O 50-oj obljetnici: Kršćanska sadašnjost ili prošlost?

U srijedu, 13. lipnja (2018.) svečano je obilježena 50-obljetnica djelovanja izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Tom prigodom održan je i znanstveni kolokvij ”Vjera i kultura”.

Njime je, čini se, zatvoren krug obilježavanja kojim se javnost mogla prisjetiti nastojanja oko koncilske obnove Crkve u nas, nastojanja čije su važni protagonisti bili utemeljitelji Kršćanske sadašnjosti: u svibnju 2014. održani su IX. Teološki dani na kojima je bilo riječi o Vjekoslavu Bajsiću i Tomislavu Janku Šagi-Buniću, a u prosincu 2015. znanstveni kolokvij prigodom 50-e obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila i 25-e obljetnice smrti Josipa Turčinovića.

Kršćanska sadašnjost je svojedobno bila najveća katolička izdavačka kuća ne samo u Jugoslaviji, nego i u tzv. Istočnom bloku, a od svojih početaka do danas pokrenula je preko 40 biblioteka (okupljenih oko nekoliko stožernih područja: Biblija, crkveni dokumenti, liturgijske knjige, katehetski priručnici, teološka literatura te duhovna i dječja književnost). Dosad je objavila ukupno više od šest tisuća naslova i nekoliko tisuća periodičkih izdanja.

Kršćanske sadašnjosti ne bi bilo takve kakva je bila u prvih dvadeset i pet godina, da nije bilo Drugoga vatikanskog koncila, ali vjerojatno ne bi bilo ni Drugoga vatikanskog koncila u svijesti vjernika do mjere koje je bilo da nije bilo Kršćanske sadašnjosti. ”Što se tiče izdavačke politike, ona se svih ovih pedeset godina nije bitno mijenjala, i trajno joj je stalo koliko do slova toliko i do duha” – naglašava sadašnji direktor KS-a Stjepan Brebrić

No, Kršćanske sadašnjosti ne bi bilo takve kakva je bila u prvih dvadeset i pet godina, da nije bilo Drugoga vatikanskog koncila, ali vjerojatno ne bi bilo ni Drugoga vatikanskog koncila u svijesti vjernika do mjere koje je bilo da nije bilo Kršćanske sadašnjosti. „Što se tiče izdavačke politike, ona se svih ovih pedeset godina nije bitno mijenjala, i trajno joj je stalo koliko do slova toliko i do duha“ – naglašava sadašnji direktor KS-a Stjepan Brebrić.

Djelokrug Kršćanske sadašnjosti u prvih je dvadeset i pet godina doista daleko nadilazio okvire izdavaštva. U tomu su se usuglasili svi sudionici kolokvija ”Vjera i kultura“ (Stjepan Kušar, Slavko Slišković, Ana Biočić, Krunoslav Novak, Ivan Dodlek).

Već sam naslov kolokvija sugerira dosege utjecaja KS-a koji se odnosio na spregu vjere i kulture, ili jezikom Drugoga vatikanskog koncila (”Gaudium et spes”) – na nastojanje oko povezivanja, a ne suprotstavljanja svijeta i Crkve.

”O pedesetoj obljetnici Kršćanske sadašnjosti smijemo reći da je ona sa svojim utemeljiteljima stvorila nova žarišta koncilske obnove i pokrenula nove tokove kršćanske kulture koje trebamo neprestano produbljivati i prilagođavati potrebama naše kršćanske sadašnjosti” – rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u svom obraćanju prigodom svečane proslave zlatnog jubileja.

Istaknuo je da su ”djela Kršćanske sadašnjosti pripremala naše mlade generacije za postkomunističko razdoblje, kada je naša Crkva mogla preuzeti nove zadaće u hrvatskom društvu”.

No, je li tomu doista tako?

Postoji li doista kontinuitet između ”žarišta koncilske obnove” i preuzimanja ”novih zadaća u hrvatskom društvu”?

Postoji li doista kontinuitet između ”žarišta koncilske obnove” i preuzimanja ”novih zadaća u hrvatskom društvu”? I je li pojedincima tih generacija koje su ”djela Kršćanske sadašnjosti pripremila za postkomunističko razdoblje”, dan prostor u Crkvi da te ”zadaće” doista i preuzmu?

I je li pojedincima tih generacija koje su ”djela Kršćanske sadašnjosti pripremila za postkomunističko razdoblje”, dan prostor u Crkvi da te ”zadaće” doista i preuzmu?

Mnogi pripadnici generacija koje su odrastale 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća i čija vjera je sazrijevala zajedno s otkrivanjem novosti Drugoga vatikanskog koncila, osjećaju da se 90-ih godina dogodio nagli prekid s dotadašnjim pastoralnim i teološkim praksama u životu Crkve, odnosno da se dogodila radikalna promjena paradigme.

Ako li nam je Kršćanska sadašnjost omogućila da svatko od nas može imati u rukama svoj primjerak Biblije, kako to da u naše vrijeme u vjeronaučnim udžbenicima, primjerice, ima tek nekoliko stranica teksta o biblijskim knjigama?

Ako li je u vrijeme socijalizma bilo moguće organizirati brojne javne tribine o dijalogu vjernika i ateista ili o Drugom vatikanskom koncilu, kako to da sada nema ozbiljnih tribina u Crkvi o pitanjima koja nas danas izazivaju (čast iznimkama kao što je Teološki četvrtak što ga vodi pomoćni direktor KS-a, Anton Šuljić)?

Ako postoji kontinuitet vjere u životu Crkve, kako to da se mnogi od nas iz tih generacija osjećamo manje slobodnima da izražavamo svoju vjeru u javnom prostoru, nego u vrijeme kada je izražavanje vjere bilo ograničeno na onaj privatni?

Ako li smo pripremani za vrijeme kada ćemo moći otvoreno svjedočiti svoju vjeru u društvu, kako to da mnogi od nas osjećaju da ju prvo ne mogu dostatno otvoreno svjedočiti u samoj Crkvi, odnosno doista preuzeti odgovornost za svoju vjeru u društvu, a ne se suprotstavljati njegovu pluralizmu?

Kako to da smo u neposredno postkoncilsko vrijeme pod Crkvom doista razumijevali zajednicu vjerujućih, a sada pod tom riječju podrazumijevamo crkvenu hijerarhiju?

Pitati se, kako bi danas bile, primjerice, prihvaćene riječi Tomislava Janka Šagi-Bunića: ”Nacionalizam hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda”

Je li se doista promijenila ekleziološka svijest ili se vratila u predkoncilsko stanje?

Ako postoji kontinuitet između ”žarišta koncilske obnove” i preuzimanja ”novih zadaća u hrvatskom društvu”, kako to da se sraz i suprotstavljenost religijskog i sekularnog osjeća mnogo više danas nego prije 90-ih prošlog stoljeća?

Ako li su nas ”djela Kršćanske sadašnjosti pripremala za postkomunističko razdoblje”, kako to da danas osjećamo da se nalazimo u šizofrenoj situaciji suprotstavljanja, čak obrtanja odnosa vjere i kulture, a da se tako nismo osjećali u vrijeme socijalizma kada vjera, navodno, nije imala pristupa kulturi?

Ne bi li kultura trebala proizlaziti iz vjere, a ne da Crkva određuje okvire kulture kao čuvarice vjere?

Ako li je temelj kršćanstva Isus Krist, kako to da sve manje govorimo o njemu, odnosno više se bavimo onim što bi On morao značiti za kršćane, nego vlastitim odgajanjem da sami živimo sadržaj onoga što je On vjerovao i živio?

Trojac Turčinović – Bajsić – Šagi-Bunić (a ne smijemo zaboraviti brojne suradnike bez kojih bi njihova nastojana ostala jalovima: Marijana Valkovića, Ljiljanu Matković-Vlašić, Antu Kresinu, Juru Jurasa, Jerka Fućaka, Bonaventuru Dudu, Antona Benvina, Aldu Starića i mnoge druge) bio je moguć zbog spleta niza okolnosti: i otvaranja Crkve svijetu, ali i spremnosti komunističkih intelektualaca na dijalog. Ali, taj trojac bio je moguć i zato što su ti obrazovani ljudi puni vjere znali čitati znakove vremena.

Vjerujem da i danas ima sposobnih, obrazovanih i karizmatičnih osoba kao što su bili suradnici KS-a, ali ima li ih koji znaju čitati znakove našega vremena?

Ili: ako li se crkvena hijerarhija 70-ih godina prošlog stoljeća kadikad opirala slobodi kojom su ljudi angažirani u postkoncilskoj obnovi svojim utjecajem zahvaćali u tkivo Crkve i društva, ne bi li im se opirala i danas?

U socijalističkoj Jugoslaviji glavni neprijatelj Crkve nisu bili komunisti, nego izostanak unutarcrkvenoga dijaloga, a ni danas nije puno drukčije

Pitati se, kako bi danas bile, primjerice, prihvaćene riječi Tomislava Šagi-Bunića: ”Nacionalizam hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda”.

Ili što bi rekli organizatori studentskih vjeronauka ili tribina na kojima mladima tumače što im je misliti o pojavama u društvu na riječi Vjeskoslava Bajsića: ”Ako relativno različna mišljenja u Crkvi okupljamo pod suprotnim nazivima, onda je dosta teško izbjeći da se razlike ne počnu smatrati suprotnostima, te se napokon ne pretvore u suprotne stranke — pogotovo u našem eminentno strančarskom ambijentu, gdje je važnije naći saveznika nego razmišljati”.

Dok slušamo kako današnji crkveni dostojanstvenici prisutnih na obilježavanju 50-e obljetnice KS-a, izražavaju (zaslužene) pohvale trojcu (a kadikad i pretjerana idealiziranja), ne možemo se ne pitati: kako bi reagirali da im Josip Turčinović, čovjek koji je znao doista slušati svojega sugovornika, na otvoreno ili prikriveno iskazivanje monopola nad istinom uputi riječi kao što su, primjerice, ove: ”Bog čovjeka zove i nalazi ga kakav jest – ako on pozivu odgovori. Sve naravno: dok čovjek kopa po svojoj nutrini redovito traži svoga Boga, odnosno određeni “alter ego” (drugo ja). Pravoga Boga, živoga Boga, koji je sasvim drugačiji, vrhunski slobodan, nikad ničiji privatni posjed – naprosto Boga pronalaze samo oni koji dopuste da ih On nađe”.

Dakako, problemi što ih proizvodi globalizacijsko društvo mnogo su složeniji no što su bili u socijalističkom društvu i nismo ni mi vjernici niti Crkva bili pripremani za njihovo rješavanje.

Ali ne samo zato što nas iskustvo u socijalističkom društvu nije moglo na to pripremiti, nego, čini mi se, zato što nismo dostatno ozbiljno u Crkvi zaživjeli smjernice Drugoga vatikanskog koncila. Zato sada, među ostalim, ne samo da smo ušli u drugu, treću fazu njegove hermeneutike, nego često sporimo i oko njezina utemeljenja.

Da bismo bolje razumjeli svu složenost društvene situacije u kakvoj se događala postkoncilska obnova, valjalo bi pročitati tekst Željka Mardešića ”Koncilski paradoksi – velike nade i mali ishodi” (Nova prisutnost, br. 9 /2011/, str. 11-24).

U demokratskom, pluralističkom društvu glavni neprijatelj Crkve nije sekularno društvo, nego izostanak dijaloga, nisu individualizam i relativizam postmodernoga društva, nego izostanak poznavanja misli ponajboljih teoretičara tzv. postmodernizma i korištenje njegovog oruđa u raskrinkavanju zauzimanja pozicija moći te neprepoznavanje nužnosti onoga na što nas poziva papa Franjo: ekološkog obraćenja i suprotstavljanja zvijeri neoliberalnoga kapitalizma

Čini se da smo u obilježavanju obljetnice, zapravo, svjedočili tomu kako jedan važan fenomen u našem društvu (zamah vjere na tragovima Koncila), zajedno sa svojim protagonistima, biva spreman u ladice povijesti.

Nadati se, ipak, da time ne završuje barem proučavanje toga dijela povijesti te da ga, što je još važnije, nećemo pohraniti u pamćenje kakvo bi moglo zapostaviti ključne njezine slojeve i perspektive poučne i za naše vrijeme.

A da bismo to mogli, ne bismo smjeli pojednostavljivati ono što ćemo pohraniti u pamćenje.

U socijalističkoj Jugoslaviji glavni neprijatelj Crkve nisu bili komunisti, nego izostanak unutarcrkvenoga dijaloga, a ni danas nije puno drukčije.

U demokratskom, pluralističkom društvu glavni neprijatelj Crkve nije sekularno društvo, nego izostanak dijaloga, nisu individualizam i relativizam postmodernoga društva, nego izostanak poznavanja misli ponajboljih teoretičara tzv. postmodernizma i korištenje njegovog oruđa u raskrinkavanju zauzimanja pozicija moći te neprepoznavanje nužnosti onoga na što nas poziva papa Franjo: ekološkog obraćenja i suprotstavljanja zvijeri neoliberalnoga kapitalizma.

Sudionici kolokvija ”Vjera i kultura” nastojali su, među ostalim, naznačiti koje bi to pouke bile i koji su to zadaci stavljeni pred kršćane našega vremena ukoliko žele crpiti nadahnuća za djelotvornost svoje vjere iz smjernica Koncila.

No, bez dijaloga u podijeljenom društvu, kao i nastojanja ne da ne bude podjela, nego da ih bude što više kako bismo se prepoznali jednakima u različitosti, jednako tako, bez dijaloga unutar Crkve te odgovornog i ozbiljnog angažiranja vjernika-laika za pravo na različitost, bojim se, da će to ostati tek želje.

Čini se da smo u obilježavanju obljetnice, zapravo, svjedočili tomu kako jedan važan fenomen u našem društvu (zamah vjere na tragovima Koncila), zajedno sa svojim protagonistima, biva spreman u ladice povijesti

U povijesnom odmjenjivanju političkih i ideoloških paradigmi i nije toliko diskontinuiteta koliko se možda može činiti.

Karizmatična ekipa Kršćanske sadašnjosti zacijelo bi i danas bila izložena pritisku ljudi iz Crkve. Jedino, društvo više nije homogeno, nego pluralistčko ili preciznije, kako kaže Stjepan Kušar, ”kakofonijsko”.

Ali u ma koje vrijeme valjalo bi slijediti naputak Josipa Turčinovića: ”Trebamo naći puta da se angažiramo, a da se ne poreknemo”. A ”naš je polazak u cilju, a cilj pripada putu”.

”Neće biti kršćanskih vrijednosti, ako ne bude ljudi kojima su one ‘ušle pod kožu’, koji su za njih spremni živjeti. Dakle, kršćanske vrijednosti neće se prenositi indoktrinacijom, one mogu živjeti samo iz kršćanskog djelovanja. U protivnom i one će ostati relikt prošlosti” – rekao je Kušar te poželio da KS u novome vremenu nađe način i put da se angažira, da se ne porekne.

To bismo isto poželjeli i Crkvi u Hrvatskoj.

 

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora