Nemirna Ukrajina

Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije.

Tko još ne vidi ono i površno vidljivo? Riječ je o copy – paste priči o Kninskoj krajini i drugim našim krajevima. Najprije se pojavi ‘‘ugrožen dio naroda“ kojemu treba zaštita, pa njegova želja ‘‘izražena referendumom“ da sa svojima bude pod istim krovom po svakom načelu koje jedino i samo za nas vrijedi i samo nama ide u prilog: naše je i ono gdje smo nekad povijesno bili i ono gdje se stjecajem povijesnih okolnosti sada nalazimo. No, dakako, to ne vrijedi i za druge, jer, poznato je, ‘‘drugi su nas protjerali“ ili ‘‘drugi imaju veći natalitet od nas“ i sl.

U Ukrajini nekih od tih elemenata nema jer su raspadom SSSR-a međusobno priznate granice Ukrajine i Rusije i na Krimu nikome nije dlaka s glave pala. Čak je Rusija tu činjenicu priznavala iznimno jeftinim plaćanjem najma luke za Crnomorsku flotu. A onda joj se i to učinilo preskupo, pa je odlučila stvar krajnje pojeftiniti…

Ekonomski, vojni, politički, geostrateški, ideološki interesi i parole koje ih često zamagljuju uvijek imaju i svoju pretpovijest, dublju pozadinu. Da bi Kninska krajina devedesetih ili Krim ovih dana bili mogući, bili su potrebni cijeli dugo godina osmišljavani i nerijetko nasilno realizirani projekti s dugoročnim posljedicama

Ideološka je potka tomu nama već dobro znano Garašaninovo ‘‘Načertanije“ ili bilo koji drugi imperijalni ili velikodržavni projekt, zvao se on ‘‘zaštita nacionalnih interesa“ ili ‘‘samo“ običnim geografskim imenom Krim, Falkandi/Malvini, Gibraltar… Ili, pak, Libija i Irak, na što se ovih dana ukazuje iz ruskih diplomatskih krugova, čime se pravda vojna intervencija usred europskog kontinenta.

Ekonomski, vojni, politički, geostrateški, ideološki interesi i parole koje ih često zamagljuju uvijek imaju i svoju pretpovijest, dublju pozadinu. Da bi Kninska i slične krajine devedesetih ili Krim ovih dana bili mogući, bili su potrebni dugoročni, dugo godina osmišljavani i nerijetko nasilno realizirani velikodržavni projekti.

A velikodržavnim ideologijama, npr. Karađorđevićâ u Kraljevini SHS i Jugoslaviji ili Staljina u Sovjetskom Savezu, bila su potrebna neka ‘‘osnaženja svijesti“, progoni, raseljavanja i naseljavanja svojih, dodjele zemlje, povlasticâ i funkcijâ tako da se strateški dugoročno mijenja i promijeni ‘‘krvna slika“ prostorâ koji bi se poslije imao svojatati i u krajnjemu – posvojiti.

Naravno, ovi su slučajevi neusporedivi i razmjerama i ideologijskom pozadinom, ali su isti po realizaciji velikodržavnih ideja i tipu posljedica koje povijesno mnogo potom proizvode, a čime su se, ovdje čisto asocijativno, našle zajedno Kninska krajina 1991. i Krim 2014.

Za razumijevanje priče o ideologiji Karađorđevića ponajbolje može pomoći ‘‘Diktatura kralja Aleksandra“ Svetozara Pribićevića (Zagreb 1990.), a da bi intelektualno radoznao čovjek dublje razumio današnje rusko imperijalno ljuljanje europskih granica, možda mu mogu pomoći knjige kojima se i sâm češće vraćam. Jednoj od njih daleko češće – knjizi ‘‘Ikona i sekira“ Jamesa H. Billingtona (Beograd 1988.); drugoj, za ovu situaciju posebno instruktivnoj, ‘‘Čemerna žetva“ Roberta Conquesta (Beograd 1988.) vratio sam se, nakon dulje vremena, ovih dana opet.

U vrijeme provođenja tzv. ‘‘revolucije odozgo“ (1929. – 1932.), tj. slamanja ‘‘dva najveća neprijatelja revolucije“ – sovjetskog seljaštva i ukrajinskog naroda – surovo je provođena kolektivizacija u kojoj su kolektivizirani seljaci u Ukrajini, ukrajinskom Kubanu i u krajevima oko Dona i Volge. Uz stravičan teror gladi tom su prilikom zatirani i ukrajinski kulturni i intelektualni centri kao i ukrajinske crkve. Broj mrtvih u te četiri godine bio je veći ‘‘od ukupnog broja žrtava u svim zemljama u Prvom svjetskom ratu“

Naime, i ‘‘Arhipelag Gulag“ sam i V. Grossmana, ali i M. Šolohova i sve ‘‘Priče s Kolime“, kao i mnogo drugoga napisanog u 20. stoljeću, cjelovitije i mnogo kompleksnije razumijevao zahvaljujući tim dvjema knjigama, osobito pak sjajnoj Billingtonovoj kulturnoj povijesti Rusije, pa mi ta knjiga i sad dok je iznova prelistavam širom otvara prozore za razumijevanje sadašnjosti. I dok je druga knjiga najdirektnija i najkonkretnija optužba protiv Staljina i svih njegovih nasljednika do ove konačne (?) izvedbe nepriznavanja Ukrajine i udara na Ukrajinu, istovremeno mi je, od svih znanih, i najbolja za razumijevanje tzv. povijesnog kompleksa zvanog Ukrajina.

Osim svih drugih Staljinovih zločina, o kojima je naširoko pisano, zločini raseljavanja, primjerice povolških Nijemaca, krimskih Tatara, Kozaka s Kubana… premalo su tretirani, a imali su velike genocidne razmjere. Ponešto se od toga može naći i u trećoj knjizi Solženjicinova ‘‘Arhipelaga Gulaga“, u poglavlju ‘‘Narodi u progonstvu“.

No, ono što je Staljin uradio s Ukrajincima tridesetih godina, za vrijeme gladi 1932. – 1934., nezapamćen je genocid.

U vrijeme provođenja tzv. ‘‘revolucije odozgo“ (1929. – 1932.), tj. slamanja ‘‘dva najveća neprijatelja revolucije“ – sovjetskog seljaštva i ukrajinskog naroda – surovo je provođena kolektivizacija u kojoj su kolektivizirani seljaci u Ukrajini, ukrajinskom Kubanu i u krajevima oko Dona i Volge. Uz stravičan teror gladi tom su prilikom zatirani i ukrajinski kulturni i intelektualni centri kao i ukrajinske crkve. Broj mrtvih u te četiri godine bio je veći ‘‘od ukupnog broja žrtava u svim zemljama u Prvom svjetskom ratu“. Treba li reći da su opustjeli krajevi potom sustavno rusizirani?

A tek zločin zataškavanja i poricanja genocida! No, i te su metode već viđene i znane i nisu nimalo različite od onih znanih kao turski genocid nad Armenima, koji je razmjerama manji, ali svjetskoj javnosti mnogo poznatiji od onoga nad Ukrajincima. Pa čak i nedavne izjave o Ukrajini koje dolaze iz vrha ruske vlasti nisu nimalo drukčije od onih koje je Andrej Saharov davno identificirao kao ‘‘ukrajinofobiju karakterističnu za Staljina“.

Zašto je Ukrajina, osim iz političkih, ekonomskih i geostrateških razloga i osim što je bila žitnica Sovjetskog saveza, Rusiji trn u oku? I osim što je, za razliku od Lukašenkove Bjelorusije, neposlušna? I osim što sve to pomalo podsjeća na nekadašnje neposluhe Mađarske ili Čehoslovačke?

Negiranje, vjekovno rusko zatiranje i svojatanje ukrajinske nacije (oni ih zovu Malorusima!), koju kao zasebni nacionalni entitet priznaje čak i veliki ruski nacionalist Aleksandar Solženjicin, zajedno s trećom velikom istočnoslavenskom nacijom – bjeloruskom

Velikoruski nacionalizam, imperijalno natkriven Ruskim Carstvom, a potom sedamdeset godina sovjetskim komunizmom, pa potom godinama pozapadnjenja Rusije nije od prve vidljiv. Pogotovu je neproziran Zapadu koji sve slavensko istočno od Poljske vidi kao rusko, pa čak i Ukrajinu ‘‘koja je velika kao Francuska, a nastanjena kao Poljska“. Negiranje, vjekovno rusko zatiranje i svojatanje ukrajinske nacije (oni ih zovu Malorusima!), koju kao zasebni nacionalni entitet priznaje čak i veliki ruski nacionalist Aleksandar Solženjicin, zajedno s trećom velikom istočnoslavenskom nacijom – bjeloruskom.

A tek svojatanje kijevske povijesti u okviru panrusizma u kojemu je ‘‘Moskva srce Rusije, Sankt-Peterburg glava, a Kijev majka“, majka i Rusije i svih ruskih gradova.

Ukrajina je, zajedno s Bjelorusijom, protuzapadno predziđe Rusije, parafrazirajmo jednu hrvatsku floskulu znanu po latinski kao antemurale christianitatis… Nigdje, ama baš nigdje nisam toliko naučio o ruskoj povijesti i istodobno o ruskoj ksenofobiji i strahu od Zapada (kojemu treba antemurale) kao kod Billingtona.

Ustvari, riječ je o shizofrenom rascjepu koji živi ruski refleks na ‘‘neizbježni izazov Zapadne Europe“, reći će on, gdje je na poseban način vidljivo da Rusija nikad nije uradila civilizacijski iskorak naprijed bez Zapada, a onda se, ksenofobično ustrašena da je ‘‘predaleko otišla“, povlačila u sebe. Negdje nesigurna u sebe, kao ono pri prvim dodirima sa Zapadom kad je ‘‘loše opremljena da teološki procenjuje teološka pitanja, Moskovija Rim izjednačavala s neprijateljskim viteškim redovima“.

Sa istodobnom žudnjom za Zapadom i strahom od njega ksenofobija, ne samo metaforički uzeto, i danas stoji u temeljima rusko-pravoslavne otropraksije koja se trijumfalno vratila na javnu scenu i kapilarno vlada ruskim društvom, kao i, nimalo marginalno, drugim, posebno slavensko-pravoslavnim društvima. Kao ilustraciju tomu spomenut ću samo nedavnu izjavu Mirka Đorđevića, znalca pravoslavne prakse, kako bi papa vjerojatno bio došao u Niš na obilježavanje 1700. obljetnice Milanskog edikta i kako je to moglo biti važno i za Srbiju kao državu, ali je moskovski patrijarh o tome imao drukčije mišljenje i… I eto što bi od ‘‘srpske autokefalnosti“!

Na djelu je, uz sve ono o čemu ne želim govoriti, a iz ekonomske je, političke, geostrateške sfere, isti stari/novi mesijanizam o kojemu smo devedesetih (o nebeskom narodu i sl.) i mi slušali ovdje od naših susjeda, a koji se sažima u iskazima proruskih stanovnika Ukrajine: ‘‘Mi smo Rusija. Nama ne treba Europa.“

Toj i takvoj vrsti (i)racionalnosti i danas sjajno pašu stihovi ‘‘Umom se Rusija ne može razumeti (…) / U Rusiju se jedino može verovati“. Vjera u vlastito rusko-pravoslavno mesijanstvo nije drukčija ni tolike godine nakon Dostojevskoga, na što ukazuju i sjajne Staljinove biografije iz pera Suvarinea ili Deutschera, kao i sve ono što nam sad, za Putinove ere, dolazi iz Rusije.

Badava reklame Coca Cole i McDonald’sa, badava farmerice i zvakače gume na ulicama Moskve, koje Zapad u svojoj površnosti odčitava kao gospodarsko ‘‘otvaranje Rusije“. No danas, nažalost, Rusija nema svoje Solženjicine i Saharove, ni sve silne druge opozicionare. Na djelu je, uz sve ono o čemu ne govorim, a iz ekonomske je, političke ili geostrateške sfere, isti stari/novi mesijanizam o kojemu smo devedesetih (o nebeskom narodu i sl.) i mi slušali ovdje od naših susjeda, a koji se sažima u iskazima proruski nastrojenih stanovnika Ukrajine: ‘‘Mi smo Rusija. Nama ne treba Europa.“

Rusko-pravoslavni strahovi pred Europom (‘‘poplava neverovanja i pokvarenosti što guta Evropu“), kako ih odčitavamo kod Billingtona, nisu nimalo drukčiji u svojoj ortodoksiji od onih što ih današnji islamski fundamentalisti predbacuju toj istoj Europi. Pa ipak, još nisam čuo za nekog fundamentalista koji je iz te Europe pobjegao u Saudiju, Iran ili Pakistan, a putovi k Europi su naprosto zakrčeni putnicima iz suprotnog pravca.

Da, ne treba zaboraviti ni to što se opet potvrđuje: ‘‘Najekstremniji iskazi o isključivoj prirodi i sudbini Rusije javljali su se upravo u onim periodima kad se pozapadnjačenje najbrže odvijalo“.

I dalje ne mislim da je išta od ovoga prevažno za današnju situaciju u Ukrajini, ali je naprosto, uza sve recentno na velikoj političkoj karti svijeta, dobro imati i još poneku informaciju više. Jer poznato je da se ne samo na Balkanu, kako nam to Zapad stalno podvaljuje, nego i na mnogim drugim mjestima ratuje zarad historije i neriješenih povijesnih pitanja. Nije Krim u toj priči zadnji!

Pa ako ovo i nije baš upotpunilo sliku, svakako je proširilo ram za sveobuhvatniji pogled na još uvijek, osobito autističnom Zapadu, neprozirnu sliku svijeta istočno od Beča i Berlina.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora