Nada za Europu odaslana iz Albanije

Do 2024. godine nisam nikada ranije bio u Albaniji, a od 2024. do 2026. godine tri puta, za svaku godinu po jednu posjetu, tako da se upravo trenutno dok pišem ovaj tekst nalazim u Albaniji, u okolici Durresa (ili Drača).

2002. godine sam upisao teološki studij na tadašnjem Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, imao sam 18 godina, i prvi cimer mi je bio upravo Albanac, iz Tirane. On je imao 26 godina i meni s 18 mi se činilo da je on najmudriji čovjek na svijetu jer je znao ”sve” o životu, jer osam godina više životnog iskustva mi se tada činilo kao značajna razlika, što je možda tada uistinu i bila.

On nije govorio hrvatski, ja nisam baš nešto govorio engleski, više sam razumio nego govorio, tako da je komunikacija bila polagana i pažljiva.

Dvije smo godine bili cimeri, komunikacija je bila sve lakša kako je moj engleski napredovao, a sve više se razvijalo naše prijateljstvo i povjerenje, tako da smo i danas, nakon više od 20 godina, još uvijek u kontaktu.

Naši su studijski dani u ono doba bili dobom s puno manje distrakcija, aplikacija i virtualnih mreža, a s puno više fokusa, knjiga i druženja, tako da smo vodili brojne razgovore o teologiji, povijesti, životu, Crkvi, politici… nekada jako dugo u noć. Tako da sam se puno naslušao o Iliriji i Ilirima, Teuti, Skenderbegu, specifičnostima albanskoga jezika, društvenoj raznovrsnosti Albanaca, albanskoj dijaspori, povijesti Albanije i sl.

Imali smo na zidu sobe čak i kartu Albanije pa bi mi s velikom pažnjom i ljubavi prema svojoj zemlji, povijesti i geografiji, pokazivao gdje se nalaze pojedine regije, gradovi i mjesta koja su bila relevantna za naš razgovor u tome danom trenutku.

I zasigurno upravo zbog toga mog albanskoga prijatelja sve ove godine imam nekakvu sentimentalnu naklonost prema Albaniji i Albancima, gdje god ih sretao po svijetu, a kao i Hrvata, nema gdje ih nema.

Zemlja od nešto manje od 2,5 milijuna stanovnika, koja prema nekim procjenama ima još i višestruko veću dijasporu. Razlozi za to su slični kao i za Hrvate, ponajviše ekonomski, s time da su Albanci 40 godina živjeli u totalitarnom, ili totalitarnijem režimu od onog jugoslavenskog, režimu Envera Hoxhe koji je od Albanije uspio napraviti jednu od najrepresivnijih, najsiromašnijih i najateističkijih zemalja svijeta.

Neplanski sam ovdje neki dan sreo još jednoga dragog albanskog prijatelja iz vremena dok smo studirali na istome fakultetu u Osijeku, nisam ga vidio više od 20 godina i iskreno sam mu se obradovao.

Studirao je u Hrvatskoj, živio kasnije i u Makedoniji, pa legalnim putem igrom slučaja završio u SAD-u gdje je sada već gotovo 20 godina. Hvala Bogu, dobro je, i on i njegova obitelj. ”Snašao se”, rekli bismo, ali je prešao nimalo lagan put od Albanije preko Osijeka do SAD-a, posebice svojih prvih nekoliko američkih godina ”snalaženja”.

Moja opažanja o Albaniji su da turista ne manjka, čak i sada sredinom listopada, barem u ovom priobalnom području gdje se ja nalazim, čemu svjedoče brojni hoteli, nerijetko osebujne arhitekture, i drugi brojni sadržaji, ponajviše uslužnih djelatnosti, zabave, rekreacije i sl.

Statistike kažu da je Albaniju 2025. godine iz različitih razloga posjetilo oko 12,5 milijuna stranaca (što zbog posla, što zbog turizma), ostvareno je nešto više od 7 milijuna noćenja, po BDP-u su, ovisno statističkoj metodologiji između 110. i 120. mjesta na svijetu, dok je prosječna mjesečna neto plaća oko 850,00 EUR.

Čini se da u turističkom sektoru manjka domaće radne snage jer sam susretao strance koji rade u hotelima ili kafićima, vjerojatno primarno kao sezonski radnici.

Što se tiče religijske strukture Albanije, muslimana je nešto više od 50% stanovništva, katolicima se izjašnjava oko 8% stanovništva, pravoslavcima oko 7%, obzirom ne tako davnu povijest ateista je tek oko 3,5%, ljudi koji se smatraju vjernicima, ali ne i pripadnicima neke određene religije ima čak 14%, dok evanđeoskih kršćana/protestanata ima svega desetak tisuća vjernika što je nekih 0,4% stanovništva (po nekim optimističnijim samoprocjenama taj broj doseže i 30.000 vjernika). Ostalo su oni koji se nisu htjeli religijski deklarirati, oni za koje podatak nije dostupan te pripadnici drugih religija.

Unatoč malom broju evanđeoskih protestantskih kršćana, udjelom u cjelokupnoj populaciji sličnom kao i u Hrvatskoj, vjernici ovih crkava trude se autentično živjeti svoju vjeru i naviještati evanđelje u svojem izazovnom kontekstu, u što sam se uvjerio susrećući se s albanskim evanđeoskim kršćanima, ali i posjetom nedjeljnom bogoslužju jednoj od evanđeoskih crkva.

Albanija je već u više navrata u zadnjih nekoliko godina bila domaćinom različitih okupljanja evanđeoskih kršćana, na europskoj, pa čak i na svjetskoj razini. Osobno sam do sada prisustvovao regionalnom okupljanju predstavnika nacionalnih evanđeoskih alijansi Hrvatske i nekih drugih zemalja bivše Jugoslavije i Balkana, zatim globalnim konzultacijama o teološkom obrazovanja članica International Council for Evangelical Theological Education (ICETE), a ove godine i konferenciji Europske evanđeoske alijanse (EEA) ”Hope for Europe 2026: Hope in Uncertain Times” te konferenciji Udruženja europskih evanđeoskih teologa (FEET) pod nazivom ”Faitfhul in Times of Turmoil: Responses to Conflicts, War, and Nationalism in Europe”.

EEA konferencija je okupila oko 250 sudionika iz cijele Europe koji su došli razgovarati o nadi, i zajedno moliti, posebice o nadi u nesigurnim vremenima.

Da se uistinu nalazimo u nesigurnim vremenima potpuno je jasno, što potvrđuju ratovi i društveno-politički nemiri, ne samo tamo negdje daleko od nas, već štoviše u Europi u kojoj živimo.

Tako se govorilo o nadi iz različitih perspektiva, a posebice o nadi koja nas usidrava usred oluje, nadi koja transformira pojedinca i posljedično i društvo, nadi koja povezuje i gradi mostove čak i uslijed sukoba, te u konačnici i o nadi koja je čvrsta i postojana unatoč svim okolnostima.

Okupljeni su se europski teolozi (FEET) pak bavili temom kako ostati vjernikom u vremenima previranja, kako odgovoriti na sukobe, ratove i nacionalizam u Europi.

Još jedna izuzetno važna i aktualna tema, ili cijeli niz međusobno povezanih tema, gdje smo se pitali kako ostati vjerni Kristu u različitim kontekstima, političkim sustavima, kulturama i tradicijama, kao i teme što je narod, a što nacija, što je ”dobar”, a što ”loš” nacionalizam i koje je mjesto domoljublja, o kršćanskom nacionalizmu, o tome kako Crkva može/treba odgovoriti na desničarski populizam, o kršćanskoj odgovornosti prema naciji/narodu usred rata i sukoba (primjer Ukrajine), i dr.

Od svih ovih tema, ovdje bih istaknuo nadu kao središnju. Govoreći općenito o nadi, jednostavno rečeno, ljudska nada je priželjkivanje da se nešto dogodi onako kako bismo mi to htjeli i često je povezana s materijalnim ili tjelesnim nadanjima; primjerice, nadam se da ću dobiti promaknuće na poslu, povećanje mirovine, lotto jackpot, biti u mogućnosti kupiti novi automobil, da će se poklopiti neke okolnosti koje će mojem prosperitetu ići u prilog i sl.

Također, ljudi se nadaju da će ozdraviti, da će sutra biti bolje, da sutra neće biti gore, da će njihov nogometni klub osvojiti prvenstvo i sl.

Stoga, uglavnom se radi o stvarima na koje čovjek sam po sebi nema utjecaja, iako bi htio imati, pa se onda želi pouzdati u to da će mu okolnosti u konačnici nekako ipak ići u korist.

Neki pak ljudi nemaju nade za ništa, u totalnom su beznađu, ništa im ne valja, ništa neće biti bolje. Čemu se nada ovaj svijet? Ima li nade u ovom svijetu? Ima li nade za ovaj svijet? Odgovor je ”da”, iako svijet uglavnom temelji nadu na pogrešnim temeljima, ima pogrešni razlog svoje nade i pouzdanja.

Ljudsko je nadanje koje se oslanja na ljude, političare, ekonomske i političke sustave, novac i sl., na ljude oko nas, koji su nam nadohvat, u koje se iz nekog razloga pouzdamo da će nešto učiniti ili poduzeti, uzrokovati ili promijeniti, a što će donijeti povoljne okolnosti našim očekivanjima i planovima.

Razlozi ljudskog nadanja jesu sposobnost ljudi, njihova pamet, znanje, intelekt, mogućnosti, talenti, položaj ili funkcija koju imaju.

Ono što je česta posljedica ovih ljudskih nadanja jest da se razočaramo, pa krivimo ili sebe što smo se nadali da će ta druga osoba nešto učiniti ili krivimo tu drugu osobu koja nije ispunila naše nade i očekivanja. Nerijetko počnemo i preispitivati razloge zašto smo se uopće i nadali da će se nešto dogoditi, pa možda zaključimo kako smo krivo procijenili te osobe ili te osobe nisu ono što smo mi mislili da jesu.

Nada ovoga svijeta prelazi s čovjeka na čovjeka, sa sustava na sustav, s okolnosti na okolnosti. Neki su se kroz povijesti pouzdali u Cezara, neki u cara, neki u Tita, neki u Tuđmana, neki u Obamu, neki u Trumpa. Većine navedenih više nema, na ovaj ili onaj način, a svijet je i dalje u svojim problemima.

Sada su možda na sceni neka nova politička lica, ali ishod naših položenih nada u njih će biti manje-više isti, jer oni ne smiju biti stupovima koji će nositi preteško pouzdanje našeg nadanja.

Neki su se kroz povijest pouzdali u feudalizam, neki u socijalizam, neki u kapitalizam, neki u demokraciju. Neki od tih sustava su već propali, neki pak kao da su načeti i nesavršeni, i kao takvi nisu pouzdani za polaganje naše nade u njih.

Neki su se pouzdali u Austro-Ugarsku, neki u SSSR, neki u Jugoslaviju, neki u Ujedinjene narode, neki u Europsku uniju. Nešto je od toga već prošlo i propalo, a od nekih od njih možda baš i ne vidimo nekakvu korist da je zbog njih svijetu puno bolje, što nam govori da ni to nisu pouzdana mjesta za polaganje nade.

Dakle, kroz povijest su se ljudi pouzdavali u različite ljude, sustave i organizacije, u kontekstu svojega vremena. Nada svijeta se pojavljivala i uglavnom gasila, sad u SSSR-u, sad u SAD-u, sad u Europi… Razlog nade je bio povijesni moment, pravi trenutak, sad ili nikad. No, uglavnom je svaki od tih razloga nade već propao ili je načet.

Objema je ovima skupovima u Albaniji uistinu zajednička Nada, ne kao nešto što umire posljednje, jer bi to značilo da na kraju svakako umire, samo je pitanje trenutka, već Nada kao čvrsta, utemeljena i usidrena sigurnost koja počiva u Kristu.

To nije nada koja je slabašna i koja priželjkuje da se nešto dogodi, ako se dogodi, već je to Nada koja je čvrsto utemeljeno uvjerenje da će se nešto sigurno i stvarno dogoditi. Nada kršćana, i Nada o kojoj se govorilo u Albaniji i koja je odaslana u Europu i za Europu jest Nada kao pouzdanje da će se nešto dogoditi onako kako je to Božja volja.

Razlog kršćanskog nadanja nalazi se izvan čovjeka i njegovih mogućnosti, oslanja se na izvanjsko, transcendentno, nadnaravno i neopipljivo.

Nada kršćana zaista primarno počiva na osobi, ali ne na nekom pastoru, svećeniku, biskupu, papi ili bilo kojem religijskom vođi, već na/u osobi Isusa Krista, kao sigurno pouzdanje, kao onaj koji nas sigurno neće iznevjeriti.

Zašto staviti svoju nadu u Njega? Zato što je došao na ovaj svijet kao ispunjenje Božjeg obećanja. Zato što je on Bog koji se iz ljubavi prema ovom svijetu utjelovio. Zato što je on Bog koji odlučuje napustiti savršeno zajedništvo Oca i Duha Svetoga i postati jednim od nas. Zato što je bio bezgrešan, uvijek je govorio istinu, činio je dobra djela, iscjeljivao je bolesne i podizao je mrtve. Zato što on voli svakog čovjeka, bez obzira na njegovu grešnost, boju kože, naciju, spol, društveni status, starost…

Zato što je odvažno govorio zemaljskim autoritetima i vladarima, u mudrosti i istini. Zato što je bio pošten i pravedan, nikada prekršio niti jedan zakon, a ipak bio suđen i nepravedno osuđen kao kriminalac.

Zato što je bio zbog drugih ponižavan, izrugivan, tučen, mučen, pljuvan i psovan.

Zato što je uzeo sve naše grijehe, uzeo ih na svoja leđa, ponio ih na križ, gdje je bio nevin pogubljen zbog nas zajedno s grešnicima poput nas.

Zato što je uskrsnuo od mrtvih kao jedini takav u povijesti koji nakon uskrsnuća nije ponovno umro, već se vratio na nebesa k svome Ocu, gdje zagovara za tebe i mene kod svojega Oca, želi biti u zajedništvu s tobom i sa mnom, čuje nas, sluša nas, ponovno će doći, a pripremio nam je i mjesto u zajedništvu s njime u vječnosti.

To je Nada koja je Europi poslana iz Albanije: Isus Krist je razlog naše nade, Nada kršćana, ali i Nada za ovaj svijet. I zato uvijek rado i drugima želim govoriti o Isusu Kristu kao razlogu nade koja je u meni.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Obožavatelji'' nogometa
    •  80. rođendan Petera Kuzmiča: Nema teksta bez konteksta
    •  Bilo bi vrijeme da SDP konačno otkrije kršćanstvo
    •  Koja je jedina hrvatska, katolička i provjerena Biblija?
    •  Kad Korejci kliču: Gospodine! Gospodine! Gospodine!
    •  O ''inflaciji'' teologa
    •  Umrli su kapucini…
    •  Bog nije digao ruke od Europe
    •  Smije li Amerikanac biti Papa?
    •  Treba li nam (još uvijek) promjena uma?

> Svi tekstovi ovog autora