Odlazi li k vragu Europska unija?

Izbjeglička kriza uskoro će navršiti prvu godinu, ali ni pola godine koliko su i hrvatski političari voljni priznati da ona postoji. Sjećam se još vrlo dobro kad je ministrica vanjskih poslova bivše hrvatske Vlade (ona koja se nada izboru za generalnog tajnika UN-a!) bahato, preko ramena dobacila novinaru koji je pitao kako se namjerava postaviti prema Europskoj komisiji koja je tada Hrvatskoj propisala kvotu prihvata, nešto više od 700 izbjeglica (tada, početkom jeseni 2015. godine, u Srbiji je čekalo već više tisuća njih da krenu put sjevera, na kolodvoru u Budimpešti je vladalo iznimno stanje i mađarski predsjednik Orban je već počeo ostvarivati svoju nakanu da zabrtvi granice i ne prepustiti ni jednu izbjeglicu): ”Nije rečeno da ćemo mi prihvatiti izbjeglice”.

To je dobacila novinaru ”dalekovidna” ministrica. Nota bene – ministrica vanjskih poslova!

Stvarnost je ubrzo dovela u pitanje, iz dana u dan sve više, ministričino političko umijeće.

”Kriza” više nije pravi izraz; već odavno Europa živi s katastrofom – nova hrvatska Vlada također nije pokazala više kreativnog kriznog menadžmenta: ona pliva na istome valu kao prije otprilike pet mjeseci, kad se Predsjednica Republike otisnula na put prema izbjegličkom kampu. ”Povreda suverenosti zemlje”, ”Vojsku na granice”, izvikivala je njezina sljedba. ”Zaštita granice naše zemlje” i nacionalna pobuna protiv bodljikave zaštite hrvatskih granica u ime slobode kretanja i Europe bez granica postale su ”lajtmotivom pristupa hrvatske politike – one ”Kukuriku koalicije” i one nove, s Mostom, prema imigrantima.

”Kriza” više nije pravi izraz; već odavno Europa živi s katastrofom – nova hrvatska Vlada također nije pokazala više kreativnog kriznog menadžmenta: ona pliva na istome valu kao prije otprilike pet mjeseci, kad se Predsjednica Republike otisnula na put prema izbjegličkom kampu. ”Povreda suverenosti zemlje”, ”Vojsku na granice”, izvikivala je njezina sljedba. ”Zaštita granice naše zemlje” i nacionalna pobuna protiv bodljikave zaštite hrvatskih granica u ime slobode kretanja i Europe bez granica postale su ”lajtmotivom pristupa hrvatske politike – one ”Kukuriku koalicije” i one nove, s Mostom, prema imigrantima

Tek nedavno je Predsjednica Republike smatrala nužnim ponovo podsjetiti da je njemačka kancelarka svojim čuvenim ”Uspjet ćemo!” ”pozivala“ izbjeglice i ”skrivala” masovne zbjegove ne pitajući se za ”nacionalne interese”: ”Moramo zaštiti naše granice”.

”Europa je dužna zaštititi vanjske granice!” Toliko o Predsjedničinom doprinosu prevladavanju ”izbjegličke krize”. Za nju je to kriza – za druge zemlje na Balkanskoj ruti to je već katastrofa, poglavito za one koji se ne mogu sakrivati iza ”europskih”, ”Šengenskih” granica – a tima je granicama Predsjednica pripisala ulogu ”svete krave”, značaj nedodirljivih, neupitnih vrijednosti.

Njeno (slikovito rečeno) bijesno stiskanje šaka u obranu ”Europe bez granica” gura u zadnji plan mase očajnih izbjeglica na tim ”presvetim” vanjskim granicama, ljudi koji su se jedva iskoprcali iz zemalja pod zračnim udarima i s poprišta krvavih obračuna raznih radikalnih vojnih formacija krenuli na opasan put prema sigurnom utočištu. Ali – ako su se domogli europskih obala, nailaze na ”nacionalni bijes”, antiislamsku demagogiju.

Ravnodušnost Europske unije, odnosno njezino nesnalaženje, njezina neorganiziranost uistinu izazivaju bijes i odbojnost prema onima koji kucaju na vrata Europe i očekuje od nje pomoć u nevolji.

Europska unija se suočava s problemom već najmanje osam godina; od 2008., kad su prvi provizorni trajekti i trabakuli s ilegalnim imigrantima iz Sjeverne Afrike stradali pred Lampedusom, otkad je Sredozemlje za već nekoliko tisuću njih postalo ”plavom grobnicom”.

Europska unija, koja se osam godina najprije nije pobrinula, pa onda nije snalazila i koja ni sada još nema ni približnu ideju što da učini s valom izbjeglica, kažnjava zemlje poput Austrije koja se nakon prihvata nekoliko desetaka tisuća migranata smatra prisiljenom pomagati sebi kako najbolje zna – ”gornjim granicama kontingenata” – to bjesni ne samo Austrijance, nego i druge koji posežu za samopomoći: Italija i Grčka se s punim pravom bune jer ih europske institucije ostavljaju na cjedilu.

Diskurs o tome može li se bolje, humanije i učinkovitije nego s ogradama, kontrolama i brzopoteznim repatrijacijama opravdan je – o moralnom etiketiranju metoda trebalo bi diskutirati hladne glave. Političari ne znaju dalje, dobrovoljci – koji već mjesecima daju maksimum od sebe zbrinjavajući izbjeglice – već osjećaju ”burn out” i očaj, a u puku diljem Europe vrije ljutnja, potiho hraneći osjećaj da Europsku uniju treba poslati k vragu.

Renacionalizacija i rastakanje europskog projekta galopira, ni zbog čega drugog nego zbog pasivnosti i neučinkovitosti Europske unije. Ona i dalje trabunja o ugroženosti ”Schengena” odvraćajući pozornost od svoje vlastite odgovornosti za kaos, jačanje ksenofobije u njezinim zemljama-članicama i za rastući očaj izbjeglica pred graničnim ogradama: neće proći dugo da među njima bukne i dođe do krvoprolića

Renacionalizacija i rastakanje europskog projekta galopira, ni zbog čega drugog nego zbog pasivnosti i neučinkovitosti Europske unije. Ona i dalje trabunja o ugroženosti ”Schengena” odvraćajući pozornost od svoje vlastite odgovornosti za kaos, jačanje ksenofobije u njezinim zemljama-članicama i za rastući očaj izbjeglica pred graničnim ogradama: neće proći dugo da među njima bukne i dođe do krvoprolića.

Ksenofobiju u njemačkim gradovima pothranjuju radikalni desničari, ali i ”obični ljudi” osjećaju da je rat – što su ga gledali (ili ignorirali) u televizijskim prijenosima o dalekim zemljama – dospio pred granice Europe. Ponijele su ga sa sobom izbjeglice. No, one su ga željele ostaviti iza sebe i pronaći mir, spokoj i nove šanse u toj Europi.

Europa se pobrinula za to da ga zaboraviti ne mogu; Europu treba okriviti za to da se Europljanima rat približio njihovim domovima.

Umjesto politike uzdignutih šaka i prijetnjama zatvaranjem granica ostaje i dalje činjenica da izbjeglički problem treba rješavati tako da se pitanje suverenosti i zaštite granice rješavaju u istom dahu.

Je li ”Schengen” u opasnosti ili ne, je li ugrožena suverenost Hrvatske, je li Vlada promašila svoj zadatak zaštiti granice? Sva ta pitanja su samo skretanje s bitne teme. Ne uzbuđuje manjkava zaštita granica ili ugrožena suverenost: na takvu demagogiju valjda ne pada više ni najneinformiraniji građanin/građanka.

Imigrantska kriza uspijeva uzbuđivati ljude zato što je strah već svakodnevni pratilac: socijalna i gospodarska ugroženost zemlje i svakoga građanina u njoj izaziva velik strah. Njemu se ne može doskočiti racionalnim argumentima – udio razuma u ljudskom ponašanju i odlukama relativno je malen, a nije uvijek jednostavno mobilizirati razum protiv straha.

Izbjeglice nas prisiljavaju suočiti se s dvije premoćne emocije: s empatijom i sa strahom. Empatija pomaže drugima, strah je vitalno nužan čimbenik vlastitog preživljavanja, a to je fundamentalniji osjećaj.

Kondicioniranost strahom teško je izbiti iz glava: Politički recepti ne pomažu, a i da se oko toga angažira vojska psihologa, neurologa, sociologa…, teško da će se riješiti fenomen ”egzistencijalnog straha”. Obećavajući početak bio bi prvi korak u pravcu smjene ekstremnog natjecateljskog gospodarskog liberalizma prema razvitku svijesti da je ne samo humano nego i miroljubivo zbrinjavati ljude ispred europskih granica u interesu mira i socijalne pravednosti ili – drugim riječima – jačati gospodarstvo empatije da bude u stanju pobijediti strah

Apeli na razum ostaju bez odjeka. Otkad neoliberali vladaju gospodarskim sustavom, ljudi se kondicioniraju na strah jer je on motor tržišnog natjecateljskog gospodarstva. Iza svakog ugla vreba zvijer – stvarnost doživljavamo, u simboličkom smislu, ne drugačije nego naš drevni predak – kao natjecanje u istiskivanju i opstanku.

Opasnosti vrebaju svugdje. Treba gledati oko sebe, budno promatrati i biti spreman braniti se i obraniti stečena prava. Neprijatelj, konkurent koji vreba naše mjesto, već čeka svoj trenutak. Postajemo zečevi svi, ne samo oni za koji je opasni scenarij već stvarnost.

Mašta je moćnija od smisla za stvarnost: ”Ako ne uspijevamo zatvoriti granicu, izbjeglice će nadirati…!” To kaže Predsjednica – a mi, zečevi, pitamo se: Kako sa 17 posto nezaposlenosti stvoriti radna mjesta za nekoliko stotina tisuća imigranata. Tržište će to urediti??? Blaženi oni koji vjeruju…

Kondicioniranost strahom teško je izbiti iz glava: Politički recepti ne pomažu, a i da se oko toga angažira vojska psihologa, neurologa, sociologa…, teško da će se riješiti fenomen ”egzistencijalnog straha”. Obećavajući početak bio bi prvi korak u pravcu smjene ekstremnog natjecateljskog gospodarskog liberalizma prema razvitku svijesti da je ne samo humano nego i miroljubivo zbrinjavati ljude ispred europskih granica u interesu mira i socijalne pravednosti ili – drugim riječima – jačati gospodarstvo empatije da bude u stanju pobijediti strah.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora