. Razgovarao sam jednom o tome s Igorom Mandićem, koji se ne sjeća da se Kiš ikada izražavao ili na aktivno ideološki, politički podržavao jugoslavizam. I to je točno. Kiša aktivni politički angažman, kakav je, na primjer, imao njegov prijatelj Predrag Matvejević, nije interesirao. Kiš nije pisao o jugoslavenskim temama, i u cijeloj njegovoj književnosti riječ Jugoslavija spominje se samo jednom, kao što sam se uvjerio iz CD roma koji je, s Kiševim kompletnim djelima, uredila Mirjana Miočinović. Ali, takav implicitni jugoslavizam jest formalna analogija njegove književnosti. Jugoslavenstvo je trebalo na kraju biti više od sume dijelova, nova kombinacija starih dijelova. Na Zapadu to nije bilo kontroverzno.

Danilo Kiš bio je kozmpolit, kozmopolit u svakom pogledu, od tema do stila, a radikalno odvojen od tradicija baze u kojoj je živio. To je bilo nepodnošljivo za konzervativnu kremu Beograda. Mislim da su ga napali zato da mu daju lekciju, da ga se nauči pameti. To je bio svojevrstan oportunistički savez između nacionalista i komunista. Podsjetit ću na slavnu rečenicu T. S. Eliota iz 30-ih godina, a to je da nijedno društvo ne smije imati više od malog broja slobodnomislećih Židova. I Kiš je, sukladno toj rečenici, platio. Bila je to reakcija zaostale, nazadne, malograđanske sredine

 

Kiš je gradio svoje literarne strukture iz raznih utjecaja, priznavajući ih, ali stvarajući iz njih nešto novo. Tip literature koju je pisao je analogija države i društva u kojem je živio. Zanimljiv je bio njegov stav prema jeziku. Zvao ga je “srpskohrvatski”. Pisao je jezikom u kojem je srpski bio dominantan i kad bi novinari u intervjuu njegov jezik nazvali srpskim, nije se bunio. Ali, naglašavao je i podržavao hibridnu vrijednost jezika, koji je, kako je rekao, “imao u svom malom prstu”. Htio je imati na raspolaganju sve varijante svih književnosti, i vojvođanske srpske građanske književnosti i dubrovačke renesanse, sav vokabular. Vidio je to kao obogaćivanje literarnog standarda. Pojam “jugoslavenski” bilo je nešto najobilnije što je zahvaćalo, i što je on, kao pisac, mogao posjedovati.

 

Jugoslavije više nema. Čiji je Kiš pisac? Apatridski, zapadnobalkanski, srednjoeuropski, europski, židovski, srpski?

Koliko mi je poznato, nigdje se nije proklamirao bilo kao srpski, bilo kao židovski, bilo vojvođanski ili crnogorski pisac, iako su njegovi radovi uključeni u antologije tih književnosti. Mislim da bi se on bunio da bude ekskluzivno srpski ili židovski zato jer bi to za njega značilo da je njegovo pisanje, njegova književnost srpska ili židovska. To bi njemu bilo apsurdno, nezamislivo. Ali, nije se bunio da je pridonio srpskoj literaturi niti da je u njoj bilo i židovskog. Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa.

 

Kiš je u Beogradu studirao, tamo se oženio, velikom intelektualkom Mirjanom Miočinović, i zanimao ga je urbani Beograd 60-ih i ranih 70-ih, jer to je bio milje iz kojeg su izrasli Vojislav Đurić, Dušan Makavejev, Radomir Konstantinović, Filip David, Vida Ognjenović… Također, izabrao je da bude pokopan po pravoslavnom obredu. Čak i njegovi najbliži prijatelji bili su šokirani time, ali ja ne vidim tu ništa čudno. Kiš se sigurno nije na samrtnoj postelji okrenuo nacionalizmu i klerikalizmu, nego je to bio pozdrav majci, koja je bila Crnogorka i pravoslavna vjernica. To što ga je majka krstila, 1939. godine u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno mu je spasilo život. Njegov otac stradao je u holokaustu. To je bilo davanje prednosti privatnog nad političkim. Naravno, Srpska pravoslavna crkva je to iskoristila i posmrtni obred obavio je Amfilohije, posve protivno Kišovoj želji da bude pokopan “bez govorancija”.

Teško je dokazati da je srpski pisac ako se gleda žanrovski ili prema tome koliko je na njega utjecala nacionalna književnost. Glavni utjecaji su drugdje, to su Bruno Schulz, Jorge Luis Borges, Isak Babelj, razni mađarski i ruski pjesnici i – Miroslav Krleža. Volio je i neke srpske pisce, recimo Crnjanskog i Vinavera. Danas ga se naziva srpskim piscem jer jugoslavenstvo znači sve manje i manje. Bilo bi bespredmetno zauzdati Kiša mrtvim identitetom, kad je njegova literatura itekako živa

 

Tako velik pisac, tako malo čitan. Ima li šanse da se zanimanje za njega obnovi?

Za pisca kao što je Kiš situacija nije posebno povoljna. Jugoslavija je nestala, Hladni rat je prestao, nije imao priliku pisati nakon rata. Šteta da nije stigao napisati roman o Didaku Piru, koji je najavljivao i za koji je imao potpisan ugovor. Didak Pir bio je portugalski Židov koji se skrasio u Dubrovniku. Da je to napisao, a tema mu je bila bliska, egzil, osjećaj nepripadanja, mogao je stvoriti neku poveznicu latinskog i slavenskog svijeta. Ali, umro je prije toga. On je svoju međunarodnu slavu doživio početkom osamdesetih. Tada je bio priman u krugovima uglavnom američke literarne elite, otvorio mu se New York Review of Books, s njim su prijateljevali Susan Sontang i Josif Brodski, bio je pozivan na konferencije PEN-a. Postao je stalni gost u tom krugu, neka vrst anegdotske figure. Kiš je napadao staljinizam iz antistaljinističke zemlje i to je bilo pozdravljeno. Kiš je bio antikomunist. Nije imao nikakvih iluzija oko revolucionarne ideologije, bio je briljantan stilist i nije imao veliko povjerenje u to da društvo napreduje. Nije bio ni antistaljinistički ljevičar. Bio je liberalni pesimist. Taj pesimizam izazivao je uvredu.

 

Interesantno kako se tema Srednje Europe, nekada tako važna, a koja je Kiša izbacila, gotovo više ne spominje.

Jer više nije važna. Početkom osamdesetih stvorila se svojevrsna antikomunistička kulturno popularna fronta malih zemalja od Baltika do Jadrana, ta Srednja Europa. György Konrád, Milan Kundera, Danilo Kiš, ta “tri K” i danas prepoznajemo kao ključne pisce Srednje Europe. Kiš je bio bilingvalan u mađarskom. Kad je Berlinski zid pao, njihova uloga je jako smanjena. Ti su se pisci vratili u okvire svojih jezika. No, “srednjoeuropski pisac” bila je značka koju nije odbijao nositi. Inače, takva Srednja Europa nije imala ništa zajedničko s germanskom Mitteleuropom, na koju je Krleža bio alergičan.

Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda

 

Cijeli razgovor potrošili smo na temu koja je ključna u postjugoslavenskim društvima, a to je identitet. To nas dovodi do toga da je Danilo Kiš imao neku vrst opsesije dokumentima, potvrdima, pečatima, oni su vrlo bitni u njegovoj literaturi, a i vi ste na temelju toga strukturirali biografiju o Kišu.

Da, to ima veze s identitetom, ali i s literarnim prosedeom. Kišova odanost važnim dokumentima proizašla je iz skepse čitaoca koji ne može vjerovati u nedokumentiranu fantaziju. Izmišljanje razočarava, on hoće da mu čitalac vjeruje da se nešto stvarno dogodilo. Dokumenti nisu bilo kakvi, nego važni – o rođenju, vjenčanju… Kad je njegova majka nakon rata povela njega, Danila, i sestru Danicu iz Mađarske u Jugoslaviju, sve što je ostalo od oca bili su dokumenti. Kiš ih je spasio i čuvao – službenu korenspondenciju s Jugoslavenskim željeznicama, na primjer. To je bio i dokaz da je otac, koji je stradao u holokaustu, bio stvaran, za to je imao pisane potvrde i dokaze, dokumenti su imali svoj vitalitet i Kiš je bio fasciniran njihovom snagom. Tako je imao i potvrdu krštenja u pravoslavnoj crkvi. Nije bio vjernik, ali to mu je spasilo život. Također, to je i židovski, i srednjoeuropski motiv, emigrantski motiv, koji je prisutan i kod Josepha Rotha, ta neprekidna bitka s dokumentima.

 

Rekli ste da je ključan utjecaj na njega imao Miroslav Krleža.

Kiš je idolizirao Krležu. Kad se odlučio pisati o svom djetinjstvu, jedina knjiga na svom jeziku koja mu je bila o tome korisna i dragocjena kao uzor i inspiracija bilo je Krležino “Djetinjstvo u Agramu”. Krleža je volio Kiša, smatrao ga je, kad se pojavio, vrlo talentiranim, najtalentiranijim, kao što je rekao Predragu Matvejeviću. Ali, kad mu je Kiš, u doba kad je bio meta napada, pisao i molio za savjet, Krleža mu je odgovorio dosta hladno, u smislu – pobrinite se sami.

 

Koliko je Danilo Kiš jedinstven? Svakako, manje je poznat od Kundere ili Konrada.

“Tri K” povezaju ih zajedno, ali nisam siguran da se to drži, kad se malo bolje pogleda. U Konradu ne vidim takvu literarnu inteligenciju kakvu je imao Kiš. Zatim Kundera i Kiš – prilično su različiti. Kiša odlikuje stilistička delikatnost. Savršen osjećaj za detalj u naraciji. Fluidni, neuhvatljivi kulturni identitet. Također, Kiš nije bio angažirani intelektualac, nije imao izrazitu, robustnu javnu personu. To Kišu nije bilo ugodno, nije mu odgovaralo to što je mislio da pisac treba. Njegov odnos sa svijetom bilo je pisanje. Kad je ušao u polemiku, učinio je to vrlo teško. Otišao iz Jugoslavije 1979. zbog niza razloga. Brak mu je bio u krizi, i on i Mirjana Miočinović su se složili 1981. da će se razdvojiti. Ali nije htio da ga se zove disidentom, bio je to “džojsovski egzil”, koji se na kraju nije pokazao previše kreativnim. Danilo Kiš jest pobjegao iz klopke malog jezika, to se vidi po strasnoj odanosti njegovih štovatelja posvuda. Ali, Kiš ne može biti široko popularan, previše je elitističan. Prezahtjevan, težak pisac. Nije za masovno tržište.

 

(Intervju je preuzet u originalnom obliku iz tjednika “Globus”, iz broja od 24. srpnja 2013.).

    •  Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu
    •  Za Slavka Goldsteina Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države

> Svi tekstovi ovog autora