novinarstvo s potpisom
Kao i mnogo toga vezanog uz Posebnu teoriju relativnosti, njezino dosadašnje izbivanje iz znanstvenofantastične kinematografije popriličan je paradoks. Ta prekretnica u znanstvenom shvaćanju otajstvenog odnosa prostora i vremena gotovo je potpuni suvremenik znanstvene fantastike na filmu – ali putevi su im se nakon više od stoljeća prvi put susreli tek sada.
Prema dostupnim svjedočenjima, Interstellar se dugo rađao. Prvotna ideja potekla je od producentice Lynde Obst i teoretskog fizičara Kipa Thornea nakon rada na Kontaktu, jednom od posljednjih ambicioznih pokušaja Hollywooda da prikaže međuzvjezdano putovanje temeljem onoga što zaista znamo.
Kontakt je premijeru imao još 1997.; bilo je potrebno još desetljeće razvoja projekta pod redateljskom paskom Stevena Spielberga, te još godine rada scenarista Jonathana Nolana i, naknadno, njegova brata Christophera kao novog redatelja, da film dospije na velika platna. U jednom od manjih paradoksa vezanih uz ovaj film, glavnu mušku ulogu kao i u Kontaktu tumači Matthew McConaughey. Ipak, sličnosti tu prestaju.
Već od prvih kadrova filma – što naročito upada u oči pri ponovnim gledanjima – jasno je da su se braća Nolan odlučili uhvatiti izravno u koštac glavnim s relativističkim paradoksom, onim vezanim uz protok vremena. Još od 1905., kad je Einstein iznio svoju s vremenom dokazanu hipotezu, slutimo da bi za čovjeka koji se kreće brzinom bliskom (ali nikad ravnom) svjetlosnoj vrijeme teklo sporije nego nama na Zemlji.
U školi nam to predočavaju kao paradoks blizanaca: jedan blizanac krene na takav međuzvjezdani put i vrati se nakon što je za njega prošlo nekoliko godina, te shvati da su za drugog blizanca u međuvremenu prošla desetljeća. Školski je primjer znanstveno zoran, ali dramaturški prijetvoran: odlučivši ga primijeniti na drugačiji par likova, Nolanovi su dobili upečatljiviji prikaz cijene koju međuzvjezdano putovanje nosi.
McConaughey je ovdje, naime, prije svega otac, pa tek onda međuzvjezdani putnik. On živi u nelagodno uvjerljivom prikazu američkog Srednjeg zapada, tek nekoliko desetljeća udaljenom od današnjega. Nekada je bio astronaut, ali tom budućem svijetu astronauti ne trebaju – baš kao ni bilo kakvo drugo inženjersko zanimanje: to je svijet u kojem su se današnje globalne strukture raspale. Nema savezne vojske, nema čak ni ubrojive savezne vlasti. Neimenovana tvorevina koju McConaugeyjev Cooper nastava čak je iz školskog kurikuluma izbacila povijesni podatak o čovjekovu slijetanju na Mjesec, proglasivši ga propagandnom obmanom.
Budale vladaju ovim svijetom, pa nije ni čudo da propada u jednoj ekološkoj nedaći za drugom. Usjevi izumiru, zemlja se pretvara u prašinu, a Cooperu postaje jasno da čovječanstvo na takvom planetu ne može više dugo istrajati. Kao pravi bivši astronaut, on vjeruje – a Nolanovi žele da povjerujemo s njim, jer cijela njihova priča ovisi o tome – da ljudska budućnost leži među zvijezdama. Pa kad ga paradoks dovede na prag jedine organizacije koja mu još može omogućiti odlazak na međuzvjezdano putovanje, Cooper prihvati svoju sudbinu.
U bilo kojem klasičnom književnom SF-u – recimo, iz pera Arthura C. Clarkea, čijem djelu inače Nolanovi odaju neskrivenu počast – ta bi sudbina bila tako epohalna da bi zasjenila sve intimne vidove astronautova života. To objašnjava, recimo, steriliziranu ljudskost astronautskih likova filma 2001.: Odiseja u svemiru, kojem je Clarke bio koscenarist. Nolanovi shvaćaju da je to tek dio jednadžbe. Zadatak je u Interstellaru zaista masivan, masivan do razine brzine svjetlosti, dapače kvadrirane brzine svjetlosti, ali cijeli taj nepojmljivi iznos u konačnici je samo istovjetan razini emocionalne energije koja ostaje s druge strane znaka jednakosti.
Jednadžba Interstellara stoga glasi Emo = mc2. A na gledatelju je da prihvati ili ne prihvati može li pronaći u sebi širine da prihvati kako znanstvene, tako i emocionalne vidove ove priče.
Cooper, naime, na Zemlji za sobom ostavlja dvoje djece. Stariji sin Tom voljan je ne poći očevim stopama i zadovoljiti se životom običnog farmera. Mlađa kći Murphy očevo je dijete: dobila je ukor u školi jer se drznula izjaviti da vjeruje u stvarnu povijest, a ne u teorije zavjere. Murphy je tek desetogodišnjakinja, ali bistra je i britka kako to samo djeca prije puberteta mogu biti. Nazvana po paradoksu zvanom Murphyjev zakon – koji ne kaže, kako se to uvriježeno misli, da će se dogoditi sve loše što se može dogoditi, nego tek samo da će se dogoditi sve što se može dogoditi – ona utjelovljuje svoje ime na načine koje samo Nolanovi mogu smisliti.
Što je važnije, ona utjelovljuje sve što Cooper voli na ovome svijetu. A u možda najugodnijem, makar i najpotresnijem iznenađenju filma, mlada Mackenzie Foy – glumica dosad poznata, kad smo kod paradoksa, iz posljednjeg nastavka Sumraka – tumači je na tako uvjerljiv i nepatvoreno točan način da ovim nastupom smjesta staje uz bok najboljim dječjim ostvarenjima na filmu, bez obzira na žanr, bez obzira na epohu. Mala Murphy je srce Emo strane filma.
Drugi dio jednadžbe je sve ono što od redatelja Nesanice, Prestiža i Početka možete očekivati: golema, beskrajno ambiciozna i besprijekorno orkestrirana slagalica koja uspijeva od krajnje ezoteričnih intelektualnih koncepata stvoriti napetu priču s visokom razinom dramskog naboja i suptilno profiliranim likovima. Ali za razliku od dosadašnjih Nolanovih djela, ma kako majstorska bila, emotivna snaga priče o ocu koji napušta kćer znajući da će odlaskom između sebe i nje postaviti barijeru vremena – vremena, tog suca strašnijeg od smrti – prožima sve ostalo.
Kakve li razlike, recimo, u odnosu na Početak, gdje je slična priča o ocu razdvojenom od svoje djece posve hladno zadržala djecu na razini puke odgonetke rebusa, dok je rebus sâm bio cijela poanta. Kakve li razlike u odnosu na bilo koji dosadašnji film Christophera Nolana, zapravo.
I tu leži ključni paradoks Interstellara. Znamo da je autor ovog filma sposoban – više od ijednog danas aktivnog, zapravo – za vrhunski intelektualizam u dramaturškom oblikovanju svojih djela. Znamo i to da se njegov film, po prirodi stvari, zapušta u spekulativnu fikciju kad predočava, temeljem vrlo stvarnih znanstvenih modela Kipa Thornea, kako bi mogli izgledati fenomeni poput prostor-vremenske crvotočine ili singulariteta, famozne crne rupe koja izlazi iz okvira relativističkog svemira.
Svi ti prizori ne samo da su maestralno prikazani, nego su prožeti dramatičnošću utemeljenom na istinski ljudskim likovima astronauta i znanstvenika koji se s njima suočavaju. U pitanju je ipak opstanak čovječanstva, a Nolan je vještinu pričanja priča o toj temi izbrusio otkako nadzire ekranizacije superjunačkih stripova iz ergele DC Comicsa. A astronauti su, za sve nas iz svemirske ere, istinski superjunaci.
Ne, paradoks ne leži u vještini, nego u poanti. Budući da, kao nijedan smrtnik, ne može znati što leži s one strane crne rupe, Nolan mudro – prvi put istinski mudro u dosadašnjoj karijeri – ostaje na onome što zna da leži s ove. A to je razdvojenost. To je gubitak. To je nedostajanje. Jednom riječju, to je ljubav.
I onda se, u mađioničarskom triku za koji mu dosadašnji filmovi daju puno pravo, triku koji mu Kip Thorne vjerojatno dopušta, a čiju je uvjerljivost gradio iz kadra u kadar, iz motiva u motiv, Nolan usuđuje ustvrditi da je ta ljubav vezivno tkivo svemira, ravno još nedokučenoj gravitaciji.
Onaj tko se jednom potrudi istinski proživjeti Interstellar može na takvo poentiranje reagirati ili dizanjem obrva, ili puštanjem suze. Kad smo kod suza, čak i najokorjeliji emotivac priznat će da ih je prolio više na kraju prve četvrtine filma, ili na njegovoj polovici, nego na samome kraju – što nije najuputnija putanja melodramske dramaturgije. Ali Interstellar nije melodrama.
Interstellar je dosad najveći filmski poziv u ovome stoljeću da ne idemo maleni ispod zvijezda. Obrazložen poziv, upečatljiv poziv, poziv protegnut da odlazak među zvijezde. Ali i poziv koji u isti mah zna da smo ispod, iznad i između zvijezda oduvijek bili, te da u prihvaćanju svoje posve moguće budućnosti izvan okrilja rodnog svijeta ne možemo i ne smijemo zaboraviti onu poimence najsvetiju stvar kojoj nas je život na njemu naučio.
(Ljubav, naravno. Onaj najveći paradoks.)