Mistika otpora Thomasa Mertona

”Dužnost kršćanina je činiti sve za totalno dokidanje rata!” To proročko podsjećanje Thomasa Mertona usred hladnoratovskog mentaliteta, skopčano sa zahtjevom za socijalnom pravdom, osudom nuklearnih pokusa, utrke u naoružanju, rasizma i Vijetnamskog rata, danas iznova dobiva na aktualnosti.

Milosna je to prigoda da ga Crkva, koja ga nekoć nije mogla otrpjeti, konačno prihvati svesrdno i po svaku cijenu kako to neumorno zagovara papa Franjo.

Naime, crkvena cenzura je 1962. zabranila objavljivanje Mertonove knjige ”Mir u pokršćanskoj eri”. Iako je objavljena tek 2004., utjecala je, raspačavana tajno, na encikliku Ivana XXIII. Pacem in terris i konstituciju Gaudium et Spes II. vatikanskog koncila, značajne korake Crkve prema osudi rata.

Mertonov proročki prosvjed sa stranica te knjige obvezuje nas danas više nego ikad, pokazujući kako kršćanstvo u suvremenom svijetu ujedno može sačuvati identitet i relevantnost; umjesto da relativiziraju Isusovu poruku, kršćani se trebaju vratiti njezinu središtu: radikalnom nenasilju i mirotvorstvu, ludosti koja se ne da prilagoditi svijetu, načinu božanske preobrazbe svijeta.

Duhovni identitet

Thomas Merton bio je pionir ekumenskog i međureligijskog dijaloga, duhovni pisac i trapistički redovnik, pustinjak u čijem se životu zrcalila istina da kršćanski život nužno čine samoća i povezanost sa svijetom, spoj kontemplacije i akcije, paradoks mističnog života, o kojem ovisi budućnost kršćanstva:

”Čovjek ne može ući u najdublje središte samoga sebe i proći kroz to središte u Boga ako nije sposoban izaći posve iz sebe, isprazniti se, i dati se drugima u čistoći nesebične ljubavi.”

Mertonova autobiografija ”Gora sa sedam krugova” (1948.), duhovni bestseler 20. stoljeća, izgledala je kao njegov oproštaj od svijeta; nakon što se u njemu odigrao prvi čin drame ljudske slobode i božanske milosti, obratio se, krstio i ušao u trapističku opatiju Getsemani (SAD), gdje je ostao do tragične smrti 1968. u Indiji.

Ali upravo će Merton, simbol povučenosti od svijeta, zajedno s Dorothy Day, simbolom angažmana u svijetu, jedini među uglednim američkim katolicima u hladnoratovskom ludilu, koje nas je danas zaskočilo u liku mogućeg sukoba Istoka i Zapada, zauzeti jasan stav za mir, a protiv rata.

Oživjevši monaški mističko-proročki protest iz 4. stoljeća protiv društveno-političkih, ali i crkvenih mehanizama, zasnovanih na sili i dominaciji, Day i Merton su pokazali da i suvremeni kršćanin koji živi, a ne igra se kršćanstva, svijetu može darovati nešto novo, makar s njegovih margina:

”Jedino čovjek koji je stasao do svoga duhovnog identiteta ne osjeća potrebu za ubijanjem, niti za doktrinom koja bi mu to dopustila činiti s dobrom savjesti: to je ‘pustinjak’ (u gradu ili u pustinji) koji čovječanstvu čini dragocjenu uslugu, podsjećajući ga na njegovu zbiljsku sposobnost zrelosti, slobode i mira.”

Tajna samoće

Merton je 1961. o miru i ratu započeo i prvenstveno pisao u The Chatolic Worker, listu Katoličkog radničkog pokreta koji je Day osnovala 1933. s ciljem nenasilnih društvenih promjena u duhu kršćanskog personalizma.

Iako mu poglavari zabranjuju pisati o miru, Merton to ipak i dalje čini pod pseudonimom Benedikt Monk; mir je tada čak i u Crkvi bila sumnjiva riječ, a mirotvorac osumnjičenik za komunizam. O nenasilnom prevladavanju društveno-političke krize svjetskih razmjera piše na osnovi evanđelja i mudrosti prve Crkve.

Ljudske revolucije mijenjaju tek vanjštinu; nakon izvršenog nasilja vlast prelazi s jedne skupine na drugu, a i dalje vladaju ista zavist, okrutnost i pohlepa. Jedino kršćanska tradicija, koja nije ništa do živa i vječna revolucija, ne traži uništenje nekog drugog, već samo ”smrt” jednog čovjeka i to tebe.

Zato Merton ističe da mirotvorstvo nužno mora počivati na duhovnom životu: molitvi i žrtvi koja polučuje promjenu srca i novi pogled na svijet.

Korijen rata skriven je u dubinama ljudskoga bića:

”U korijenu je svakoga rata strah: ne toliko strah što ga ljudi imaju jedni pred drugima, koliko strah što ga imaju pred svim. Ne samo da se ne pouzdaju jedni u druge; oni se ne pouzdaju čak ni u sebe. Ako nisu sigurni kad se netko drugi može smutiti i ubiti ih, još su manje sigurni kad se oni mogu smutiti i ubiti sami sebe. Ne mogu se pouzdati ni u što, jer su prestali vjerovati u Boga.”

Da bi ozdravio, čovjek se mora suočiti sa strahom koji poprima različita obličja. Budući da je to nadasve strah od samoće, duhovni se život začinje u samoći.

Čovjek mora otkriti i prihvatiti samoću, koja se krije u njegovoj nutrini. Svaki je čovjek po svojoj biti samotnik. Samo u samoći može stasati zbiljska osobnost; bez nutarnje samoće nema slobode i odgovornosti; samo je samotnik sposoban za pravo zajedništvo.

Tek se u pravoj samoći čovjeku daruje čisti i izravni doživljaj zbilje: sjedinjenost svega sa svime u Bogu.

Mirotvorstvo, koje nije krinka političkog nasilja, snagu zadobiva upravo iz otkrića jedinstva svega stvorenog u Bogu na koje su ljudi zaboravili, zamišljajući da više nisu jedno.

Postavši u samoći svjestan tog jedinstva i dubokih potreba svijeta, samotnik se, ispunjen uviđavnosti i sućuti, vraća u svijet; sada je sposoban odgovoriti na zapovijed ljubavi prema neprijatelju, koja je nerazumljiva i nepodnošljiva sve dok čovjek ne povjeruje da smo svi, iako nevrijedni, ljubljeni od Boga: ”Korijen kršćanske ljubavi nije volja ljubiti, nego vjera da je čovjek ljubljen”.

Bježeći od samoće, nesposoban za pravo zajedništvo, čovjek na pogrešan način pokušava potvrditi sebe i zaliječiti razdijeljenost. Iznova postaje žrtva ratničkih bogova.

Potvrđujući sebe isključivanjem drugih, doživljavajući patološki svaku različitost i drugost kao prijetnju, zaslijepljen kolektivističkim fanatizmom, robuje bogovima mržnje. Samotnik pak susreće Boga koji ga uči ljubiti neovisno u svoj nevrijednosti, bilo u sebi bilo u bližnjima, ali i da pripada na slobodan i odgovoran način, s kritičkim odmakom.

Bez djelatne ljubavi prema neprijateljima ne može uspjeti osobna i socijalno-politička obnova, mirotvorstvo naprosto:

”Osobe ne upoznajemo samo uz pomoć razuma ili načela nego jedino ljubavlju. Ako ljubimo neprijatelja, od Boga dobivamo ključeve da razumijemo tko je naš neprijatelj i tko smo mi. Samo u tom slučaju spoznajemo pravu narav naše dužnosti i dobivamo pravo na djelovanje. Ako isključujemo osobu neprijatelja ili ga ne želimo cijeniti kao osobu kakva smo i mi sami, skrivamo se iza ‘neosobnog zakona’ i apstraktne ‘naravi’. Izoliramo se od zbilje drugoga, razaramo međusobnu vezu naše i njegove naravi, uvažavajući jedino našu narav s njezinim pravima i zahtjevima.

Opravdavamo zlo koje činimo svome bratu jer više nije naš brat nego tek neprijatelj i optuženik. Da bismo obnovili komunikaciju, da bismo vidjeli istovjetnost naše naravi s njegovom, te da bismo poštovali njegova osobna prava i integritet, njegovu dostojnost ljubavi, moramo uvidjeti da smo i mi sami osuđenici kao on… da smo zajedno s njim potrebiti nezasluženog dara milosti i milosrđa da bismo bili spašeni.

Umjesto da ga guramo dolje, pokušavajući se popeti koristeći njegovu glavu kao stepenicu, pomognimo svoj rast, pomažući njegov. Kad pružimo svoju ruku neprijatelju koji tone u bezdan, Bog će nas oboje izbaviti, jer On je onaj koji prije svih pruža svoju ruku neprijatelju. On je onaj koji ‘spašava sebe’ u neprijatelju, onaj koji koristi nas da pronađe izgubljeni novčić, svoju sliku u našem neprijatelju.”

Protiveći se pasivističkom i fatalističkom izlaganju kršćanstva – ”Jedna je od najosnovnijih obveza kršćanina da se bori protiv zla: moralnog i fizičkog. Posve je krivo kad kršćanin propovijeda pasivno prihvaćanje socijalne nepravde, nemogućih uvjeta rada ili rat… kao da bi bilo kreposno sve to prihvaćati i prikazivati kao ‘žrtvu’.” – proročki je kritizirao kršćansku dvoličnost glede mira, usred koje kršćani nalikuju na bolesnika koji moli za zdravlje, a stalno pije otrov:

”Kakva korist žigosati našu poštu poticajima ‘molite za mir’, a onda trošiti milijarde dolara na atomske podmornice, termonuklearno oružje i balističke rakete? To je zacijelo ono što Novi zavjet naziva ‘ruganje Bogu’ i to je ruganje daleko uspješnije nego bezbožničko…”

Mirotvorstvo, koje se mora propovijedati i učiti, ne smjera samo obraćenju neprijatelja nego i vlastitome:

”Borba protiv totalitarizma ne odnosi se samo na vanjskog neprijatelja – primjerice, komunizam – nego prvenstveno protiv naših vlastitih skrivenih tendencija prema fašističkim ili kolektivističkim iskrivljenima.”

Umanjivanje vlastitih grijeha uveličavanjem tuđih pogrešaka gura nas iz zbilje u kraljevstvo maštarija, čineći neizbježnim sveopći rat:

”Tako što ne želimo prihvatiti djelomično tuđe dobre nakane i suradnju s njima… nesvjesno izdajemo svoju vlastitu zlobu, svoju vlastitu netrpeljivost, svoj vlastiti manjak realizma, svoju vlastitu etičku i političku brbljavost…

Prvi stvarni korak prema miru moglo bi biti zbiljsko prihvaćanje da su naši politički ideali možda u velikoj mjeri varke i umišljanja uz koje smo prionuli iz razloga koji nisu uvijek savršeno pošteni: da smo zato spriječeni vidjeti neko dobro i neku praktičnost u političkim idealima svojih neprijatelja…

Temelj valjane političke djelatnosti može jedino biti priznanje da pravo rješenje svih naših problema nije pristupačno samo jednoj izoliranoj stranci ni narodu nego da svi moramo nadoći na to radeći zajedno.”

Treba moliti za Božji mir, a ne onaj naš zasnovan na fikcijama i varkama:

”Kada molim za mir, molim Boga da umiri ne samo ove ili one, nego iznad svega mene i moj narod. Kada molim za mir, molim da budem zaštićen ne samo od nekih nego i od ludila i sljepoće svoje vlastite zemlje. Kada molim za mir, molim ne samo da neprijatelji moje zemlje prestanu željeti rat, nego iznad svega da moja vlastita zemlja nastoji prestati činiti stvari koje rat čine neizbježnim.

Drugim riječima, kad molim za mir ne molim baš da naši neprijatelji prestanu s borbom i da nas ostave na miru. Molim da mi i oni nekako ozdravimo i naučimo tako rješavati svoje probleme, kako najbolje možemo, zajedno, a ne da se pripremamo na sveopće samoubojstvo.”

Kritičan i spram Crkve, Merton je naglašavao osobnu odgovornost:

”Kreativnost treba započeti od mene i ne mogu naprosto sjediti skrštenih ruku, zahtijevajući da institucija postane kreativna i proročka. Što svaki pojedinac treba učiniti, što ja moram učiniti, jest prihvatiti se posla i ozbiljno ispitati sve mogućnosti svoga života; ako te nove mogućnosti traže radikalne promjene, prihvatit ćemo ih… Neka to budu zbiljske promjene, a ne neurotske pobune…”

Kritizirao je i mirotvorce:

”Aktivizam i prenaprezanje su prevladavajući oblik suvremenog nasilja čija žrtva obično postaje idealist koji se nenasilnim metodama bori za mir. Žurba i jurnjava modernog života predstavljaju njemu svojstveno nasilje.

Dopustiti da te kida mnoštvo oprečnih briga, odgovarati mnogim zahtjevima, obvezati se prevelikim brojem projekata, svakom u svemu htjeti pomoći, to znači postati žrtva nasilja. Štoviše, to znači surađivati s nasiljem.

Opsjednutost aktivista neutralizira njegov mirovni rad. Ona uništava njegov vlastiti nutarnji kapacitet za mir, plodnost njegovog vlastitog rada, jer ubija korijen nutarnje mudrosti koja taj rad čini plodnim.”

Premda svjestan da kršćani možda nikada neće uspjeti u nenasilnoj borbi protiv rata, Merton nije sumnjao da je to evidentna dužnost svakog kršćanina osobno i Crkve kao zajednice, kamen temeljac smislenosti njezinog postojanja. Jer što bi to moglo predstavljati blasfemičnije ruganju Bogu od Crkve i kršćana koji propovijedaju i žive kršćanstvo lišeno njegove radikalne mirotvorne oštrice i suštine?

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora