Naopaka stvarnost

Početak je osjetilnog zapažanja, razumijevanja stvarnosti i znanosti, čuva naše mentalno i tjelesno zdravlje, naime, o sadržaju zdravog razuma je riječ.

Elementarna logika uči da su to princip identiteta (A=A); princip isključenja trećeg (ili je A ili je negacija A); i princip kontradikcije (jedna te ista stvar ne može u isto vrijeme, na istom mjestu pod istim uvjetima i na isti način i biti i ne biti); naknadno je uvršten i princip dovoljnog razloga. Svi principi dadu se izvesti iz principa kontradikcije.

Danas su u općoj primjeni i složeniji logički sistemi ali ova elementarna logika predstavlja uvjet, nužan smjer našeg materijalističkog shvaćanja svijeta, jedan stupanj zapadnog povijesnog razvoja, nadiđen, ali ne u potpunosti.

Ovi principi koriste se u svakodnevnoj interakciji s okolinom i drugim ljudima, u govoru, objašnjavanju, tumačenju misli i ideja, doživljaja, emocija, motiva i spoznaja, uglavnom nesvjesno. Nezaobilazni su u metafizičkom i fizičkom smislu i značenju. Prije su i poslije jezika. Između ostalog, predstavljaju i bazične programske alate bez u svakom kućanstvu danas nezamislivog kompjutora. Toliko su prisutni.

Dok u običajnosti svakodnevnice njihova praktičnost ne mora biti osviještena, u nauci, značenje tih principa itekako je svjesno i vrijednosno relevantno – predstavljaju premise putem kojih biva napredak, nadograđuje se daljnja spoznaja, akumulira znanje.

Čovjek putem njih u mogućnosti je formirati sliku svijeta kakvu hoće, manipulirati tom slikom svijeta, prilagođavati je i dotjerivati, zloupotrebljavati. Figurativno govoreći, a pretjerujući – oduzmite svijest o ta tri principa i dobijete pećinskog čovjeka.

Zapisao ih je Aristotel, otac starog vijeka. Uzimaju se kao začetak znanstvenog mišljenja. Otac novog vijeka, Immanuel Kant, briljantno je anticipirao i postavio onaj slijedeći korak u razvoju svijesti i društvenog bitka – čovjekovu mogućnost i moć da osmišljava stvarnost koja nije isključivo zadana i nepromjenjiva za sva vremena. Rascjep je između onoga kako jest, onoga šta se govori da jest i onoga kako bi trebalo biti.

Nažalost, danas je na djelu negacija stvarnosti. Naši zapadni donosioci odluka ne prihvaćaju vlastitu realnost u njezinu ishodištu, u praksi. Negiranje je posljednji stadij. Shodno tome, valjano je zaključiti da se nalazimo na zalasku dominacije zapadne epohe.

Evropa se ima vratiti progresivnoj ideji čovjeka građanina, bolje prije nego kasnije, na ovaj ili onaj način. Ili je neće biti. Takav je zakon vrijednosno sadržajnijeg povijesnog razvoja. Aktualna naopakost, perverzija svih perverzija sadržana je upravo u svjesnom odbijanju ove osnove razumijevanja stvarnosti. Ne sasvim, već onim dijelom koji je za nas nepovoljan.

SAD i Izrael, Trump i Netanyahu, napali su Iran dva puta, ubili duhovnog, vrhovnog vođu zajedno s obitelji, likvidirali velik broj znanstvenika, političara i vojnog osoblja također s obiteljima, s dvije rakete Tomahawk ubili 168 djece sravnivši osnovnu školu Shajareh Tayyebeh u gradu Minabu. Društveni poredak u Iranu nam ne valja, a neusporedivo je sekularniji, nemjerljivo više nalik evropskom od režima u Saudijskoj Arabiji kojeg egzistencijalno podržavamo.

Evropa odbija uvoziti ruski plin. Uvozi plin po višestruko većoj cijeni nego smo prethodno plaćali Ruskoj Federaciji. Posljedica je ogromno povećanje troškova industrijske proizvodnje i života građana s pokazateljima daljnjeg, još oštrijeg rasta. Jurimo u ekonomsku propast. Činimo to pod izgovorom moralne pozicije – Rusija je napala Ukrajinu i zato nećemo njihov plin. Ne da nam savjest. Zbog toga smo im uveli 21 paket sankcija.

S druge strane, savjest nam malo, ali ne previše, uzrujava istrebljenje Palestinaca koje provodi kabinet Benjamina Netanyahua. Nedovoljno da bi im kao Rusiji uveli makar i jedan paket državnih sankcija. Pri tom Netanyahuovu genocidnu mašineriju svim zamislivim i nezamislivim oružjem opskrbljuje Donald Trump, Njemačka Friedricha Merza i većina Evrope – tu nam je isto savjest mirna jer sebe i sve okolo uvjeravamo da je istrebljenje Palestinaca pravo Izraela na obranu.

Istrebljenje, sustavno i sistematično, evidentira se poput arhivske građe, razina autentičnosti do sada je nezabilježena. Gaza se sravnjuje sa zemljom. Djeca, žene, civili, škole, vrtići, bolnice, nestaju u ruševinama. Bageri i teška građevinska mašinerija dokrajče šta nisu bombe. Isti ljudi isto rade i na jugu Libanona. Sredstva i metode se pedantno i efikasno biraju kako bi se nanijela što je moguće veća šteta, destrukcija, patnja i smrt. Djeca neuhranjena, gladuju, ljudi se tuku za pitku vodu, bolesnima nedostaje lijekova.

Zbog ogromnih rezervi nafte, Trumpova administracija, zloupotrebljavajući američki državni aparat kao terorističku organizaciju otela je predsjednika Venezuele Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliu Flores. U proteklih dvadeset i kusur godina svjedočili smo okupacijama i uništavanju Iraka i Afganistana te svirepom i krvoločnom razaranju Libije.

Svijet nije zaboravio, tek je sada postao dovoljno snažan da se suprotstavi, stoljetna, ognjem i mačem osvajanja Afrike, Indije, Australije, Južne i Sjeverne Amerike, robovlasnički sistem, milijune ubijenih, otimanja i pljačkanja ljudi i zemlje od kojih se zidao zapadni rajski vrt.

Naopakost je i prema nama, građanima zapadnog kolektiva. Ušutkava se, cenzurira, kažnjava, onemogućava i uvjerava kako ono što cijeli svijet vidi, to ipak nije. Samo, kad sve prođe, neće biti povratka na staro jer su danas alati audio vizualnog dokumentiranja i pohranjivanja stvarnosti planetarno i masovno dostupni. Cijeli svijet je svjedok.

Kada silom ne uspijevate svijetu nametnuti sliku koju želite jedino što vam ostaje je povjerenje svijeta, a povjerenje svijeta u Zapad odavno je nepostojeće. Sad kada je sila postala neučinkovita i povjerenja nema, kontradiktornost zapadne pozicije biva neodrživa i na van i prema unutra – intenzitetom koji raste.

Najveća naopakost je danas kada mi, zapadni centar moći, vlasnici rata i zapadnog načina života, pozivamo i prozivamo svijet. Pozivamo na pravedni mir, na solidarnost, suosjećanje, pomoć – jednima ih nudimo, drugima odričemo. Prozivamo za agresiju, za barbarstvo, za osvajačke ratove, za gaženje ljudskih prava – jednima zamjeramo, drugima odobravamo.

Palestina se ne može sakriti. Palestina je istina Zapada.  

Imamo mi i svoje aktualne inverzije stvarnosti s kojima i dalje nismo izašli nakraj. Hrvatsko srpskim odnosima apsolutno nije potrebno kada nekad zagrebačko-ljubljanski mitropolit, a danas patrijarh Porfirije Perić, koji je svojevremeno vlastite intervjue sabrao u knjigu ”Zagreb i ja se volimo javno”, na sahrani vrši martirološku apoteozu vojnika i generala Ratka Mladića činom kojim ga svrstava u mitološki nacionalni imaginarij mučenika, i žrtve vlastite nedoraslosti, pravdajući njegove postupke izvanjskim okolnostima.

Pod komandom Ratka Mladića u bratoubilačkom ratu između Hrvata i Srba devedesetih godina izvršeni su masakri nad civilima u Škabrnji i Nadinu, granatirani su Šibenik i Zadar, a Drniš i šira okolica etnički očišćeni od hrvatskog stanovništva.

I sluga božji i vojnik stoje između dužnosti i savjesti. Propovijedajući s oltara o Ratku Mladiću kao žrtvi sluga božji se istovremeno, htio ne htio, bavi politikom, lošom politikom, povlačeći, i za sebe i posthumno za Ratka Mladića liniju između dužnosti i savjesti.

Nemjerljivo privlačnija se čini ona linija koju je za vrijeme vojno-redarstvene akcije ”Oluja” povukao pilot hrvatskog ratnog zrakoplovstva Ivan Selak. Zapovijed je bila da se neutralizira vojna prijetnja čak i ako to znači kolateralne civilne žrtve. Vidjevši da se zajedno sa srpskim civilima povlače i vojnici i vojna oprema, svjestan posljedica, odbio je izvršiti naredbu. Drugi pilot pucao je po koloni.

O mirotvorcima bi trebalo besjediti.

U Hrvatskoj se digla kuka i motika na Lordana Zafranovića zato što je snimio film koji tematizira anatomiju zla, pokušaj istrebljenja Srba, Roma i Židova u ideji i izvedbi ustaške NDH. Hrvatska mu pare za film nije htjela dati pa mu ih je dala Srbija i Republika Srpska u BiH. Od političkih rukovodioca kod nas čuje se da je endehazija bila tvorac i izvršilac genocida nad Židovima i Romima, ali ne i nad Srbima.

Dio Torcide bijelu boju zamijenio je crnom. Zazivaju Auschwitz i Adolfa Hitlera, ustaše i naciste – slave okupatore kao oslobodioce.

U konačnici, nemoguće se oteti osjećaju da je sve naopako. Brani se neobranjiva laž, dotjeruje onoliko koliko je potrebno da izgleda kao istina, a ako je nemoguće onda se koriste sva raspoloživa sredstva da se pored vlastitih očiju i zdravog razuma masu uvjeri u suprotno.

Naopakost je zapakirana između dužnosti i savjesti, između nacionalne lojalnosti i ljudskosti, između realpolitike i suosjećanja, između odbijanja i prihvaćanja stvarnosti, ovisno šta nam je po volji.

Na djelu je potpuna inverzija stvarnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shajarah Tayyibah
    •  Kopernikanski obrat i Jeffrey Epstein u Venezueli, Iranu…
    •  Hrvatsko nacionalno svrstavanje
    •  Palestina – konstruiranje (ne)prijatelja
    •  Izmišljena poetika ustaškog pozdrava
    •  Kameni cvijet raste
    •  Evropa nestaje zajedno s Ukrajinom, a ne mora
    •  Sijelo zagrebačko
    •  Šta je sve zabranio gradonačelnik Sinja, Miro Bulj
    •  Kako biti Srbin u Hrvatskoj?

> Svi tekstovi ovog autora