Mišo Cvijanović Cvijo – novinar od glave do pete!

Dvije smrti novinara Novog lista dovele su u Rijeku brojne kolege iz metropole – prvi put bilo je to sredinom devedesetih kada je umro Veljko Vičević, a drugi put ovih dana na posljednji ispraćaj Miše Cvijanovića Cvije.

Veljko Vičević bio je glavni urednik Novog lista u vrijeme osamostaljenja i u ratnim godinama kada je politika stavila svoju šapu na sve hrvatske medije, osim na riječki dnevni list. Veljko je vješto vodio novinu izbjegavajući susrete s političarima, što je bez svake sumnje iziskivalo hrabrost i mudrost. Te dvije vrline platio je životom u 44. godini.

U vrijeme kada je Veljko preuzeo vodstvo lista Cvijo je već bio maknut ustranu – ”skrajnut” kako je sam govorio – i to s mjesta urednika subotnjeg Novog lista, tzv. ”revijalca”, koji je u njegovo vrijeme dosegao najveću tiražu ikada zabilježenu u Novom listu.

Biti urednikom takvog izdanja značilo je imati ”nos” za prave teme i znati komu ih povjeriti. A tu je Cvijo bio bez premca!

Kao novinar Mišo Cvijanović bio je nezadrživ – zanimalo ga je sve (osim politike!) – i tako je otprilike izgledao i njegov portfolio. A na samom vrhu čitanosti bile su Cvijine reportaže! Imao je pronicljivo oko, a u kombinaciji sa znatiželjnim duhom i enciklopedijskim sjećanjem njegove su reportaže razvijale nevjerojatno bogate meandre

Dolaskom HDZ-a na čelo hrvatske politike došlo je do velikih rošada u medijima i svi koji se nisu naglo preobratili dobili su otkaz ili su (kao i neki u Novom listu) maknuti u zapećak!

Cvijo je shvaćao razloge. I nije se žalio. Tek u rijetkim prilikama znao je spomenuti kako se njegov revijalac, tada s bratskom novinom Glas Istre, subotom tiskao u više od 120 tisuća primjeraka.

Ali Cvijo nije bio urednik po profesiji. Bio je novinar – od glave do pete!

Široko zanimanje za doslovce sve ono što čini život odvelo ga je u novinarstvo još u tinejdžerskim godinama, a novinar je ostao do kraja.

I kada je radio kao urednik najčitanijeg  izdanja Novog lista – on je pisao. Nikada nije propustio priliku za dobar tekst, pa mi tako sad pada napamet najbolji intervju koji sam uopće pročitala s Perom Kvrgićem, a napravio ga je Cvijo u vlaku vraćajući iz Zagreba u Rijeku.

Bilo je takvih intervjua bezbroj, s ljudima iz svih profesija, ali najviše iz sporta i kulture. Intrigantan razgovor novinar može napraviti samo ako je dobro informiran. A Cviji nije trebala priprema –  bio je prava enciklopedija sporta, kazališta, zabavne glazbe, festivala, poznavao je mnoge, a održavao prijateljstva s nevjerojatnim brojem ljudi. Najviše, dakako, u Rijeci, ali i u Zagrebu.

Navraćao je redovito u Gajevu kod ”Čarlija”, sve dok Čarli nije otišao u ”dobra spominjanja”, a u Rijeci je njegova štacija bila Korzo. Tu je svakodnevno viđao kolege i prijatelje, uvijek je znao što se događa u gradu i bio – bez obzira na godine – znatiželjni novinar.

Pisao je Cvijo najčešće o stvarima prošlim nekom pozitivnom nostalgijom koju su čitatelji prepoznavali kao svoju

Samo takav mogao je pisati svoje,  sad već možemo reći, legendarne kolumne – najprije ”Cvijin dnevnik”, a onda ”Đir po Korzu” – kojima je dosegao neviđenu popularnost!

Tajna je bila u svakodnevnim, malim stvarima koje su bile Cvijine teme – pisao je o školovanju, učiteljima i nastavnicima, nekadašnjim susjedima u Crikvenici, o svojoj obitelji, sinovima koji su stasali podijelivši međusobno njegove talente za pisanje i likovni izraz; pisao je o ljubavi prema majci, ocu, unucima; o ljetovanjima u Vrbniku; o životu u jednom od najvećih riječkih nebodera, u Čandekovoj, koji je doživljavao kao kvart u kojem sve poznaje… A ponajčešće se sjećao nekadašnje Rijeke, nekih mjesta koja više ne postoje…

Tako smo i mi koji nismo odrastali u Rijeci prvi put čuli za ”dečke s Campetta”, za ”Majmunski otok”, plesnjake na Nafti… Pisao je Cvijo najčešće o stvarima prošlim nekom pozitivnom nostalgijom koju su čitatelji prepoznavali kao svoju.

Pisati i crtati volio je oduvijek, ali ljubav prema nogometu odredila je njegov novinarski početak. Još kao gimnazijalac slao je svoje karikature u Sportske novosti (koje su se tada zvale Narodni sport), a blistao je od sreće kada je 1964. počeo donositi sportske izvještaje uz poneku karikaturu na portu Novog lista! Ta se veza nije prekidala ni za vrijeme studija u Zagrebu, a prirodno se nastavila povratkom u Rijeku.

Cvijo je kao novinar bio nezadrživ – zanimalo ga je sve (osim politike!) – i tako je otprilike izgledao i njegov portfolio, a na samom vrhu čitanosti bile su Cvijine reportaže! Imao je pronicljivo oko, a u kombinaciji sa znatiželjnim duhom i enciklopedijskim sjećanjem njegove su reportaže razvijale nevjerojatno bogate meandre.

Bio je podjednako kontinentalac koliko i bodul. Na dvije lokacije – krčkoj i kordunskoj – on je ”imao gdje doći”, a koliko god da ga je radovala ova morska, toliko se veselio kontinentalnoj, jer je bila nadomak Zagrebu: ”Nakon posla krenemo Gordana i ja iz Rijeke, svratimo do kuće nadomak Karlovcu, zapalimo peć i onda pravac Zagreb! Nakon predstave vraćamo se u toplo, prenoćimo, pa sutra za Rijeku”, govorio je, ponosan što je srušenu starinu pretvorio u dom.

A što čitatelji misle o odluci Uprave da odlaskom u mirovinu zabrani Miši Cvijanoviću pisanje u Novom listu vidjelo se na komemoraciji u prepunoj Vijećnici Grada Rijeke. I sutradan, na ispraćaju, više od tisuću ljudi odalo je počast autoru kolumni s kojima  su započinjali čitanje Novog lista

Sa suprugom Gordanom, družicom od studentskih dana, bio je stalni abonent riječkog kazališta – dramskih, opernih i koncertnih događanja. Družio se s glumcima, glazbenicima, redovit je bio i na Festivalu malih scena, gdje je nerijetko sudjelovao u razgovorima nakon predstava, a za vrijeme okruglih stolova skicirao bi svoje nadaleko poznate portretne karikature i mnoge poznate face tako su ovjekovječene.

Profesionalno novinarski radoznao nikada zlo nije stavljao ispred dobroga. Nastojao je istaknuti pozitivne karakteristike sugovornika i događaja, a to se vidjelo i na njegovim karikaturama. Lica nikad nisu bila ljuta ili imala neku zlobnu crtu, to su bila najbolja izdanja onih koje je crtao i s dobrom ih je namjerom i voljom poklanjao!

Cvijo je bio vedar čovjek, volio se smijati, a posebno – pričati viceve. Za svaku prigodu imao je poneki! Jedino na što je bio osjetljiv i što nije praštao bila je nepravda prema njegovim sinovima. Obitelj mu je bila utočište, ljuštura u koju bi se zatvarao kad mu je bilo teško, a njegov dom u Čandekovoj – paluba s koje je gledao Kvarner. U svim njegovim mijenama.

Znao je Cvijo dobro da ”stalna na tom svijetu samo mijena jest…”.

Možda zato i nije reagirao na svaku. Uostalom, uvijek je bio prezaposlen – osim pisanja radio je i kao predavač u riječkim srednjim školama te Narodnom sveučilištu. Novinarstvom je zarazio generacije mladih, od kojih bi se danas moglo sastaviti nekoliko kompletnih redakcija Novog lista! I to iz najboljih vremena!

Mogu samo zamisliti koliko ga je pogodila odluka aktualne uprave Novog lista da mu se odlaskom u mirovinu – ukine kolumna ”Đir po Korzu”. Nije pomoglo ni kada je pokušao objasniti da za nastavak pisanja neće tražiti honorar… Direkciji je bilo bitno samo da na spisku zaposlenika ima jednog manje, ma tko to bio!

Tek u rijetkim prilikama znao je spomenuti kako se njegov revijalac, tada s bratskom novinom Glas Istre, subotom tiskao u više od 120 tisuća primjeraka

I ne mislim da je to okrutno lice kapitalizma! Ne, to je osveta mediokriteta koji su nenadano došli na vlast!

Što čitatelji misle o odluci Uprave da odlaskom u mirovinu zabrani Cviji pisanje u Novom listu vidjelo se na komemoraciji koja je priređena (hvala na tome!) u Vijećnici Grada Rijeke. Ni obavijest o komemoraciji i posljednjem ispraćaju nije nama umirovljenicima stigla iz nekad zajedničke novinske kuće, Novog lista, već iz Hrvatskog društva novinara (hvala im na tome!).

Vijećnica je bila prepuna, stajalo se u svim prolazima. I galerije su bile načičkane. A sutradan, na ispraćaju, više od tisuću ljudi odalo je počast autoru kolumni s kojima su započinjali čitanje Novog lista.

No, sukus ta dva posljednja Cvijina dana dala je naša kolegica, novinarka Nela Vlašić, zapisavši: “Cvijo je morao ‘otići u dobra spominjanja’ pa da dobije javna priznanja redakcije i dijela kolega. A nije tražio mnogo, tek da povremeno objavi poneki tekst (besplatno) u novinama u kojima je život proveo.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju

> Svi tekstovi ovog autora