Miljenko Jergović: “Fašizam živi i uzdiže se na nedosljednostima”

Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”.

Od pesme “Selidba”, objavljene u prvoj zbirci poezije “Opservatorija Varšava” pre tačno 30 godina, do najnovijeg romana “Selidba” (Fraktura, Zaprešić), Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) objavio je više od 40 knjiga, za koje je nagrađivan pretežno međunarodnim književnim nagradama.

Novi roman se otvara pričom o prelasku granica nastalih nakon rata devedesetih, u zemlji koja se raspala. “Iščupani” je jedna od tema romana; na ovim prostorima svaka generacija kreće iz početka jer se svaki rat, kažete, pokaže nedovršenim. Da li su granice “mesta na kojima se zaustavlja život”?

Granica je linija iza koje važi druga lična karta, to je linija iza koje za policajca postaješ stranac. Prije granice je i jedan mali kraj svijeta. Što je granica tvrđa i neprelaznija, to je i kraj svijeta upečatljiviji i beznadniji. Između Hrvatske i Srbije jedan je od najevidentnijih krajeva svijeta. A gledano iz Bosne, svijet danas vjerojatno tek počinje kada se čovjek primakne njezinim vanjskim granicama.

Bosna je nečista savjest svih koji su je prezreli, dakle sva tri njezina konstitutivna naroda.

Povodom 30 godina od objavljivanja prve knjige Miljenka Jergovića “Opservatorija Varšava”, Fraktura je objavila specijalno bibliofilsko izdanje te zbirke koja je 1988. objavljena u ediciji “Nagrađeni pjesnici” u izdanju Goranovog proljeća. Podatak da se na taj konkurs te godine javilo 549 pesnika iz svih krajeva SFRJ iz današnje perspektive zvuči neverovatno. Urednik ovog prelepog novog izdanja Seid Serdarević, a izdanje je ilustrovao Vedran Klemens, u projekat reizdanja ušao je shvativši da se u tim stihovima “najavljuju sve autorove preokupacije kojima će se baviti u svom književnom djelu…”

Da li je, na kraju, u svetu u kojem živimo osnovno pravilo na koje ste ukazivali u “Sarajevskom marlboru”, a koje je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, da moramo imati dve uvek spakovane torbe u koje moraju stati sve stvari i uspomene, a ostalo je unapred izgubljeno?

Mislim da više i nije tako. Otkako je polovinom svijeta zavladao Donald Trump, a drugom polovinom vladaju tipovi kakvi su Putin, Erdogan, Asad i ono korejsko derle, utisak je da uzalud pakujete kofere jer se nema više kamo otići. Posljednji koji još vjeruju da je odlazak moguć i koji očajnički pokušavaju da odu jesu sve one izbjeglice sa Orijenta i iz Afrike što čame na vanjskim granicama Europske unije čekajući priliku da uđu, dok ih sa druge strane dočekuju i mlate bijesne policije profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima. Oni će, ti nesretnici, biti posljednji ljudi koji još vjeruju u Europu.

Kad nestane njihove vjere, ili kad nestane njih, nestat će i Europe.

To se ponavlja kao svojevrsna poetska varijacija jer se već jednom dogodilo. Europe je već nestajalo kada je slijedom Hitlerove volje po krematorijumima i masovnim grobnicama koncentracionih logora nestalo europskih Jevreja. Zbrisala ih je s lica zemlje, iz njihovih domova i gradova, velika i svemoćna njemačka mašinerija smrti, kojoj su na usluzi bile bijesne policije tadašnjih profašističkih i fašističkih istočnoeuropskih režima, i to u istim onim istočnoeuropskim zemljama koje se danas s najviše entuzijazma bore protiv izbjeglica.

Sretna okolnost je ta što se u Europi, onoj pravoj, zapadnoj, još nije pojavio novi Hitler da istočnoeuropskim fašizmima pruži zamah i snagu. Interesantno je, međutim, što se često zaboravlja, da je i onaj stari Hitler sve to činio s planom europskoga ujedinjenja. Jevreji su, kao i masoni, te azijatske komunističke horde iz Sovjetskog Saveza, u njegovoj viziji predstavljali smetnju ujedinjenju. Nije li danas raspored europskih neprijatelja vrlo sličan?

U svemu tome moja “Selidba”, koja govori o konačnom nestanku jedne kuferaške, doseljeničke porodice iz Bosne, nakon stotinjak godina njezina gostovanja u toj zemlji, mali je prilog priči o onome što se događa kao konačna posljedica svih tih nacionalizmima inspiriranih povijesnih gibanja.

U našim književnostima nekoliko je važnih opisa naših drugih života nakon ratova, kada smo prekoračili i tu granicu. Teofil Pančić je pisao o ključevima koji nemaju bravu, Arsenijević je ispisao “Meksiko”, a u vašoj prepisci “Drugi krug” sa Basarom nalazi se jedna od možda najupečatljivijih slika o tome šta nam se desilo. Napisali ste da ste godinama čekali da se život nastavi tamo gde je pre rata stao, a da ste tek kasnije shvatili da neće biti nikakvog nastavka: “Preskočila igla na gramofonu… “

Te granice su u pojedinačnim slučajevima, što znači slučajevima naših malih života, koji su barem zanimljiviji i književno relevantniji od onih drugih slučajeva, načelnih i kolektivnih, ispale dramatično važnije i presudnije od prostornih i geografskih granica.

Na prostorima koji su nam dani na raspolaganje još smo se nekako i snalazili, ishodili bismo sve potrebne papire, pasoše i lične karte, našli bismo posao, pa bismo se napokon i skućili i združili sa onima koji su imali sreće da ih ratovi ne porazmještaju, ali iz vremena smo, kao iz jurećeg voza, definitivno ispali da mu se više nikad ne priključimo.

To ispadanje iz vremena zbilo se, vjerujem, negdje juna 1991, u vrijeme onoga kratkog rata u Sloveniji, kada sam prvi put pomislio da je život stao i da ću nastaviti s njim kad se sve ovo svrši. To je onaj trenutak kad odustaješ od predebele knjige koju si čitao, ili od nekog kompleksnijeg teksta koji si započeo pisati, ili od svejedno čega, a sve to da bi nastavio u trenutku u kojem se svijet bude vratio u normalno stanje.

Međutim, taj trenutak nije nastupio, i ne samo da nije nastupio nego je postajalo sve gore i nenormalnije, a ti umjesto da se pokušaš naviknuti na tu nenormalnost ili umjesto da sam postaneš nenormalan na način epohe, nastavljaš da čekaš. I onda ti to čekanje poždere čitavo desetljeće života, prođu devedesete i zatekneš se u nekoj 2001. i više nisi dvadesetpetogodišnjak kao 1991. nego ti je trideset i pet, a u tih si deset godina propustio neku važnu fazu odrastanja i sazrijevanja, te, što je mnogo važnije, razišao si se s vremenom u kojem si prethodno živio.

Možda se nešto slično događa onom tko pri pljački banke ubije čovjeka, pa ga osude na dvadeset godina robije i puste zbog dobrog vladanja nakon deset. Razlika je samo u tome što ja nisam pljačkao banku, mi nismo pljačkali banke i nismo ubili čovjeka. Naša se krivica sastoji u tome što smo se odbili naviknuti na nenormalnost, pa smo zato kažnjeni doživotnim progonstvom iz epohe.

U “Selidbi” govorite i o ovoj današnjoj Bosni, o Sarajevu koje ne doživljavate kao svoje. Da li je to samo zato “što su odveć velike ambicije u nacije” ili je promenjen kod u kojem je izgrađen deo vašeg identiteta?

Ne radi se tu o sistemu vrijednosti. Ni u onom se sistemu nisam osjećao baš najbolje niti sam se osjećao kao svoj na svom. Svejedno govorimo li o bivšem političkom sistemu ili o moralno-odgojnom i idejno-vaspitnom sistemu koji su nametali roditelji, škola i ulica.

Dobro pamtim vlastitu paniku i nesnalaženje iz neke 1983. ili 1988, tako da me danas nitko ne može uvjeriti da je nekad sve bilo dobro, a da su moji problemi započeli kada se Jugoslavija krenula raspadati i kada je Sarajevo nakon rata i opsade počelo postajati neki tuđi i tuđinski grad.

I književnik Semezdin Mehmedinović naglašava da kada je skoro ponovo pročitao upravo ovu prvu zbirku Jergovića, shvatio je da su u njoj “vrlo precizno markirane važne teme kojima će se Jergović u budućnosti baviti”

Isuviše dobro se sjećam onog prethodnog Sarajeva, sa onim posve nepodnošljivim demonstracijama komunističke lojalnosti i jugoslavenskog patriotizma, koje su se često svodile na to da si morao paziti šta pričaš u vlastitoj kući, s kime se družiš izvan kuće i čitaš li možda Mladinu i Katedru, slušaš li Laibach.

U tom Sarajevu sam već u dvadesetim bio na informativnim razgovorima u Službi državne bezbjednosti, i to zbog dešavanja, mahom preuveličanih, a ponešto i izmišljenih, na jednom privatnom rođendanu, iza zaključanih vrata jednoga privatnog građanskog stana.

Pazite, u koliko god gadno vrijeme danas živimo i koliko god bili gadni naši profašistički ili otvoreno fašistički vođe, još se nije došlo do toga da vas netko na policiji ispituje i maltretira zbog onog što radite u rođenoj kući.

Dakle, nimalo mi nije drag onaj sistem vrijednosti i baš nimalo za njim ne žalim. To je, između ostalog, moj problem i s nekom današnjom lijevom klinčadijom. Za razliku od njih, ja ne mislim da je Jugoslavija bila neko baš jako dobro mjesto, a još manje da je jugoslavensko i komunističko Sarajevo bilo moje Sarajevo. Ono je to, možda, i postalo u nekoj retrospekciji, u arhiviranju i katalogiziranju neke doživljene i nedoživljene prošlosti ili u katarzičnom iskustvu opsade grada.

Ali to Sarajevo iz prošlosti i iz sjećanja je fikcija, stanje uma, a ne stvarni grad koji bismo mogli uspoređivati sa ovim današnjim, isto tako stvarnim Sarajevom. S njime pak ja opet imam većih fikcionalnih nego stvarnih problema. Ovih drugih nemam jer nisam stalno tamo.

Sarajevo iz prošlosti i iz sjećanja je fikcija, stanje uma, a ne stvarni grad koji bismo mogli uspoređivati sa ovim današnjim, isto tako stvarnim Sarajevom

U “Selidbi” se vraćate na epizode iz svog života kada su vas pojedine javne ličnosti prozivale za poreklo, dale sebi za pravo da govore da ste nepoželjni… U današnjem vremenu, kad se ponovo vraća fašizam i kod nas i van, može li tolerancija da se održi među ljudima?

Kada je riječ o vrijeđanju, prozivanju, psovanju majke ustaške i sličnim multikulturalnim manifestacijama iz prošlog i današnjeg Sarajeva, one su meni opet važne kao materijal za književnost, a ne za život. Istina, stvarnost je iz književne perspektive često pretjerana i u svojim manifestacijama toliko nevjerojatna da bismo skoro mogli reći da stvarnost laže.

Recimo, kada mi je jedan bošnjački, sekularno orijentirani, što znači i alkoholu skloni pisac nasred ulice u Sarajevu psovao mater ustašku, pa kada sam to onda i napisao, tamošnja se bratija nadigla tvrditi da lažem kada tvrdim da mi je dotični psovao mater ustašku jer da mi je on, u stvari, psovao mater četničku.

To me je u prvi mah grdno zadeveralo i zbunilo jer s ovom pameću nekako nisam mogao shvatiti u čemu bi bila prednost psovanje matere četničke pred psovanjem matere ustaške. Onda su mi i to objasnili. Ali samo objašnjenje je u toj mjeri fantastično, mutno i budalasto da je u književne svrhe savršeno neupotrebljivo. Ne samo da piscu takvog teksta nitko ne bi vjerovao da se takvo što dogodilo nego više ni on samom sebi ne bi mogao vjerovati.

Pritom, akteri cijelog događaja su tobožnji ljevičari, među njima i neki moji bivši dobri poznanici, da ne kažem prijatelji, ali danas suštinski i stvarni fašisti. Nema u toj priči nikakvih fundamentalista, islamista, deklariranih desničara. Ništa od svega toga.

I kada pitaš za povratak fašizma, meni su, i to ne samo u Sarajevu, Zagrebu ili Novom Sadu, mnogo zanimljiviji i znakovitiji ti i takvi organski definirani i određeni, integralni fašisti koji se i dalje ili još deklariraju kao građanski i proeuropski orijentiran svijet, od nekih zadriglih staromodnih tipova s kukastim krstom na rukavu i nekukastim krstom oko vrata.

Oni će, ti dekorativni ljevičari i salonski liberali, biti stvarni nositelji neke fašističke budućnosti ako nam bude suđeno da i nju doživimo. Ovi koji danas vladaju Hrvatskom, Srbijom i Balkanom nestat će bez traga, prezreni i odbačeni od te nove momčadi.

Da li je “biti domorodac” zaista, kako pišete, nešto što postoji samo u prošlosti, da li je zaista samo prijatna iluzija, optimizam sećanja?

Domoroci smo, pretpostavljam, samo u prošlosti. Oni koji su to ikad bili u nekoj svojoj sadašnjosti zauvijek su naučili kako se biva svoj na svome, pa su domoroci i danas. Oni su nacionalisti. Nemoguće je biti domorodac ukoliko nisi nacionalist, kao što je nemoguće biti nacionalist ukoliko nisi domorodac. Istina, naši novi nacionalisti su, kao što su bili i u Hitlerovo vrijeme, redom građani svijeta.

Spomenuli ste tugu. Da, uvijek me je u svemu najviše zanimao element tuge. Tako i u “Selidbi”, kojom sam pokušao napisati nesentimentalnu i tužnu knjigu. To se samo naoko čini paradoksalnim: nesentimentalno i tužno. Prava, najdublja tuga rađa se izvan sentimentalnih raspoloženja i atmosfera. To je tuga iščezavanja, tuga tragova svijeta koji je do maločas bio tu, a sad ga više nema, tuga nekog sitnog ožiljka od brijanja na licu mrtvog čovjeka, tuga satova koji nastavljaju kucati u sobama pokojnika

Recimo, psovači matere ustaške koja je zapravo mater četnička, o kojima sam maloprije govorio, zalažu se za građansku BiH, ali istovremeno su strašno zabrinuti nad budućnošću Bošnjaka kao, kako kažu, pripadnika ugroženog “muslimanskog kulturnog kruga”. Njega pak kažu ugrožavaju Trump i Putin, ali i islamomrzilačka Europa, te u lokalnom slučaju Srbija i Hrvatska, te bosanskohercegovački Srbi i Hrvati.

Ideja o građanskoj državi tako je povezana sa idejom o sudbini svih muslimana svijeta, od burmanskih Rohinja i kineskih muslimana do muslimana koji žive i stradaju u Rusiji i Čečeniji, na Bliskom i Srednjem istoku, u Njemačkoj i Francuskoj, u SAD. Ti ljudi su, dakle, zabrinuti za cijeli muslimanski svijet i vide sebe kao promotere građanske ideje u Bosni i Hercegovini, ali i kao dio tog golemog ugroženog muslimanskog svijeta. I onda biraju od prilike do prilike, ono što im više odgovara u trenutnom iskazivanju identiteta.

Fašizam živi i uzdiže se na nedosljednostima. Istu vrstu domorodačkog globalizma naći ćeš kod Srba s njihovom opsjednutošću Rusijom i ruskošću, i kod Hrvata s njihovim falšnim europejstvom, koje tako lako završi na Hitleru. Ali, za razliku od svih naših nacionalista s kraja osamdesetih i početka devedesetih, ovi današnji srpsko-hrvatsko-bošnjački nacionalisti imaju redom globalističke, skoro pa bih rekao kosmopolitske snove i vizije.

U priči “Kaktus” zapisali ste da je uvenuo odmah nakon što ste ga preselili u sklonište u Sarajevu i da je “derivat tuge”, upozorenje da se u životu treba čuvati detalja i ničeg drugog. Vi ste te detalje iz života kojih se treba čuvati pretvorili u književnost.

Spomenuli ste tugu. Da, uvijek me je u svemu najviše zanimao element tuge. Tako i u “Selidbi”, kojom sam pokušao napisati nesentimentalnu i tužnu knjigu. To se samo naoko čini paradoksalnim: nesentimentalno i tužno. Prava, najdublja tuga rađa se izvan sentimentalnih raspoloženja i atmosfera.

Književnost se služi poređenjima, ali knjige su, kao i pisci, izvan svakog poređenja. Smisao niza je u tome što niz čini izuzetak od osjećaja općenite usamljenosti koji me svakodnevno mori. Pritom, nadam se da ćete me shvatiti, meni je mnogo važnije biti u nizu sa Slobodanom Tišmom nego s Vargasom Ljosom

To je tuga iščezavanja, tuga tragova svijeta koji je do maločas bio tu, a sad ga više nema, tuga nekog sitnog ožiljka od brijanja na licu mrtvog čovjeka, tuga satova koji nastavljaju kucati u sobama pokojnika… Treba pročitati “Fiziku tuge” Georgija Gospodinova. Veliki roman velikog pisca, ali pisca sasvim iz mog svijeta. Ono što budete tamo pročitali prihvaćam kao svoje, pa autoriziram stranicu za stranicom.

Čitatelj je, između ostalog, autor svih knjiga koje je pročitao. Ili koautor. Ja sam autor “Fizike tuge” Georgija Gospodinova. Neki dan sam ga sreo, ali mi se nije dalo to mu reći. Učinilo mi se da bi zvučalo pogrešno sentimentalno. Ili da bi zvučalo kao kompliment. A zbilja nije kompliment.

U Novom Sadu ćete iduće sedmice učestvovati na festivalu proznog stvaralaštva “Prosefest”, gde će vam biti uručena međunarodna nagrada “Milovan Vidaković”, koju su primili Pamuk, Ljosa, Grosman, Magris, Konrad, Slobodan Tišma. Idućeg meseca ćete u Berlinu primiti nagradu Nemačkog kulturnog foruma za ukupno prozno delo. Koliko vam znače priznanja? Uvek pomislim na Bernharda i njegove “Moje nagrade”…

A ne, ja se prema nagradama ne odnosim kao Bernhard, iako Bernharda volim, uključujući i “Moje nagrade”. Ja si dopuštam uživati u nagradama, pogotovu zato što ih dugo već dobivam isključivo izvan i mimo zemlje u kojoj živim. To je jedno, a drugo su, naravno, imena onih u čiji se niz upisuje moje.

Drago mi je biti u tom nizu, ali ne iz razloga časti ili megalomanije niti iz potrebe za poređenjem. Književnost se služi poređenjima, ali knjige su, kao i pisci, izvan svakog poređenja. Smisao niza je u tome što niz čini izuzetak od osjećaja općenite usamljenosti koji me svakodnevno mori. Pritom, nadam se da ćete me shvatiti, meni je mnogo važnije biti u nizu sa Slobodanom Tišmom nego s Vargasom Ljosom.

Nakon izlaska bibliofilskog izdanja “Observatorija Varšava), čini se, kao da smo tih 30 godina živeli s varvarima koji su nam došli iako ih nismo čekali. Koliko je lako ili teško prizvati sebe iz 80-ih godina koji još ne čeka svoje varvare?

Da, to sam ja. Tako mi se čini kad danas čitam pjesme iz knjige “Opservatorija Varšava”, a čitao sam ih, logično, po izlasku bibliofilskog izdanja koje je načinjeno iza mojih leđa kao svojevrsno rođendansko iznenađenje.

To je, dakle, knjiga za koju ne samo da nisam znao da izlazi nego je nikad nisam ni zamišljao, sve dok mi se nije našla u rukama. Oni koji su na njoj radili pomalo su i strepili od toga da se ne naljutim, da ne napravim skandal jer objavljuju knjigu bez autorskih prava. Ali naravno da se dogodilo nešto suprotno. I da, te pjesme, to sam ja, šokantno ovaj isti ja, ovaj iz “Selidbe”.

(Prenosimo iz beogradskog tjednika Novi magazin, br. 386 od 20.9.2018.).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

> Svi tekstovi ovog autora