Oproštaj od velikana Kurta Masura

Bila je 1989. godina. Komunistički istočni blok se raspadao. Nezadovoljstvo ljudi i napetost rasli su i u Istočnoj Njemačkoj. Zahtijevajući promjene, demonstranti su se u Leipzigu okupljali na Trgu Karla Marxa, nekadašnjeg i današnjeg Augustusplatza, između Opere i Gewandhausa, slavne koncertne dvorane koja je dom istoimenom orkestru.

U ponedjeljak, 9. listopada 1989., na trgu se okupilo preko 70 tisuća prosvjednika. Prijetilo je krvoproliće jer režim je na ulice izveo policiju, vojsku i tenkove. Odlučujuću ulogu u sprečavanju najgoreg tada je odigrala “Lajpziška šestorka”. Tako je nazivana skupina poznatih javnih osoba koju su činili protestantski pastor Peter Zimmermann, komičar Bernd-Lutz Lange, sekretari lajpziškog komiteta tada još uvijek vladajuće Partije njemačkog jedinstva (SED) Kurt Meyer, Jochen Pommert i Roland Wötzel te kapelmajstor Gewandhausa Kurt Masur.

Upravo je slavnog glazbenika, koji je te večeri trebao dirigirati u Gewandhausu, zapala dužnost da pred prosvjednicima, snagama režima, te posredstvom radija i televizije pred čitavom javnošću, pročita sljedeće rečenice:

“Danas nas je okupila naša zajednička tjeskoba i odgovornost. Uznemireni smo razvojem situacije u našem gradu i tražimo rješenje. Svi tražimo iskrenu i neometanu izmjenu pogleda o nastavljanju socijalizma u našoj zemlji. U tu svrhu potpisnici ovog proglasa zaklinju se svim građanima da će uložiti svu svoju snagu i autoritet ostvarenju tog dijaloga, ne samo u lajpziškom okrugu nego i s državnim vlastima. Apeliramo na vas da ostanete razboriti i pribrani kako biste olakšali miran dijalog.” Krvoproliće je spriječeno, komunistički režim je pao skupa s Berlinskim zidom, Njemačka se ujedinila

“Danas nas je okupila naša zajednička tjeskoba i odgovornost. Uznemireni smo razvojem situacije u našem gradu i tražimo rješenje. Svi tražimo iskrenu i neometanu izmjenu pogleda o nastavljanju socijalizma u našoj zemlji. U tu svrhu potpisnici ovog proglasa zaklinju se svim građanima da će uložiti svu svoju snagu i autoritet ostvarenju tog dijaloga, ne samo u lajpziškom okrugu nego i s državnim vlastima. Apeliramo na vas da ostanete razboriti i pribrani kako biste olakšali miran dijalog.”

Krvoproliće je spriječeno, komunistički režim je pao skupa s Berlinskim zidom, Njemačka se ujedinila.

Nije slučajno upravo maestro Masur tog dana odabran da pročita proglas. Koncertnu dvoranu, koju je komunistička država upravo na njegov zahtjev izgradila i otvorila 1981. godine, na 200. godišnjicu Gewandhaus-orkestra, maestro Masur je već ranije otvorio prosvjednicima i učinio mjestom slobodnog i otvorenog raspravljanja i iznošenja zahtjeva za promjenama. Maestro Masur je već ranije za zapadnonjemačke medije izjavio da se srami postupaka svoje države, a njegova koncertna dvorana ostala je i u mjesecima nakon pada Zida forum na kojem se raspravljalo o budućnosti Njemačke.

Zbog njegove dirigentske slave, autoriteta i svega što je govorio i činio tih dana, Kurtu Masuru su ponudili da postane prvi predsjednik ujedinjene Njemačke. Odbio je jednostavnim riječima: “Ja sam samo dirigent”.

I doista, u prethodna dva desetljeća svoje karijere na čelu Gewandhausa, s kojim je održao stotine koncerata na svjetskim pozornicama, Kurt Masur je bio samo dirigent. Nije bio disident. Naprotiv, Masur i Gewandhaus-orkestar bili su ponos i dika svoje domovine. Režim ga je obasipao priznanjima.

Međutim, tada još nije bilo poznato, jer Kurt Masur je o tome javno govorio tek mnogo kasnije, da je dirigent slobodu i povlasticu putovanja u inozemstvo bio spreman platiti vlastitim životom. Jedino što ga je zanimalo bilo je da poruku glazbe, a osobito njemačke glazbe od Bacha do Brucknera koju je autoritativno i posvećeno tumačio, pronosi svijetom, kako na Istok, tako i na Zapad.

U jednom od posljednjih intervjua, 2013. na BBC-u, ispričao je kako je već kao dirigent Gewandhausa otišao u kancelariju visoko pozicioniranog političara tražiti dozvolu za gostovanje s orkestrom na Zapadu. Dobivši glatku odbijenicu, ustao je i rekao da će u tom slučaju sam krenuti preko granice, pa makar bio ubijen, kao i toliki drugi njegovi sugrađani u pokušaju bijega. Kroz već zatvorena vrata čuo je samo bijesni uzvik birokrata: “Nazovi me sutra!” Nazvao je i dobio dozvolu. Političar mu je kasnije rekao: “Pustio sam te jer sam znao da bi ti to što si rekao zaista učinio, a ja bih bio kriv za tvoju smrt”

U jednom od posljednjih intervjua, 2013. na BBC-u, ispričao je kako je već kao dirigent Gewandhausa otišao u kancelariju visoko pozicioniranog političara tražiti dozvolu za gostovanje s orkestrom na Zapadu. Dobivši glatku odbijenicu, ustao je i rekao da će u tom slučaju sam krenuti preko granice, pa makar bio ubijen, kao i toliki drugi njegovi sugrađani u pokušaju bijega. Kroz već zatvorena vrata čuo je samo bijesni uzvik birokrata: “Nazovi me sutra!”

Nazvao je i dobio dozvolu. Političar mu je kasnije rekao: “Pustio sam te jer sam znao da bi ti to što si rekao zaista učinio, a ja bih bio kriv za tvoju smrt”.

Odakle jednom umjetniku, koji je bio “samo” dirigent, tolika snaga i autoritet u društvu? Iz jednostavne vjere, koju je do smrti propovijedao riječima i glazbom, u humanističku poruku umjetnosti, i to osobito europske klasične glazbe kojoj je služio.

Posljednji nastup imao je prošlog ljeta na Festivalu Aurora u švedskom gradu Trollhättanu. Ostala je dirljiva snimka nekada gorostasnog čovjeka, izmučenog Parkinsonovom bolešću, kako sjedeći u kolicima, više izrazom lica nego rukama, i dalje raspiruje te u uzvišenoj glazbi ujedinjuje strast i snagu mladih glazbenika u orkestru pred sobom.

Kurt Masur rođen je 1927. godine. I njegov sin Ken-David Masur je dirigent. Vrlo uspješan. Ali, kada se na početku karijere kolebao i sumnjao hoće li ikada moći zadovoljiti publiku koja će od njega očekivati istu veličinu i snagu, otac mu je rekao: “Ni ja u tvojoj dobi i u mnogo težim vremenima nisam vjerovao da ću postati dirigent. Ali, dragi dječače, ti samo moraš raditi kako bi bio što bolji i prenositi poruku klasične glazbe koja je danas svijetu još potrebnija. To je poruka humanizma, poruka svim religijama o istom cilju da budemo bolji ljudi, spremni pružiti ruku svojim bližnjima”.

“Ni ja u tvojoj dobi i u mnogo težim vremenima nisam vjerovao da ću postati dirigent. Ali, dragi dječače, ti samo moraš raditi kako bi bio što bolji i prenositi poruku klasične glazbe koja je danas svijetu još potrebnija. To je poruka humanizma, poruka svim religijama o istom cilju da budemo bolji ljudi, spremni pružiti ruku svojim bližnjima”

Maestra Kurta Masura imali smo sreću gledati i slušati i u Zagrebu. Sredinom 1990-ih, tada već kao šef-dirigent Njujorške filharmonije, pohodio je Lisinski na oproštajnoj turneji s Gewandhausom, a 2003. je gostovao s Francuskim nacionalnim orkestrom. Imao sam povlasticu neposredno upoznati i osjetiti njegovu umjetničku veličinu i ljudsku toplinu.

Preuzimajući 1970. dužnost šefa-dirigenta Gewandhausa, ovako je opisao svoju misiju: “Nastaviti veliku tradiciju ovog orkestra i osnaživati krvotok glazbenog života grada Leipziga uključujući sve niti društva”.

Ovo je oproštaj od velikana čija je smrt 19. prosinca rastužila glazbenički svijet. Ali, ovo je i podsjetnik da se gradovi, društva, države i narodi sastoje od mnogih finih niti. Makar njihovom oku i računima bile nevidljive, s njima moraju računati i financijski stručnjaci. Baš kao i s glazbom.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora