Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)

Za logoraše je i ljeto bilo iznimno naporno, jer se radilo na velikim vrućinama, bez kapa i s vrlo malo ili nimalo vode za piće. Suton se dočekivao kao veliko olakšanje. Osim toga na podvodnom i močvarnom tlu oko Jasenovca u to doba godine vrebali su i komarci. A vladala je i neizdrživa vlaga.

Miller je naučio “umjetnost preživljavanja”. Zapisao je kako je u “3 mjeseca provedena u jasenovačkom logoru ostario najmanje 10 godina. Osjećao sam se u svemu starijim i iskusnijim, ali ne samo zbog sijede kose (posijedio je u 18. godini, od šoka – op. a.). Netko jednom reče da je Jasenovac bio jedan od najboljih univerziteta u Europi. Tko ga je preživio, znao je što je život, a još bolje što je smrt. Takav je poslije cijenio svako zrnce hrane, a miran san mu je bila prava svetkovina.”

Od zime, od pomanjkanja vitamina i od gladi zatočenicima su oticale noge, slabio im je vid i dobivali su staračke bore. Tijekom zime 1941., koja je bila osobito teška, “nemali broj logoraša ostao je bez ušiju”, dijelom stoga što bi ih “trljali kada bi se smrznule, a onda bi one same potom otpale”. Mnogim logorašima “su poispadali nokti s nogu i ruku”.

Benjamin Pinto savjetovao je svoga zeta Alberta Maestra da ne ode s grupom logoraša u sječu šume, jer da postoji opasnost da ih ustaška straža likvidira kad završe posao. Maestro ga nije poslušao, otišao je raditi. Partizani su napali ustaše i oslobodili logoraše, a s njima i Maestra. Benjamin Pinto nije preživio

Cigareta je bila, barem za pušače, rijetki trenutak sreće: netko je “odnekud nabavio cigaretu. Prepolovili smo je i polovinu stavili u čibuk. Pušilo nas je šestero. Ni jedan dim nije otišao u kvar.”

Cigareta je bila osobito na cijeni, pa se tako “za pet cigareta davala porcija pure, za 10 cigareta pola kg kukuruznog kruha koji su dobivali samo šumski radnici”.

Jedan je logoraš, kao “strastveni pušač, prodao cipele za 10 cigareta i stoga mora hodati bos”. Netko je “davao i svoj obrok hrane za cigaretu. Ponetko je u zadnjim časovima stenjući od gladi i slabosti molio samo da barem malo puši – ‘dajte mi bar jedan dim, pa da umrem’.” Milko Riffer sanjao je da “pali pola cigarete!”

Kada je Ante Ciliga dobio “od strica iz Mostara paket s 500 cigareta, bio je to ogroman kapital u logoru”, tim više što on sam nije pušio. Pola je razdijelio, a “za drugu polovicu popunio garderobu”. Znalo se pušiti i “hrastov list, kukuruzne vlasi i razne druge trave, samo da se puši i da se bilo čime odagnaju crne misli”.

Preživjeti Jasenovac, pogotovo duže razdoblje u njemu, bilo je gotovo ravno čudu: Erwin Miller bio je “gladan, žedan, mokar do kože, premlaćivan, umoran i u neprekidnom strahu. Znali su prolaziti dani, a da nisam oka sklopio. Više od pola godine hodao sam bos, ili jutom omotanih nogu po snijegu i blatu one strašne zime 1941. godine.”

Tijekom radova na nasipu teško je ozlijedio palac, potom je u lančari nekim predmetom dobio težak udarac u zatiljak, pa mu je neki ustaša kundakom teško ozlijedio ruku. I inače je “dobivao mnogo batina, bezbroj udaraca i slomljenih kostiju, nije bilo dijela tijela koje nije dobilo svoju porciju”.

Svaka od tih ozljeda mogla je posljedično završiti tragično, ali je Miller, osim iznimno snažne volje da preživi, imao i nevjerojatno mnogo sreće. Preživio je i niz “nastupa” na kojima mu je život visio o niti.

Milko Riffer na prvi je pogled prošao nešto bolje, jer je u logoru proboravio “samo” godinu dana, a i veći dio boravka bio je grupnik, dakle bio je u ponečem privilegiran. No isprva je boravio u najgorem od svih logora, u Logoru III C, i prisustvovao je nastupima na kojima je mogao biti odabran za smrt. Obolio je od tifusa i jedva preživio te je vidio teško opisive strahote.

I Ante Ciliga pridodaje manje-više isto: “Teško je bilo u te dane grmljavine i zemljotresa (misli na prijelaz iz 1941. u 1942, razdoblje masovnih likvidacija – op. a.), kad se nije znalo na kom će se mjestu zaustaviti velika mašina smrti, koju će skupinu, koje pojedince progutati. Dva puta udario je grom ravno u moj grm. Dva puta kola smrti prešla su i preko mene. Ali, eto, nekim čudom svaki sam put ostao živ. Jasno, moj optimizam je i tome odmah našao opravdanje: ‘Bilo je tako suđeno, moja zvijezda još visoko stoji na nebu; očito moram još nešto učiniti na ovome svijetu.'”

Jedan je logoraš, kao “strastveni pušač, prodao cipele za 10 cigareta i stoga mora hodati bos”. Netko je “davao i svoj obrok hrane za cigaretu. Ponetko je u zadnjim časovima stenjući od gladi i slabosti molio samo da barem malo puši – ‘dajte mi bar jedan dim, pa da umrem’.” Milko Riffer sanjao je da “pali pola cigarete!”

Benjamin Pinto savjetovao je svoga zeta Alberta Maestra da ne ode s grupom logoraša u sječu šume, jer da postoji opasnost da ih ustaška straža likvidira kad završe posao. Maestro ga nije poslušao, otišao je raditi. Partizani su napali ustaše i oslobodili logoraše, a s njima i Maestra. Benjamin Pinto nije preživio.

U posljednjim danima logora, u travnju 1945., došao je u kolarsku radionicu neki ustaša s nadimkom Škiljo i pozvao Gojka Grbića da krene s njim. Grbić je ustaši rekao da zna da ide u smrt i da se želi s drugim zatočenicima oprostiti. Škiljo mu je dozvolio, pa su se s Grbićem “svi pozdravljali suznih očiju”. Kako se “Grbiću nije žurilo, a ustaša ga je požurivao”, umiješao se logoraš Jozef Markus (1916.) i rekao Grbiću da ide. Na to je Škiljo planuo i naredio Markusu da ide s njim, a Grbića je poštedio.

Ustaše su “odlučivali tko će živjeti, a tko umrijeti”, jer nije bilo jasnih kriterija ili razloga zbog kojih bi netko preživio, a netko drugi umro.

Bogdanu Petkoviću bilo je u veljači 1945. rečeno da ide u Reich, jedne je večeri zbog toga bio prozvan, čak su ga i fotografirali itd. Drugo jutro nije bio među prozvanima koji su odmah ulazili u vagone, a ustaški oficir (Josip Lisac) prozvao je sve koji su bili na popisu. Neprozvanih je ostalo pedesetak.

Kad su “pogledali malo bolje između sebe, shvatili smo da su ostali neki komitetlije i aktivni partizani, što znači da nas žele zadržati” – a to je značilo i likvidaciju. U tom je trenutku Lisac izvadio dodatni popis, na kojem je bilo dvadeset imena, Petković je bio sedamnaesti po redu. “Vjerojatno je trebalo namiriti broj logoraša koje je trebalo predati Nijemcima, pa su nas 20 dodali tome”, zaključivao je Petković, po svemu sudeći ispravno. I tako je spasio život, za dlaku.

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaše, Hrvati i Židovi
    •  Hrvatski povijesni revizionizam
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora