Nasilje i židovstvo (3)

Nacionalizam, šovinizam, ksenofobija, antisemitizam, islamofobija, rasadišta su zla čiji predstavnici danas, uključujući neonaciste sjede u pojedinim europskim parlamentima, primjerice u Grčkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Švedskoj…

Njih i ne zanima boriti se za principe istine, poštenja i pravednosti. A povijest? Ona se suviše često nastoji što više iskoristiti, a što manje razumjeti. U svakom slučaju nakon nasilja koje je u Holokaustu u Europi izvršeno nad židovskim narodom, u razmjerima i na način koji nikada ranije ni poslije nije viđen, moramo se dovesti do toga da zapravo ne možemo olako i bez zadrške i upitanosti govoriti kako je Europa humana i civilizirana, jer se pokazalo kako je mali korak koji može dovesti tu i tako zamišljenu Europu do uništenja drugog ljudskog bića.

Judaizam vjeruje u nebo i pakao, ali ne vidi ih kao različita mjesta nego kao različita iskustva. Nagrada za dobro djelo za uzdržavanje od nasilja jest mogućnost da ponovno učinimo dobro djelo. Jer Bog ne mora ”plaćati“ čovjeku za dobro koje je učinio. To što je osoba učinila dobro i što će, kada pogleda unatrag, vidjeti svoj život ispunjen smislenim postignućima već je samo po sebi nagrada

Nažalost, ratovi su bili, ratovi se i danas vode. Jedan moj prijatelj pisac rekao mi je kako će svoje najnovije književno djelo posvetiti ubijenoj palestinskoj i židovskoj djeci. No možda bi bilo bolje posvetiti to djelo svoj djeci svijeta koja nikada neće odrasti, jer se političari, nisu uspjeli suglasiti i pronaći formulu suživota.

Čini se da pred očima stalno moramo imati sliku Arona, Mojsijeva brata, koji bi uoči bitke odlazio u neprijateljski tabor i govorio ljudima kako je strašno što će ih već sutradan tako mnogo izginuti. Arona su svi voljeli, jer on je bio svjetlo koje je neprekidno palilo stijenj drugih svjetala, on nije samo govorio o miru nego ga je i živio, želeći ga podariti svima.

Bliski Istok, postao je posljednjih desetljeća sinonim za sukobe, intifade i ratove od kojih svi strepimo da ne dovedu do atomskog sažganja, do, kako kažu stare proročke knjige poput Zohara (Klasično djelo židovskog misticizma koje se pripisuje rabinu Šimonu bar Johaju i Moše de Leonu, prvi put objavljen 1295.), kako će naposljetku biti samo brda ljudskih kostiju koje će ptice kljucati.

I vječno aktualno pitanje, što činimo da svoju djecu i djecu svoje djece odgajamo za mir?

U našim medijima primjerice, gotovo nikada se ne spominje kako u Izraelu postoje Palestinsko-izraelska društva, škole u kojima zajedno uče židovska i palestinska djeca koja potiču prijateljstvo među arapskim i židovskim obiteljima.

Znamo li da je u Izraelu jednu od najprestižnijih književnih nagrada dobio Palestinac? Ne, jer te vijesti oni koji određuju što ćemo misliti i vidjeti ne smatraju važnima. A one potiču nadu da je mir moguć i da sukobi i ratovi ne donose ništa dobro. Jer dok god je ratova u Svetoj zemlji ona ne može biti sveta.

Zašto ponavljam iste greške? Zašto nanosim bol sebi i drugima? Koje korake mogu poduzeti da svoj život približim svojim duhovnim mogućnostima?

Ranjavajući svog bližnjeg ranjavamo sebe. To je osnovna metafizička istina koja stoji u pozadini svih etičkih propisa. Svijet može i mora biti bolje mjesto nego što jest, a rabin Yisrael Salanter je rekao :“Najveličanstveniji zvuk u svemiru je zvuk onoga koji sebe mijenja i napreduje“ (Divrei Tora, časopis Židovske vjerske zajednice bet Israel, br. 25, 2014.).

Bilo bi dobro i poželjno misliti unaprijed, ne podlijegati stereotipima i predrasudama i ne dovoditi sebe i druge u situaciju da se moramo tješiti. Ne bi trebalo zaboraviti ni riječi poljskog pjesnika Tadeusza Rozowicha: ”Mrtvi se sjećaju naše ravnodušnosti, mrtvi se sjećaju naše šutnje“.

Judaizam vjeruje u nebo i pakao, ali ne vidi ih kao različita mjesta nego kao različita iskustva. Nagrada za dobro djelo za uzdržavanje od nasilja jest mogućnost da ponovno učinimo dobro djelo. Jer Bog ne mora ”plaćati“ čovjeku za dobro koje je učinio. To što je osoba učinila dobro i što će, kada pogleda unatrag, vidjeti svoj život ispunjen smislenim postignućima već je samo po sebi nagrada.

Čovjek koji je u mogućnosti, jednom kada mu duša prekorači granice ovog svijeta, prisjetiti se svog života za dobro i duhovnog rasta, pronaći će harmoniju i bogato značenje u svojem novom doživljavaju. Prema judaizmu, prazan je život one osobe koja je činila zlo i nasilje i prisiljena je razmišljati o propuštenim prilikama koje bi utjecale na život i dale mu kvalitetu i smisao. Nije li to uistinu pakao?

Rabin dr. Abraham Twerski upitao je: “Što stoji između Boga i mene?“ A odgovor glasi: “Ja.“ Naime, svojim djelima ili nedjelima čovjek stvara barijeru između Gospoda i sebe.“ (Divrei Tora, broj 23, Bet israel, 2014.). Usmjerenost isključivo samo na sebe čini nas nesposobnima da suosjećamo s drugima. Pred Stvoriteljem sebe treba izbrisati. A kad je netko arogantan, bahat Svevišnji za nj kaže: “Ja ne mogu postojati u njegovoj nazočnosti“ (Talmud, Sota 5A).

Čovjek koji je u mogućnosti, jednom kada mu duša prekorači granice ovog svijeta, prisjetiti se svog života za dobro i duhovnog rasta, pronaći će harmoniju i bogato značenje u svojem novom doživljavaju. Prema judaizmu, prazan je život one osobe koja je činila zlo i nasilje i prisiljena je razmišljati o propuštenim prilikama koje bi utjecale na život i dale mu kvalitetu i smisao. Nije li to uistinu pakao?

Rabin Yisroel Salanter koji je živio u 19 st. u Litvi smatrao je da može postojati golem jaz između intelektualnog znanja i ponašanja čovjeka. Naime, kada bi istraživali koliko su u samo proteklih stotinu godina vrhunsku umovi bili upleteni u nasilje, onda bi se morali suglasiti s rabinom Salanterom da čovjekove misli imaju svoj vlastiti život i prije nego se pojave.

Drugim riječima, sedamdeset pet godina prije Sigmunda Freuda, rabin Salanter je prepoznao postojanje i važnost nesvjesnog.

Naime, jedna je stvar kontrolirati i preusmjeriti negativne pobude, a druga, temeljito se iznutra promijeniti da sama pobuda dobije nov oblik. Rabin Salanter je razumio da moramo prihvatiti mnogo ambiciozniji cilj kako bi bili u stanju promijeniti svoje sklonosti i približiti se umjesto nasilju svom duhovnom potencijalu.

Posebno treba upoznati pojam musar (Musar, promjena, popravak, mijenjanje na bolje kroz duhovno učenje koje vodi k prakticiranju) i uspostaviti svoj program promijene na bolje i on će dati odgovor primjerice na sljedeća pitanja: Zašto ponavljam iste greške? Zašto nanosim bol sebi i drugima? Koje korake mogu poduzeti da svoj život približim svojim duhovnim mogućnostima?

A prema učenju rabina Yechezkela Lewensteina (Yechezkel Lewenstein 1895-1974) koji je podučavao u glavnim ješivama u Europi i Izraelu, odnosno rabinskim učulištima, primarna zadaća čovjeka na ovom svijetu je da očisti i uzdigne svoju dušu.

Zanimljivo je da se hebrejska riječ musar prvi put pojavljuje u Ponovljenom zakonu (Pnz 11:2), a njezini korijeni su u tradiciji Tore i Talmuda, židovskih svetih knjiga koje su smjernice za život. O tome je pisao i rabin Bahaja ibn Pekuda u 11 st. u djelu ”Dužnosti srca”, rabin Jona iz Gerondija u 13 st. u rukopisu ”Dveri pokajanja”, zatim rabin Moshe Cordevoro u 16 st. u djelu ”Deborina palma”, rabin Moshe Chaim Luzzatto u 18.st u knjizi ”Put pravednika”, a u 18 st. u Ukrajini rabin Menachem Mendel Leftin objavio je djelo ”Svođenje računa s dušom”, a 1980. rabin Eliyahu Dessler u Velikoj Britaniji i Izraelu objavljuje knjigu ”Borite se za istinu”.

Sva navedena djela pokušavaju odrediti gdje život ide onako kako treba, a gdje ljudsko biće griješi. Dakle, daje praktične upute za život, nešto što nam je neophodno da bismo živjeli u okruženju s više sklada i mira i s manje nasilja.

Jedan moj prijatelj pisac rekao mi je kako će svoje najnovije književno djelo posvetiti ubijenoj palestinskoj i židovskoj djeci. No možda bi bilo bolje posvetiti to djelo svoj djeci svijeta koja nikada neće odrasti, jer se političari, nisu uspjeli suglasiti i pronaći formulu suživota

Prvi stupanj tog učenja je u introspekciji, drugi se odnosi na rad na sebi. Naime, nije poanta u tome da se za nekog ili neku skupinu kaže: “Oni su zli” nego da se pomogne ljudima da očiste ogledalo svoje duše. Cilj je da nutarnje svjetlo s vremenom počne djelovati na način da čovjek postane svjetiljka koja će širiti svjetlo u svijet. Jer kao što to divno reče kralj David: “Moraš biti čvrst i moraš biti čovjek“ (1.Kraljevi 2:2).

Nasilje nažalost jest prisutno svugdje oko nas, ali umjesto okrivljavanja treba znati preuzeti svoj dio odgovornosti. Kao što je Veliki svećenik Kohen Gadol na blagdan Jom kipur ulazio u odaje Svetinje nad svetinjama, duboko u nutrinu Hrama, tako i pojedinac treba svoj ulazak u unutarnje odaje srca, uma i duše.

Bez preispitivanja i odluke da kao pojedinci postanemo bolji ovaj naš svijet ili privremeni dom neće se promijeniti na bolje. No istina će nas na kraju ipak sustići.

(Kraj feljtona).

 

Literatura:

Julija Koš, Ulaznica za Nebo, Biblioteka Moraša, Zagreb, 2014.

Simon Dubnov, Kratka povijest židovskog naroda, Savez židovskih općina, Beograd 1986.

Rabbbi Aryeh Kaplan, Handbook of jewish thought, New York, Jerusalem, Maznaim corporation,1979.

Jacob Immanuel Schochet, Chassidic dimension, Kehot Publication Sociey, Brooklyn, New York, 1990.

Boško Zuckerman, Psihologija Holokausta, Bet Israel, 2011.

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1990.

Sinagogalni časopis Židovske vjerske zajednice Bet Israel, Zagreb, 2014.

Jasminka Domaš, Židovska meditacija, MISL, Biblioteka Religio, Zagreb, 2003.

Jasminka Domaš, I Bog moli, Stajer graf, Bet Israel, Zagreb, 2013.

Kotel Da-Don, Židovstvo, život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004.

    •  Istina o izbjeglicama i migrantima kad nema svjetla reflektora
    •  Svatko od nas mora biti glas svjedoka Holokausta
    •  Otići danas na izbore, možda je prvi korak prema promjeni
    •  Slavko Goldstein je živio svetost u zauzimanju za ljudska prava
    •  Slavko Goldstein: prijatelj, učitelj, humanist!
    •  Nasilje i židovstvo (2)
    •  Nasilje i židovstvo (1)

> Svi tekstovi ovog autora