autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Milost na rijeci Kwai

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 25.08.2014.

Railway Man 1Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više.

 

Rad na izradi Željezničke pruge Burma-Sijam, 415 kilometara dugog uskotračnog kolosijeka pri čijoj je gradnji živote izgubilo oko devedeset tisuća azijskih civila i više od dvanaest tisuća savezničkih ratnih zarobljenika, svakako je bilo prijelomno iskustvo u životu svakoga dovoljno nesretnog da na njega bude primoran.

 

Japanske carske vlasti pristupile su tom projektu kako bi ojačale infrastrukturu svojih indokineskih kolonija tijekom Drugog svjetskog rata, iskoristivši za taj projekt prinudni rad nesretnika pod svojom vlašću, njih gotovo četvrt milijuna.

Životna priča Erica Lomaxa, vojnika jedne imperijalističke sile kojeg je zarobila druga imperijalistička sila, počinje se rasplitati zbog ljubavi – ljubavi koja zataškava postojanje prethodnog braka. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću

 

Kao što saznajemo u knjizi ”The Railway Man” i na njoj zasnovanom filmu ”Tragovi prošlosti”, radilo se o tako tehnički zahtjevnom projektu da ga ni prethodne britanske imperijalne vlasti nisu imale snage provesti u djelo. Latentno rivalstvo dvaju kolonijalnih carstava krije se podno svake priče dosad ispričane o ovome poprištu Drugog svjetskog rata – a ovo je tek, zapravo, druga.

 

”Most na rijeci” Kwai napisao je Pierre Boulle, budući autor ”Planeta majmuna”, kao fiktivno djelo posvećeno izgradnji famozne “Pruge smrti”; ekranizacija Davida Leana iz 1958. bila je u isti mah najgledaniji i najnagrađivaniji film te godine, a potom je prerasla u omiljeni klasik, usprkos činjenici da potpuno izobličava stvarne činjenice – uključujući klimaktično rušenje mosta od strane nepokolebljivih zarobljenika, do kojeg nikad nije došlo.

 

”Tragove prošlosti” (knjiga i film u izvorniku se zovu jednako) napisao je Eric Lomax, pripadnik britanskog Kraljevskog signalnog korpusa, zarobljen u Singapuru u veljači 1942. i prisiljen na rad na Burmanskoj željeznici. Lomax je tijekom tri nesnosno duge godine uzništva izradio radioprijemnik koji je njemu i ostalim ratnim zarobljenicima služio kao spasonosan izvor informacija o zbivanjima u ostatku ratnim vihorom zahvaćenog svijeta – te, budući da je sreća htjela da kao pravi Britanac bude gorljiv ljubitelj željeznice, skicu dionice na kojoj su radili.

Nicole Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale, dok Colin Firth ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim ulogama koje izabire otkako je osvojio Oscara

 

Zbog oba je čina naposljetku bio otkriven i mučen. Među torturama kojima su ga japanski isljednici podvrgli bio je i notorni waterboarding, mučenje vodom omiljeno i među današnjim borcima za istinu, slobodu i američki način života (napose otkako što su njihovi mjerodavni ustvrdili kako zapravo i nije riječ o mučenju). Lomax je zbog svega toga vrlo teško podnio uklapanje u civilni život. Doduše, samo tri tjedna nakon oslobođenja stupio je u brak. Iz ljubavi, ili možda pak iz želje da ostavi ratne strahote za sobom – e, to film ne govori.

 

Film, zapravo, uopće ne govori o Lomaxovu prvom braku, u kojem je imao troje djece. Ne, što se filma tiče, priča počinje kad Lomax, već u poodmakloj srednjoj dobi, upozna sedamnaest godina mlađu kanadsku medicinsku sestru Patti, čija ga ljubav natjera da se suoči s mučnom prošlošću. Bio bi to sasvim pristojan predložak za film, kad bi se iskreno suočio s prošlošću.

 

Railway Man 2Nicole Kidman daje sve od sebe u ulozi Patti, prije svega time što prvi put dosad na velikom ekranu odustaje od uobičajene vamp-persone i prihvaća realnost svojih godina. Kidman se kao zrela žena, lišena maske glamura, može otkriti u punini tankoćutne krhkosti na koju su njezine najbolje uloge dosad ukazivale: ali njezina je uloga ovdje zaista efemerna.

 

”Tragovi prošlosti”, naime, razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice; upoznavanje Lomaxa s Patti tek je prvi među njima. Uprizoren kroz slučajan susret u vlaku, gdje dugogodišnji obožavatelj voznih redova British Railwaysa naočitoj Kanađanki dade precizne upute o tome kako joj i gdje valja presjesti na što, taj prizor jedini u filmu eksplicitno referira Leana – ali ne kroz ”Most na Rijeci Kwai”, nego kroz istinski klasični ”Kratak susret”.

 

Nakon toga, Patti se beznadno zaljubi, i njezina uloga preraste u suprugovu skrbnicu i uzdanicu na putovanju u suočavanje s nepodnošljivom prošlošću. Time ona prestaje biti protagonistica radnje; ključno pitanje Lomaxova života – zašto se uz suprugu s kojom je proveo tri i pol desetljeća nije mogao suočiti s ratnim iskustvom, a uz Patti jest – film namjerno zanemaruje.

 

Railway Man 3Colin Firth, kao istinski protagonist filma, ovdje ima mnogo sočniji zadatak nego u mnogim projektima koje izabire nakon osvojenog Oscara (poput, recimo, ”Tajne jezera Devil’s Den”). Ali ni njegovom Lomaxu ”Tragovi prošlosti” ne daju istinski dramsku građu za tumačenje.

 

Stvar je u tome da je Lomaxova životna priča suštinski priča o praštanju: o ulaženju od trag jednom od svojih japanskih mučitelja, i o korespondenciji s njim, i o saznavanju da je i taj tadašnji mladić – unovačen i snažno ideologiziran doktrinama o japanskoj superiornosti – proveo poratno vrijeme u nastojanjima da okaje prošlost.

 

Pravi se Eric Lomax nakon niza pisama uživo susreo s tumačem svojih mučitelja, Japancem Takashijem Nagaseom – koji je i sâm napisao knjigu o svojim ratnim i poratnim iskustvima – 1985. godine, kako to prikazuje nagrađeni dokumentarac Mikea Finlasona ”Enemy, My Friend?” (”Neprijatelj, moj prijatelj?”). Životno uvjetovani imperijalističkim ideologijama koje su ih poslale u rat i pretvorile u neprijatelje, obojica su pronašli put do izmirenja. Pronalazi li ga i ovaj film?

 

Railway Man 4Pa, da: ali na način koji nepotrebno falsificira stvarna zbivanja. U ”Tragovima prošlosti” Lomax nenajavljeno bane Nagaseu u muzeju posvećenom žrtvama Pruge, gdje Japanac u okviru svojeg okajanja sad radi, te se s njim počne poigravati na način sličan središnjoj situaciji filma ”Smrt i djevojka” Romana Polanskog. Ali to ovdje nije središnja situacija: to je tek jedan od unutarnjih slojeva lukovice koju scenarij Franka Cottrella Boycea i Andyja Patersona guli i guli u iščekivanju suza koje bi u jednom trenutku morale napokon poteći. A kako to s pretjeranim nastojanjem na melodramatičnosti već biva, gledatelj daleko prije samog filma zna u kojem se smjeru odnos Lomaxa i Nagasea mora okrenuti.

 

Nijednog se trenutka priča ne posvećuje problemu koji bi u ovoj drami morao biti središnji: zašto se Lomax usredotočuje na tumača? Čovjek ga, napokon, nije mučio – samo je simultano prevodio između njega i njegovih isljednika. Isljednike je zanimalo je li radioprijemnik izradio da bi se javljao svojoj zaraćenoj strani. Lomax je tvrdio da je to bio prijemnik, ne predajnik, pa time nije imao mogućnost dvosmjerne komunikacije. Je li Nagase netočno preveo te riječi? Je li zato sukrivac u patnjama koje je Lomax proživio? Čini se da ”Tragovima prošlosti” ta ključna prijeporna točka nije važna: važno je tek da je Nagaseovo lice Lomax najčešće gledao dok je trpio muke.

“Tragovi prošlosti” razotkrivaju svoju dramaturšku jezgru kao da ljušte slojeve lukovice – polagano, uz neprestano očekivanje da će napokon poteći suze, sve dok ne otkrijemo da se u samoj srži radnje ne nalazi jedna od potresnijih priča Drugog svjetskog rata

 

Australski redatelj Jonathan Teplitzky u ovako polovično postavljenoj dramaturškoj strukturi ne može biti više od koliko-toliko umješnog realizatora zadanih prizora; iz njegovog je mizanscena jasno da ima želju naslijediti raskošan vizualni vokabular posljednje velike angloameričke produkcije posvećene patnjama zarobljenika na dalekoistočnoj bojišnici “posljednjeg pravednog rata” – Spielbergova ”Carstva sunca” – ali niti mu sredstva to dopuštaju, niti je intimistički sadržaj priče kongenijalan takvom pristupu.

 

Od Spielberga tako Teplitzky nasljeđuje tek Jeremyja Irvinea, mladog protagonista ”Puta rata”, u izvrsno utjelovljenoj epizodi mladog Lomaxa, ali ne i redateljsku mudrost: dok su se stvarni Lomax i njegovi zarobljeni suborci još mjesecima nakon kraja rata borili s glađu i preživljavanjem u džungli, recimo, ”Tragovi prošlosti” bez mnogo kajanja prikazuju američke G. I.-jeve koji padaju s neba i oslobađaju ih iz sužanjstva. Sjetimo se samo kako je ekvivalentna sekvenca izgledala u ”Carstvu sunca”.

 

Svakom je čovjeku njegova životna priča najvažnija na svijetu; svakom veteranu još i više. Priča Erica Lomaxa u široj slici Drugog svjetskog rata i nije među potresnijima. Da bi ostavila trajniji dojam, ona mora pronaći vlastiti, iznimni rakurs na tu temu. Čini se da bi to trebao biti rakurs dugogodišnjeg življenja s traumom ratnog zarobljeništva; čini se da bi to trebala biti sudbinska spona ljubavi prema vlakovima i robovskog rada na pruzi.

 

Ništa od toga ne uspijeva steći specifičnu snagu u ”Tragovima prošlosti”, nažalost. Lomaxova će se istinita (premda za film izobličena) priča vjerojatno zaboraviti već sljedeće sezone; Leanova će se neistinita (ali na filmu više nego životno uvjerljiva) priča pamtiti dok filma ima.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1