Marvelov mikrokozmos

Nakon što je objavljeno kako će Faza Dva najsloženijeg komercijalnog poduhvata u filmu i televiziji naših dana – Marvelova kinematskog svemira – završiti ne drugim Osvetnicima, nego Ant-Manom, širom svjetskog geekdoma počele su se češati glave. Dosad je Marvel samostalne filmove davao samo razmjerno popularnim likovima poput Iron Mana, Hulka, Kapetana Amerike i Thora: čak ni čvrste franšizne uzdanice poput Hawkeyea i Black Widow nisu nikad imali vlastite naslove. A sad će jedan Scott Lang dobiti zasebni film? Što je ovo?

Pa, ovo je Faza Dva, vrijeme kada cjelokupna dinamika dotičnog svemira obrće polaritet. Što je bilo gore, sad je dolje: Loki sjedi na prijestolju Asgarda, Hydra je zaposjela S.H.I.E.L.D., a Tony Stark je u želji da sačuva čovječanstvo stvorio najveću zamislivu prijetnju. Negdje daleko u doslovnome svemiru Thanos slaže djeliće svoje strategijske slagalice, ma koliko ga Čuvari galaksije uspijevali kratkoročno omesti u tome. Thor je već sav izvan sebe od vizija Kamenova beskraja, a na pomolu je građanski rat između donedavno najbližih suradnika.

Sve same kozmičke stvari! Još lani je Marvel najavio da će Faza Tri sastojati ne od šest, nego od devet filmova, uključujući četiri naslova za novouvedene junake (pet, ako računamo povratak Spider-Mana u okrilje matične kuće) – ali težište će od početka biti na golemim, jedva sagledivim zbivanjima, naspram kojih će Vede i starogrčka mitologija djelovati priprosto.

Nije li onda najpametnije malo smiriti doživljaj, spustiti loptu i namjesto grandioznosti posegnuti za skromnošću? Vidjeti svijet u zrncu pijeska i to? Bjelodano je što su Kevin Feige i kompanija htjeli dobiti u Ant-Manu: Shakespearovu ludu usred sve te silne epike. Malog čovjeka (heh) koji će moći prizemljiti (heh heh) sve te visokoparne koncepte uz mrvicu zdravog razuma.

Koncept je suštinski britanski, pa ne čudi što je Marvelu glavna uzdanica u uspjeh oživljavanja Ant-Mana za potrebe multipleksa postao Edgar Wright. Omiljen u potrebnom segmentu publike zbog takozvane trilogije Kornet, Wright je nešto najbliže autorskom satiričaru popularne kulture među današnjim redateljima – usprkos pozamašnoj konkurenciji koju ima u naraštaju odraslih dječaka koji odbijaju postati muškarci. Wright se dugo dovijao smisliti način dovođenja malog junaka na veliki ekran u pravom tonu, s kombinacijom humora i žanra kakva odgovara na prvi pogled apsurdnoj premisi: dovijao se tako dugo, dapače, da je na kraju izbačen iz projekta.

Dotad češane, glave geekova počele su eksplodirati. Marvel nema časti! Marvel nema srama! Dolje Kevin Feige! Dolje Disney! Drž’te vile, palite baklje, idemo poharati Magic Kingdom, tu mordorsku utvrdu korporativnog zla! Ozlojeđenost se nije naročito smanjila kad je na Comic Conu u San Diegu 2014. objavljeno da režiju preuzima Peyton Reed, potpisnik komedija lišenih razloga za pamćenje; strasti su se tek malo smirile kad se doznalo da u projektu ostaju Michael Douglas i Paul Rudd, te da se ansamblu pridružuje Evangeline Lilly. Nakon jedanaest filmova i spektakularno uspješnog ekraniziranja Čuvara galaksije, Marvel je jednostavno zaradio dovoljno dobre volje da ovaj put izbjegne čak i zasluženo linčovanje.

A je li u ovom slučaju uopće bilo razloga za linč? Sjetimo se neslužbenog početka Marvelova kinematskog svemira, Hulka Anga Leeja iz 2003. godine. Ima li autorskijeg filma snimljenog po stripovskom predlošku? S druge strane, ima li sljepije ulice u koju je franšiza mogla zaći? Marvel se notorno patio s likom Hulka sve dok ga Joss Whedon napokon nije dokučio u prvim Osvetnicima. A ako je tako teško bilo pronaći pristup jednom ipak općepoznatom liku, koliko je teže tek moralo biti osmišljavanje lika koji samim svojim imenom izaziva podsmijeh?

U završnom filmu Marvel od samog početka poseže za teškim oružjem kako bi uspostavio razinu ozbiljnosti od koje će lako praviti iskorake u humor. Već u prvoj sceni susrećemo još dvoje pouzdanih poveznica s poviješću Marvelova svemira, sredovječnog Howarda Starka i agenticu Peggy Carter (oboje razrađenih u njezinoj televizijskoj seriji), koji nas upoznaju s ključnim likom za sagu o Ant-Manu – Hankom Pymom, Douglasovim likom.

Usput, u filmu koji se drži uobičajeno visokog Marvelova standarda vizualnih efekata, način na koji je tvrtka Lola VFX – pionir digitalnog pomlađivanja još od trećeg nastavka X-Mena – skinula dva i pol desetljeća iz Douglasove pojave vjerojatno je najdojmljivije postignuće. Čovjek tu zaista izgleda onako kao u vrijeme kad je osvojio Oscara za Wall Street: njegov je izgled tu tako uvjerljiv da bi se lako moglo povjerovati kako je scena snimljena 1989., kad se i zbiva.

Upoznavši Pyma upoznajemo i njegovu česticu – izum koji omogućava zgušnjavanje i širenje materije u oba smjera, uz zadržavanje postojeće mase. Kad je o konceptima stripovske fizike riječ, Pymova čestica ne spada u bezveznije koncepte, a sva je prilika da će imati važnu ulogu u budućim nastavcima Marvelove filmsko-televizijske sage. A kao i uvijek kad je o Marvelovim filmovima riječ, ta nova tehnologija postaje predmet još jedne utrke u naoružanju.

Samo, umjesto da priča o minijaturizaciji vojnika postane tekst filma, ona brzo pada u podtekst. Iz njega će se izvlačiti osnovni elementi zapleta, kao i identitet negativca, da, ali film se daleko više zanima za intimnije stvari. Tu je Pymov odnos prema kćeri Hope van Dyne, odnos u kojem zaštitnički nastup oca možda prelazi mjeru i pretvara se u svoju suprotnost – onako kako se to u većim razmjerima dogodilo Tonyju Starku, uza sav načelni antagonizam Pyma i Starka. Tu je Pymov odnos prema Scottu Langu, provalniku dobra srca koji je zbog svoje nesebičnosti upravo odrobijao tri godine u San Quentinu: onako kako je Ted 2 nehotice ispao aktualan zbog dolaska u kina u tjednu kad je njegova tematika došla na naslovnice, tako je i Ant-Man posve kurentan u svjetlu odluke Obamine administracije da se pozabavi reformom zatvorskog sustava.

Scott Lang, Ruddov lik, osnova je zanimanja i Reeda i Marvela u ovom filmu, u mjeri kakvu nismo vidjeli još od prvog Iron Mana. Samo, za razliku od dosadašnjih superjunaka, Rudd nije ni izumitelj ni izvorni posjednik svoje supermoći, niti je osoba koja bi je nužno tražila: više od svega on traži ponovno stjecanje prava na elementarnu ljudskost, prava koje se kažnjenicima u SAD-u prečesto i prelako oduzima. Naravno da film ne bi to uspio približiti publici na poželjno melodramatičan način kad bi ga predočio kao, primjerice, pravo glasa; budući da ga utjelovljuje u liku Langove kćeri, koju on ne smije viđati jer ne plaća alimentaciju, a alimentaciju ne plaća jer kao bivši kažnjenik ne može doći do legalnog posla, dubina Langove nevolje smjesta je jasna.

Dolično je da najmanji Marvelov superjunak bude čovjek smješten na samo dno klasne razdiobe sjevernoameričkog društva, niže čak i od radničke klase. Logično je da njegovi najbliži prijatelji pritom budu pripadnici etničkih i klasnih manjina. I odlično je to što upravo ti izopćenici postaju presudni u sukobima nepojmljivo većih frakcija oko sebe. Reedu pružaju nadahnuće za neka od najsimpatičnijih redateljskih rješenja cijelog Marvelova kinematskog svemira dosad.

Tu su i mravi, naravno – neizbježni u filmu ovakvog naslova. Ant-Man nije samo socijalna drama u liku superjunačkog filma, niti film o smicalicama i orobljivanju na tragu klasičnih komičnih trilera poput filmova o Dannyju Oceanu: to je ujedno film o smanjivanju, pripadnik žanra kojemu se Hollywood već dosta dugo nije vratio, usprkos tradiciji što seže od B-filmova iz pedesetih do Fantastičnog putovanja i od Mikrokozmosa do filma Draga, smanjio sam djecu. U svakom od tih naslova povodi smanjivanja bili su različiti, ali nigdje dosad nisu bili tako razrađeni kao ovdje. I dok Reed i majstori efekata uživaju u dočaravanju pogleda na svijet iz minijaturne perspektive, film se zaustavlja na korak od otvorenog obožavanja malih bića koja ga nastavaju: s obzirom na ukupni ton pripovijedanja, možda je i olakšanje što Ant-Man nikad ne postaje odviše tezičan.

Marvelova Faza Dva tako završava prijeko potrebnim malim, simpatičnim filmom ispod čije se površine krije sjeme novih epohalnih previranja. Sva je prilika da ćemo se Ant-Mana zato sjećati s naklonošću kao zatišja prije bure. Jer ne samo da nam u Marvelovu kinematskom svemiru slijede golema zbivanja, nego nam slijede i novi, razmjerima usporedivi kinematski svemiri – samo u sljedećih godinu dana, napokon, u kina nam dolaze i Disneyjeva razrada novog svemira Ratova zvijezda, te Warnerova dugoočekivana inačica DC-jeva svemira.

Krčazi megafranšiza bjelodano su više nego dupke puni: bjelodanije će ići na vodu sve dok se odreda ne porazbijaju. Samo, lakoća i ležernost kojom Marvel i dvanaesti put grabi iz istog izvora, prkoseći svim zlogukim prorocima i kreativnim razmimoilaženjima, dokazuju da je ovo proizvod sustavnog genija dobro organiziranog studija – zasnovanog, poput Pixara, na zasadama Zlatnog doba Hollywooda. A ako Ant-Man i više nego inače podsjeća na pulp serijale iz nekih minulih vremena, onda bar znamo da se stvar ukorijenila na najorganskijem mjestu.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora