Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)

Talijanskog pisca Prima Levija mučilo je kako i zašto je preživio Auschwitz. Bio je mlad čovjek iz fine židovske obitelji, urbani intelektualac, koji je vrlo slabo govorio njemački. Sve to ga je činilo u logoru kandidatom za brzu propast i smrt.

Stoga ga je odgovor na pitanje – kako sam ja preživio, a drugi, koji su naizgled imali više šanse, nisu – mučio do smrti. Bila je to misao progoniteljica, puna grizodušja: “…možda sam živ umjesto nekog drugog, nauštrb nekog drugog; možda sam nekome podmetnuo nogu, to jest stvarno ubio. ‘Spašeni’ iz lagera nisu bili oni najbolji, izabrani zbog svoje dobrote, nositelji poruke: ono što sam ja vidio i doživio dokazivalo je upravo suprotno. Uglavnom su preživjeli najgori, sebičnjaci, nasilnici, bešćutni, kolaboranti iz ‘sive zone’, doušnici. Nije to bilo čvrsto pravilo (u svemu što se tiče ljudi nikada nije bilo niti ima pouzdanih pravila), ali to je ipak bilo pravilo. Osjećao sam se, doduše, nevinim, ali zalutalim među spašene, te stoga u neprestanom traganju za nekim opravdanjem, u svojim očima i u očima drugih”.

Sve Levijeve dileme mogu se primijeniti na jasenovačku stvarnost.

Što je došljak u logor bio stariji, to su mu šanse da preživi bile manje. Jakov Tuka iz Fojnice imao je 56 godina kad je stigao u logor, a Čedomil Huber i drugovi smatrali su ga “starijim čovjekom, koji nam je mogao biti barem otac, ako ne i djed”.

Umirala su i druga djeca, samo u srpnju 1944. u tjedan dana umrlo je četvero djece. U vrijeme masovnih likvidacija u Gradini 1942., prije negoli je ubijena, jedna je majka zamotala svoju osmomjesečnu curicu u plahtu

Čini se da je Tuka stradao nedugo po dolasku. Vladimira Kovačevića iz Visokog, koji je imao 52 godine, “ustaše su potjerali na rad. Stariji čovjek, uz to izgladnio, nije mogao i ustaše ga premlate, te za nekoliko dana umre.” Logorašice su neku Židovku koja je imala oko 35 godina “žalile, jer je bila starija”.

Naime jednom je prilikom, kad je dobila batine, to teže podnijela negoli mlađe djevojke. Ljubu Vrhovac (1900.), koja je dakle bila u ranim četrdesetima, logorašice su zvali “teta Ljuba”.

Većina starijih osoba, žena i muškaraca, nije ni ušla u logor, već su odvođeni direktno na polja smrti i bili ubijeni. Đorđe Vetmić, seljak iz okolice Dervente, star 75 godina, upućen je u travnju 1942. u Jasenovac na “prisilni boravak od osam mjeseci”.

Dob od 75 godina u to vrijeme, pogotovo na selu, bila je iznimno visoka i rijetka. O sudbini Đorđa Vetmića nema podataka – možda je najrelevantniji da je u Jasenovac dospio upravo u doba masovnih likvidacija netom pristiglih logoraša.

Jedna grupa starijih sarajevskih Židova dovedena je potkraj 1941. u Jasenovac III Ciglanu, ali koji dan kasnije “izvedena iz logora i pobijena u šumi pokraj bivšeg logora u Bročicama”.

Oni stariji koji su uspjeli doći u logor, “samo su mirovali. Nikom na putu, jedino su krvnicima bili lako nadohvat baš zato, što su bili povučeni i osamljeni jer nisu mogli raditi.

A nerad se kažnjavao. Tko nije mogao raditi, taj je bio likvidiran.” Stariji koji nisu odmah bili likvidirani samo su čudom mogli izdržati logorske napore.

Rijetku je sreću imao već spomenuti Hugo Havliček, po svjedočenjima jedan od najstarijih jasenovačkih logoraša (nije više moguće ustanoviti koliko je imao godina).

Mirko Pajkić ističe kako je “bio zdrav i jak, pa je mogao podnijeti sve tegobe, od čega su hiljade drugih poumirali”. Stjepan Ivančević (1902.) završio je kao partizanski suradnik u ustaškom zatvoru da bi potom, “fizički slab i iznuren”, bio deportiran u Jasenovac. Psihički se slomio kad je saznao da mu je umrla supruga te je logoraškim supatnicima govorio “kako iz logora neće izaći, jer u tim godinama (a jedva je navršio četrdesetu!) i s takvim zdravljem, neće moći dugo izdržati”. Ivančević je stradao 1944.

Stariji nisu, naravno, mogli ni bježati. U proboju u travnju 1945., kako je trebalo brzo umaknuti, oni nisu imali puno šansi – tako je Ignac Miller, otac Erwinov, koji je imao 50 godina, poginuo dok je trčao brisanim prostorom.

U proboju u travnju 1945., od 169 preživjelih, najstariji, Marko Fleischhacker, imao je 46 godina, a drugi po starosti bio je Petar Rakić, 41 godina. Prosječna starost 86 logoraša koji su preživjeli proboj, a kojima se zna dob, bila je 26,8 godina.

Valja uzeti u obzir da su ušli u logor dvije ili četiri godine ranije, što znači da su preživjeli pri ulasku u logor imali u prosjeku 23 ili 24 godine. “Kakva je sreća mene spasila ne znam”, jednostavno je konstatirao Šabetaj-Buki Kamhi (1906.).

Po svemu sudeći, najstariji preživjeli jasenovački logoraš bio je Šalom Danon (rođen 25. svibnja 1886.), strojovođa iz bosanskog Olova, koji je u travnju 1945. radio u ustaškoj bolnici u Jasenovcu, a onda je evakuiran prema zapadu te se tako spasio.

Mala su djeca, pogotovo ona rođena u logoru, bila posebno osjetljiva. Majke često nisu imale dovoljno mlijeka za dojenje ili ga uopće nisu imale (“deca su plakala sisajući suve dojke iz kojih se mleko nije dalo izvući, pa je to majku izbezumljivalo”).

Talijanskog pisca Prima Levija mučilo je kako i zašto je preživio Auschwitz. Bio je mlad čovjek iz fine židovske obitelji, urbani intelektualac, koji je vrlo slabo govorio njemački. Sve to ga je činilo u logoru kandidatom za brzu propast i smrt

U logoru je bilo gotovo nemoguće naći dojilje. Majke su se uz pomoć drugih žena dobro organizirale, jednom dnevno kupale su djecu, prale pelene, pripremale hranu itd., ali sve to nije bilo dovoljno.

Zoran, sin zatočenice Dragice Filipović, umro je kao dvogodišnjak. Jerko Mihić, sin Jerka i Stelle-Ljerke Mihić r. Pollak, umro je u dobi od dva mjeseca. Blizanci Stoje Božičić nisu vjerojatno poživjeli ni toliko. Željko Palčec umro je u dobi od šesnaest mjeseci.

Umirala su i druga djeca, samo u srpnju 1944. u tjedan dana umrlo je četvero djece. U vrijeme masovnih likvidacija u Gradini 1942., prije negoli je ubijena, jedna je majka zamotala svoju osmomjesečnu curicu u plahtu.

Ustaše je nisu spazili, pa je zajedno s drugom odjećom donesena u logorski magazin. Logoraši su joj nadjenuli ime Jasenka, za nju se brinuli koliko su mogli. No beba je, u nedostatku majčina mlijeka, morala prijeći na kravlje, očito se zarazila i usprkos velikom trudu liječnika u logorskoj bolnici, preminula.

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaše, Hrvati i Židovi
    •  Hrvatski povijesni revizionizam
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora