Neka se razapne! Neka se razapne!

Na samome početku: grijeh i strah. Strah od grijeha,
dvostruk. Jedan sentimentalan, bolan: da ne uvrijediš
Isusa a Isus jest i Kralj i Bog na nebesima, ali Isus je
već i sav tvoj, lični i kućni, odmah uz mater, djeda,
baku, ako uvrijediš njega, ne možeš se smiriti, peče te
jednako kao da si zlo i uvredu nanio njima, najbližima.
(Korizmeni napjev Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga
grijeha moga, / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih
tebe, Boga udara bolno u svaki damar djetinje
osjetljivosti.)

Drugi je strah eshatološki: jeza od pakla,
kazne vječne u drugom životu, koji je stvarniji od ovoga,
privremenog. Ali kako ćeš se grijehu ukloniti kada on
vlada cijelim bićem – mišlju, riječju idjelom, propustom
čak, nigdje te ne ostavlja na miru, slobodnim, ni u
snovima. Ispovijed i pričest ne pomažu mnogo, poslije
svake ostaje mučna sjena: jesi li slagao, prešutio  i sebi
i ispovjedniku, kad si obećao da ”nećeš više griješiti“,
je li kajanje bilo iskreno i ”skrušena srca“, i može li ga
takvog – istinski, do dna – uopće biti? Je li moguća takva
drama u duši sedmogodišnjaka, pitat će netko. Jest,
moguća je, i ne samo da je moguća, nego, evo, svjedočiš
sam sebi kao nepotkupljiv svjedok pred nemilosrdnim
sucem da nikada više u svojemu potonjem životu nisi imao
tu žestinu i intenzitet proživljavanja moralnih grižnji
i ”posljednjih pitanja čovjeka“. Jesi li tada, zato,
po toj muci – ne po grijehu ni po strahu – možda bio
i najpunijim bićem?

Sva lica Isusa –
koja te osvajaju
koja te zbunjuju
koja te plaše
koja te ogorčuju
koja te rastužuju.

Iz triju izvora ih upoznaješ. U crkvi, kad don Niko
o Isusu propovijeda na misi, i kad nas na vjeronauci
poučava, a to je bizaran paralelizam koji vlast prešutno
dopušta: ujutro školska pedagogija, bezbožna, poslije
podne don Nikina vjeronauka: ”Anđeo Gospodnji u snu
javi Josipu da Herod zli kralj traži dite da ga pogubi,
te se Josip i Marija s Isusom digoše noću i pobigoše
u Egipat. A u ʼno vrime ne bijaše auta ni željeznice
već putovahu pišice, il na magarcu, na kamili…“
Evanđeljski tekst ima u don Nikinim pripovjedačkim
intervencijama silnu moć stvaranja živih slika i psihološkog
uživljavanja: obitelj u bijegu kroz pijesak pustinje pod
krupnim zvijezdama na noćnom nebu pratiš i strepiš
nad njima kao nad rođenima.

Kod kuće slušaš o ”djetešcu Isusu“, o ”malom Isusu“, iznad
kreveta ti je slika anđela čuvara, to je meki malograđanski
katehizis svetih sličica i deminutiva unesen s Austrijom
i biskupskom Crkvom što je sasvim promijenilo kulturu
i jezik tradicionalnoga bosanskog katolištva. Zarana
si ga sit jer je Isus u njemu lišen tajne, obično slatkasto
balavče, kič iz srednjestojećih građanskih kuća. Ali zato
imaš treći izvor: Sveto pismo Novoga zavjeta (preveo
Franjo Zagoda, izdalo Hrvatsko književno društvo
sv. Jeronima 1938. u Zagrebu). U toj knjizi najprije te
opčinjavaju slike. Gustave Doré – ime je slikara koje ćeš
već tada dobro upamtiti, a tek mnogo kasnije saznati
njegovu pravu vrijednost i gigantski opus. U tmurnim
zimskim poslijepodnevima na bakinoj prostranoj, debelo
zastrtoj sećiji sate provedeš u promatranju Doréovih
grafičarskih inscenacija punih opasnih zbivanja, žestokih
pokreta, krvi i oružja, divlje uzburkanih voda, ogavnih
zmajskih čudovišta, bezbrojnih lica s različitim izrazima
od umilnoga do zločinačkog. Put te je vodio od slike
ka tekstu, pa ti se i danas neka jaka mjesta
iz Novoga zavjeta u unutarnjem vidu uvijek javljaju preko
Doréovih likovnih prikazanja. Gola tjelesa grešnika
što se u lavini survavaju u vječnu tamu a anđeli
s isukanim mačevima nadziru taj sunovrat dok Otac, Sin
i Duh sveti sjede gore u bijeloj svjetlosti i sude živima i
mrtvima. ”Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama,
a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ iz Apokalipse,
dok vojska anđela u donjem mračnom dijelu slike golim
mačevima pobjedonosno juriša na silnoga zmaja iz pakla.
Isusovo iskušenje kada mu đavo nudi ”sva kraljevstva
zemlje“ a đavla umjetnik crta vrlo sugestivno:
tijelo snažna muškarca, velika krila što na vrhovima
završavaju kandžama, rozi iznad čela, stopala – papci.
Naročito te potresaju slike Isusovih poniženja, patnji,
nezamislive smrti na križu.

Zbunjuje te, plaši i odbija Isus opaki iz tamnih mjesta
u evanđeljima – žestoko osjećaš tu prirodu, tu riješenost
a ne razumiješ mu postupke, riječi. To je onaj Isus
koji se s dvanaest godina već posve otrgnuo, otisnuo
u svoju sudbinu, i ruži roditelje, tebi se čini nemilosno,
koji ga tri dana traže pa izbezumljeni od brige nalaze
kako umuje s učenjacima u hramu jeruzalemskomu:
”Zašto me tražite? Zar ne znate da moram biti u kući Oca
svojega?“ To je Isus koji bjesni nad trgovcima i novčarima
u istome hramu, prevrće im stolove, razgoni ih s kandžijom
u ruci: ”Pisano je: ‘Dom će se moj Domom molitve zvati,
a vi od njega činite pećinu razbojničku.“ To je Isus
u zagonetnoj i uznemirujućoj sceni na svadbi u Kani
Galilejskoj, kad se otresa na majku: ”Ženo, što ja imam
s tobom? Još nije došao moj čas!“ To je Isus koji nema
razumijevanja za učenikovu želju da ga pričeka dok pokopa
mrtvoga oca, već izgovara jednu od najstrašnijih svojih
maksima: ”Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju
svoje mrtve.“

Potom Isus koji skandalizira, preokreće naglavce sve:
Zlomu se ne opirati! Okrenuti i drugi obraz na udarac!
Ljubiti neprijatelje, moliti za one koji te progone, jer otac
nebeski jednako daje sunce zlima i dobrima, i kišu
pravednima i nepravednima. Ne brinuti se za sutra:
„Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu
zla njegova.“ Raspolovljuju te ovi nalozi. Osjećaš
njihovu strašnu istinitost i silnu osloboditeljsku
moć, ako kreneš za njima, vidiš da ćeš se naći
u drugome svijetu, u svjetlu i ljepoti i istini.
A u isti čas spopada te tuga jer uviđaš neostvarivost:
ne može to ljudsko stvorenje! Sve oko tebe to ti
govori, i sve u tebi to ti potvrđuje – u svima postupcima
i u svima naucima, svakoga dana i svakoga trena u danu:
ne može to ljudsko stvorenje, nije ono za takvu istinitost
stvoreno ni na takvo oslobođenje spremno!

Isusova muka i smrt. Korizmeni dani s obredom
križnoga puta sa stajanjima ispod slika na kojima
su jezivi prizori nošenja križa, pljuvanja i vrijeđanja,
s groznim alatkama za mučenje – čavlima, bičevima,
čekićima, raznim sječivima, trnovom krunom:
Pilat osuđuje Isusa na smrt, Isus prima na se križ,
Isus pada prvi put pod križem, Isus susreće svoju majku,
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, Veronika pruža
Isusu rubac, Isus pada drugi put pod križem, Isus tješi
jeruzalemske žene, Isus pada treći put pod križem,
Isusa svlače i napajaju žuči, Isusa pribijaju na križ,
Isus umire na križu, Isusa skidaju s križa i polažu Mariji
u krilo, Isusa polažu u grob. Čudesni napjev kojim se
sve to prati, tko zna kada i koliko puta u naš jezik i
u naš mentalitet prinesen Jacoponeov genijalni spjev:
Stala Majka pod raspelom, / pod raspetim Sinka tijelom
zaplakala gorki plač. / Kanda dušu tugujuću, / rascviljenu
stradajuću probode joj britki mač. Dani Velikoga tjedna
u kojima crkva prestaje biti dosadna, kada djetinja duša
istodobno i cepti od straha, i gubi se u zatravljujućoj
ljepoti suzvučja i tekstova u pjevanjima, plače od ganuća
nad prizorima Kalvarije. Varcarski pjevači, svijet običan,
tetke i susjedi iz ulice, postaju sudionicima i svjedocima
najveće patnje i kozmičkog misterija, kada na Cvjetnicu
i Veliki petak pjevaju koju od Muka ili tužaljku Puče moj,
što učinih tebi i u čemu ožalostih tebe, u kojoj Isus
s križa prekorijeva puk s nezahvalnosti. Raskorak je velik
između evanđeljskoga Isusa svega sazdana na dragovoljnoj
žrtvi za otkupljenje grijeha svijeta, svega svijeta i svega
puka, i Isusa koji se na puk žali po sasvim ljudskoj shemi:
kakva sve dobra učinih ja tebi, a kakvim sve zlima ti
meni uzvraćaš, puče moj! Osjeća dječak da tu nešto
nije u redu, da u toj drevnoj tužaljci Boga u Isusu
posve pevladava njegova čovječija priroda, ali o tome će
misliti i iz toga svoje skeptičke zaključke izvoditi mnogo
kasnije, kada se već odbio od Crkve a od vjere uspio
zadržati tek osjećaj opće sakralnosti u svemu stvorenomu
što mu se javi kao tajni srh koji ga svega, od nožnoga
prsta do pod tjeme, prožme bez pitanja i bez vidljiva
razloga; sada, on je sav u vlasti tih žestoko kontrastiranih
izraza, moćnih slika, a nadasve u vlasti zvuka, glasova,
glazbe.

Ništa iz svijeta glazbe, a glazba je već tada gospodar
u njegovu doživljaju svijeta i to će ostati, nije kasnije
bilo tako intenzivno. O, kakvi su to glasovni i emocionalni
udari kada varcarski pjevači
svijet običan, tetke i susjedi iz ulice
na Pilatov upit što da uradi s Isusom koji se zove Krist
složno (i zlobno, čini se njemu ogorčenom) u krešendu
otpijévajū: ”Neka se razapne!“, pa na ponovljeni upit
još jednom, konačno i neopozivo:
”Neka se razapne!“

(Sekvenca iz rukopisa Ulazeći u Varcar)

(Prenosimo s portala Ivana Lovrenovića).

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Novo značenje Ferhadije džamije
    •  Sarajevo – muslimanski grad?
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Prekretna knjiga o Titu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju
    •  Brišite me sa svojega spiska

> Svi tekstovi ovog autora