Nikad aktualniji Krleža i vječna misija žene

Prolazi srpanj i s njim još jedan Krležin rođendan (7. srpnja). U svojim tekstovima propituje tako Krleža sve što je i nama samima na umu: smisao, budućnost naša i naše djece, Europe, nekadašnje ”balkanske krčme”, provincije koja se s rubova seli u gradske centre.

I kao i mi propituje Krleža nestalnost i anomiju društvenih odnosa, krizu obitelji, tradicionalnih muških i ženskih uloga, vječnu mijenu i svima tijesne, stare okvire. I kao dobro, staro vino, i on, Krleža, kao da je ”odstajao” i sve je bogatijeg okusa.

Likovi njegovih drama na pozornici zazivaju pravo i pravdu, za slabe, za one na ivici, izgubljene, izbezumljene i ”na rubu pameti”. Vape žene u Krležinoj drami s početka prošlog stoljeća kao i današnje, u životnoj drami za spas obitelji i u strahu za nju od rata i pogibelji.

Obavijeni smo egzistencijalnom nesigurnošću i otuđenošću, pogleda uprtih u europsku (ne)izvjesnost i perspektivu. I Krleža jednakom strašću opisuje i stravu i blizinu rata, bračne razmirice u ložama, kao i obiteljske svađe u salonima koje završavaju prolivenom krvlju pomiješane sa smradom alkohola, nasiljem i zlom, i kao da svima postaje razumljiv i blizak kao nikada prije.

Pisati o demonima i vilama od kojih su satkani Krležini, posebice ženski likovi, znači pisati o suptilnosti i bogatstvu psihologija: žrtvi, strasti, povijesne marginaliziranosti, no i nesebičnosti i upornosti žene u želji da od sutrašnjeg napravi bolji dan. Krleža veliča snagu žene i njezinu ustrajnost.

Dramom ”U agoniji” dominira snaga žene: ona u liku Laure Lenbach emanira kroz čeznuće za muškarcem koji će joj nakon dugogodišnjeg života uz ”niškoristi” muža i teškog zarađivanja za oboje u ”šnajderaju” donijeti promjenu.

U vrtlogu egzaltacije spoznaje da je ni posljednji nije vrijedan: ”Te noći ja sam te trebala, ja sam te tako očajnički trebala… ja sam te noći od tebe željela dijete”, odjekuje glas one koja je (uzalud) vjerovala dok je on, Križovec, u polutami koncerta, pogleda već upućenog drugoj.

Radnju Laura nosi manirom muškarca, njen je monolog najdramatičniji dio Krležine drame. Njenu bol dramatski ilustrira violina koja “plače poput žene”.

Laura po drugi put biva traumatizirana značajem slabog, neodlučnog muškarca. Nakon nesretnog braka s Lenbachom, srozanog ugleda po povratku s trogodišnjeg održavanja kazne u Lepoglavi zbog političko-novčane pronevjere, ogrezlog u piću, gubicima na karti, nasilnikom i slabićem, ona doživljava i izdaju od ljubavnika.

No i u teškoj poziciji, snagom karaktera i spremnošću na preživljavanje, izdiže se iznad muških likova drame.

Krležin Lenbach beskarakteran je lik, okorjela pijanica željna njenog teško zarađenog novca. Pasivno-agresivno odbija razvod, čas puzi, čas terorizira. Odnos partnera ne postoji. Veza zrači neprijateljstvom. Žudnju on osjeća prema piću i karti.

I njegova prijetnja samoubojstvom djeluje neuvjerljivo. “Ni ubiti se ne bi mogao”, dobacit će mu Laura ilustrirajući ponor i odsustvo poštivanja supružnika.

Po tradicionalnom patrijarhalnom tipiziranju ženskog lika žene su predstavljene nižom pozicijom moći, socijalnog i intelektualnog utjecaja, no i tako skrojena uloga žene zrači većom snagom od muške.

Nesretne ljudske sudbine generirane korjenitim društvenim i političkim promjenama praćene su sklonošću ovisnosti, promijenjenim strukturama ličnosti i intimnim debaklima. Kao i prije sto godina i danas pojedinac pristaje čamiti u lošem odnosu i okruženju i teško se odlučuje na promjenu. Žene su, srećom, danas sve spremnije zauzeti se za sebe.

One su u periodu moderne i početka 20. stoljeća smještane u kontekst ”prirode”, a muškarci u kontekst ”društva”. Ako bi po ”binarnoj opreci” ženu izjednačili s prirodom (i tradicionalno zemljom i njenom plodnošću), a muškarca s kulturom, ne podrazumijeva li to da drugog nema bez prvog, razmatra Rita Felski?

I danas 20-ih godina 21. stoljeća muškarcu kao da je lakše govoriti o ženinom načinu odijevanja i izgledu i da je ”za madraca” nego o stavovima u parlamentu, ulozi i vrijednosti ”za mudraca”?

Krleži se neopravdano od strane pojedinih autora pripisivala mizoginija: upravo je on, pišući o suptilno sazdanoj nutrini ženskih likova, ali i snazi, dao ženskom liku najveći obol.

I Laura Lenbach u samoći svog zagrebačkog šnajderaja, kao i sve Laure koje dan danas mukotrpno rade da bi održale obitelj i svoje muškarce, ”krpaju” i muža pijanca sve dok imaju snage, čak i djeca – prebrzo odrastajući, svi uz rizik preuzimanja uloge žrtve i novih neuroza osobnih i društvenih.

Valja čitati Krležu jer aktualnost se njegova djela uvijek iznova potvrđuje: uz uvid u ratna stradanja i agresiju, blatne kaljuže i u našoj blizini.

I vječnom traženju instant utjehe u alkoholu, lažnim odnosima, površnosti, opijenosti influencerima, političarima, guruima i inim vidovima zaborava uz svijest o teškoj socijalnoj krizi, bogaćenju jednih, socijalnom propadanju većine i, nadasve, posve urušenim temeljima jednog društva.

U sklopu toga nagriženim muško-ženskim odnosima, propasti obitelji, gubitkom empatije kao vezivnog tkiva bez kojih za sljedeće generacije ostaju samo brazde i ožiljci koje ni jedna estetska kirurgija ne popravlja. Kao ni nemir dijela populacije privremeno zataškan mirovinama, drugih čašicom, nekih ničim pa djeluju agresivno.

I ponovno, šutke, dio žena će i 100 godina kasnije po istom principu iz ”krčme” izvlačiti svog muškarca održavajući krhki mir u kući uz djecu dok ”šivanje” ne pukne po šavu i završi na odjelima psihijatrije gdje je sve veći broj nesretnih, ovisnih, izgubljenih, a obitelji opet čeka na njih s nadom…

I dok neke inicijative klečeći u 21. stoljeću zazivaju patrijarhalnu obitelj, drugi se zauzimaju za progresivno jačanje svijesti žena i društva i ”Ne nasilju” i osiguravaju legalne i pravne pretpostavke za trenutne prijave neprihvatljivih oblika ponašanja i kaznene sankcije.

I nakon obola ženi žrtvi u drami vrijeme je ženi ”skrojiti” novi život i ulogu: hrabro se suočiti s neprihvatljivim scenarijem žrtve i napustiti je, vratiti vlastito samopoštovanje, tome poučiti i kćerku (i sina), i oni sljedeće generacije.

I tako do humanijeg društva. O kojem će pisati neki novi veliki književnik. Ne samo o krvi, blatu, ratu i podčinjenosti žene na ovim prostorima.

Naši demoni produkti su naše savjesti. Demoni koje vidimo kod drugih, produkt su naših projekcija i projekcija društva. Negativne projekcije muškaraca u odnosu na žene govore o strahovima i nemoći muškaraca, životne, političke i erotične.

Lakše je u drugome tražiti krivca nego pokrenuti se na djelovanje. Plutati između jave i sna, neba i zemlje. Poput Chagallovih likova lebde nesigurni muškarci (poput Krležinog Horvata) iznad realnog života, snatre prizemljenje za koje nisu spremni. Na putu sazrijevanja traže žensku ruku no patrijarhalni stav bi zadržali.

Vrijeme je aktivnog zauzimanja za humana prava što je zajednička bitka.

Koliko snažna mora biti žena u društvu sazdanom na ratu koji je iza sebe ostavio nepregledno more ranjenih i slabih muškaraca? Koliko je ranjiva država i nacija koja je od bivših dijelova platila cijenu separacije potom povratka u novo, maćehinsko okruženje? Krležino djelo nastajalo je na pepelu Prvog svjetskog rata, no slike su ponovno aktualne i žive.

U regresivnom povratku Majci, Ocu, Domovini, Naciji, Crkvi (simbolima izvanjskog), gubi se smisao stvarne povezanosti u obitelji i društvu, bježi od stvarnog, a to je muško-ženski odnos koji traži ravnopravne i odgovorne aktere i povratak vrijednostima u društvu.

I žene i muškarci, odgovorni su za svoje izbore i odluke: odrastu kada mogu prihvatiti greške svoje i svojih roditelja, i ići dalje. Tako sazrijeva pojedinac i društvo. Inače osuđeno je da greške uvijek iznova ponavlja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti
    •  Kolektivna terapija protiv govora nesnošljivosti i mržnje
    •  Nesigurnost mladih ogledalo je društva
    •  U koloni oduševljenih Elvisom i harmonikom
    •  Mentalno zdravlje: u zdravom tijelu zdrav duh
    •  Ima li nade da put nekog Jazda krenu svi isključivi?
    •  Najvažnije utakmice su one za čovjeka i humanost

> Svi tekstovi ovog autora