Pismo drugu Titu

Dragi naš druže Tito!

Već odavno si me bio naučio da se nas dvojica oslovljavamo s ti. Pa premda s time nisam imao problema u mome pionirskome statusu kada sam ti zajedno sa svojim drugarima pjevao iz svega glasa: ”Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”, kada sam dosegao svoje pubertetske godine i od pionira preko noći postao omladinac, sve mi je teže bilo da te oslovljavam s ti. Nekako mi se to počelo činiti neprimjerenim. Pa nismo mi skupa u školu išli niti zajedno ovce čuvali, kako bi rekli u našemu narodu.

Osim toga, rastući, moja mala socijalistička glava, brzo je shvatila i naučila da ipak postoje razlike u našemu društvu i da nismo svi isti i jednaki, pa čak ni mi pioniri koji smo vas doživljavali kao našega istinskoga druga, nismo mogli postići tu toliko željenu ravnopravnost i osjećali smo da među nama ima onih vještijih i manje vještih, jačih i slabijih, boljih i lošijih.

Jedino bratstvo i jedinstvo nije bilo u pitanju. Tu smo svi mi u Vinkovcima bili kao jedan, osim što je majka moga drugara Ivice, jednom prilikom naglas izgovorila, da joj je draže da se njezin Ivica igra s komšijom Zlatkom nego s Radom.

Ali to smo pridavali posebnosti njezina stanja jer svi smo znali koliko je bila razdražljiva i nervozna i kako joj je po čitav dan cigareta virila iz usta i uopće kako je znala nekontrolirano vikati, pa čak se ponekad iznebuha i bez ikakva razloga glasno smijati ili, pak, rasplakati, kada bi pred nama potegla dobar gutljaj rakije iz boce od šabesa koja je imala specijalni čep od bijele keramike.

”Jebo vas Tito!” znala je pijano podvikivati i nije se uopće libila hoće li je itko od susjeda čuti, a to je u to vrijeme bilo odmah za Goli otok.

A tamo je već dvije godine robijao njezin Jozo, koji je zaglavio zbog šverca duhana iz Imotskog u Slavoniju. Svi su znali pa i lokalna milicija, da je Vinka malo pomjerene pameti pa su joj gledali kroz prste, jer dokazano ludi i munjeni nisu mogli biti narodni neprijatelji.

Srpske majke obučene u crno oplakivale su svoje sinove, a grupe četnika pomiješane s regularnom jugoslavenskom kraljevskom vojskom i oficirima šetali su trgom održavajući red, a neki su se skupljali u grupe oko kazana u kojima se pekla šljivova rakija

Uostalom dobro se znalo tko su bili narodni neprijatelji tih godina. Milovan Đilas i neki generali i pukovnici koji su voljeli Rusiju i Staljina više nego vas, druže Tito.

Godine 1954., kad je bila kriza oko Trsta, bio sam jedan od najsavjesnijih pionira u Vinkovcima. Osnovao sam četu od dvanaest drugara. Obukli smo se u crne sportske gaćice i bijele majice, a oko vrata zavezali crvene marame i plave titovke stavili na glavu. Izradili smo drvene mačeve i tako spremljeni i naoružani marširali smo ulicama Vinkovaca, vičući iz svega glasa: ”Život damo, Trst ne damo!”. I pjevali smo partizanske pjesme slaveći u njima vaše ime, djelo i lik.

Bilo je to doba moje potpune ideološke svijesti, to jest besvijesti jer iz današnje perspektive dobro znam da kurca nisam znao tko je tko i što je što. Nisam čak imao pojma tko su i što su bili četnici i ustaše.

Oni su bili podvedeni pod zajednički znak narodnih neprijatelja, ali moj otac Danilo nikada mi nije rekao da su te ustaše 1944., pred sam kraj rata, pobili gotovo pola moje familije u Lici kada su napali naše selo Buniće.

Tada su u tome zbjegu poginuli očeva majka i moj petogodišnji brat Milan, a sestra Milica je bila prostrijeljena u noge i ruke. Imala je samo dvije godine i jedina je uz tetku Danicu, koja je imala 13 godina, preživjela taj strašni pokolj.

Za taj sam događaj čuo prvi puta od te svoje tetke. Imao sam već 16 godina i kada sam oca pitao o tome, sjećam se da je samo slegnuo ramenima i mirno rekao: ”Bio je to rat, sine. A u ratu se i gine”.

Hoću kazati, druže Tito, da je moj otac bio pravi partizan i sljedbenik vaše politike i da je u ime bratstva i jedinstva zaboravljao i najteže zločine koji su tijekom rata činjeni našim narodima od strane Njemačke, Italije i domaćih fašista, a sve to u ime izgradnje našega ravnopravnoga i samoupravnoga socijalizma.

A uostalom, kasnije sam u životu saznao, da ni naši partizani nisu baš svi bili cvijeće. I naši su činili razne nepodopštine, pa čak i zločine, samo se o tome uglavnom šutjelo. Tako sam ja, dragi druže Tito, već zarana izgradio u sebi neki poseban odnos na taj strašni Drugi svjetski rat.

Mislim da je pravda bila apsolutno na strani pobjednika u tome ratu, odnosno Engleske, Amerike, Rusije i ostalih saveznika pa i vaših partizana koji su na kraju, uz velike žrtve uspjeli savladati tu strašnu fašističku neman, predvođenu Hitlerovom Njemačkom. Ali mislim da je nesretnih slučajeva i nevinih žrtava bilo i na jednoj i na drugoj strani.

Evo za koji mjesec ćemo proslavljati 80 godina otkako je prva partizanska puška pukla i označila borbu Narodnooslobodilačke vojske protiv stostruko jačeg neprijatelja. I pitam se, što ste vi osjećali toga trena? Jeste li se ijednog trenutka bojali za ishod svoje revolucije koju ste započeli ili za vlastiti život? Jeste li vjerovali u svoje partizane ili ste ponekad sumnjali?

Sjećam se, druže Tito, kako sam jednom svratio kod mojih roditelja u Vinkovce sa svojim drugarom Borisom Buzančićem. Putovali smo iz Zagreba u vaše, to jest Titovo Užice, gdje smo zajedno snimali film ”Užička republika”.

Među hrpom osrednjih političara ima i onih kojima se može vjerovati, ali doimaju se kao direktori propalih poduzeća. Ništa se ne može učiniti sa zemljom koja više nema svoga kapitala

Majka nas je dočekala s pravom gozbom, kao i uvijek kada bih dolazio sa svojim prijateljima u Vinkovce.

”Pa što vi tamo glumci igrate u toj našoj Užičkoj republici?” pitao je moj otac Danilo, pomalo se podsmjehujući našim glumačkim imitacijama herojskih događaja u tim pravim i ratnim vremenima. Uvijek je imao neki pomalo ponižavajući odnos prema tim uljepšanim i iskonstruiranim slikama u prikazivanju naše revolucije, koja je za njega bila prava i jedinstvena.

Jednom je tako mome malom sinu Danilu koji je bio kod njega na školskom raspustu na unukovo oduševljeno pričanje kako je njegov tata, odnosno ja, pobio toliko puno Švaba u nekome filmu, rekao: ”E, moj sinko, svaki od tih Švaba koje je tvoj tata na filmu ubio, poslije toga se digne. Ali kojega je dedo sastavio, taj se majci više nije dizao…”.

”Boris igra u ”Užičkoj republici” glavnoga partizanskoga komandanta”, rekao sam ja, a moj stari je kimajući glavom odobravao taj izbor kazavši: ”Pa i izgleda kao pravi komandant”.

Gledam toga svoga drugara Borisa Buzančića, jednog od najtalentiranijih hrvatskih glumaca, kako se nekako usiljeno smješka dok razgovara s mojim ocem o svojoj ulozi partizanskoga komandanta. Znam i zašto, premda to svome ocu nikada neću ispričati. Borisovi roditelji su bili, kažu, ustaše ili ustaški simpatizeri i oboje su nastradali. Boris mi nikada nije rekao kako. I nitko drugi ne zna kako. Odrastao je, kažu, u đačkome domu.

Razmišljam o njemu, njegovom djetinjstvu i njegovoj mladosti. Mislim kako je taj njegov često gorki osmijeh i cinizam vjerojatno dolazio upravo zbog činjenice da su njegovi roditelji ubijeni od jugoslavenskoga komunističkoga režima, a da on eto, sada, glumi u kazalištu i u filmu i zabavlja društvo u kojem je moj otac pobjednik partizan, a njegovi su roditelji bili neprijatelji ovoga socijalističkoga društva.

Kakva je to morala biti bitka u njemu i kako se nosio s tom svojom pričom? Razmišljam što bih ja činio i kako bih se ponašao da su stvari bile obrnute? Teško mi je i zamisliti da nosim breme koje je moj dragi prijatelj i kolega nosio.

”A vaš sin Rade igra četnika… ”, dobacio je Boris, kao da je želio da mi se i malo sveti pred ocem.

”Ne. Ne četnika. Igram majora kraljevske vojske, koji je bio častan čovjek i želio se boriti protiv Nijemaca, ali kada je shvatio da je to sve bila izdaja i da su četnici Draže Mihailovića, s kojima je on kolaborirao, izdali svoj narod i priklonili se Nijemcima, razočarao se i izvršio samoubojstvo”, gotovo sam uzviknuo.

”Pa da, mnogi su se takvi ljudi ubili”, rekao je moj otac.

A to je i ono što ste vi rekli, druže Tito, nakon privatne projekcije filma ”Užička republika” koju je režiser Žika Mitrović samo za vas priredio. Naime, prihvatio sam da glumim u tome filmu ulogu majora Barca, najviše zbog toga što je bila sjajno i sasvim nestereotipno napisana.

I naročito zbog scene samoubojstva koju smo snimili i koja je bila odlična. Snimali smo je na glavnome trgu Valjeva. Prava kiša je padala po nagomilanim bijelim mrtvačkim sanducima.

Bili ste vi Tito za cijeli svijet… Ja sam zapravo siguran da će vaša poruka stići… Jednom… Kad moje generacije ne bude više… Jednom… kada nas ovdje ne bude više

Srpske majke obučene u crno oplakivale su svoje sinove, a grupe četnika pomiješane s regularnom jugoslavenskom kraljevskom vojskom i oficirima šetali su trgom održavajući red, a neki su se skupljali u grupe oko kazana u kojima se pekla šljivova rakija.

Ja sam,  odnosno major Barac, sjedio u jednom malom dućančiću u kojem se prodavao filigranski nakit i kroz prozor gledao taj tužni kišni prizor gdje su Mihailovićevi četnici i pripadnici kraljevske vojske ujedinjeni, zbrajali prve žrtve koje su zadobili u borbi s partizanima. Jer to su bile prve bitke, nakon što su četnici izdali svoj narod i kolaborirali s Nijemcima.

Major Barac, koji je bio pravi i častan oficir, svjestan izdaje koju su kralj i njegovi ministri učinili, zagledan u to kišovito jutro na valjevskome trgu prekrcanom bijelim mrtvačkim sanducima, puši svoju posljednju cigaretu, baca opušak na pod, vadi iz kožne futrole svoj Browning pištolj i puca si u desnu sljepoočnicu. Prava filmska scena za glavnoga junaka te drame.

Žika Mitrović uplašio se da bi ga zbog toga mogli njegovi partijski drugovi kritizirati pa me zamolio da za svaki slučaj snimimo verziju u kojoj ja pogibam na nekoj ledini usred bitke.

I ja sam luđak to učinio. A čuo sam da ste se vi, nakon projekcije filma, okrenuli prema Mitroviću i upitali ga:

”Mitroviću, a što se dogodilo s glavnim junakom? Ubili ste ga kao psa na nekoj ledini… A, znate, mnogi su se takvi oficiri kraljeve vojske, nakon što su shvatili da je kolaboriranje s četnicima Draže Mihailovića obična izdaja svoga naroda i otadžbine, ubili. Izvršili su samoubojstvo. Trebao se i ovaj major Barac ubiti!”

I kažu da je Žika Mitrović poslije toga gotovo počinio samoubojstvo jer je shvatio koju je grešku napravio zbog vlastite autocenzure.

Igrao sam ja, druže Tito, i ustaše. I to naročito uspješno. Još se i danas moj prijatelj Bogdan Žižić s nekim tužnim osmijehom prisjeća kako sam super odigrao onog mladog domobrana u Vrdoljakovom filmu ”U gori raste zelen bor”.

”Ej, dečki, stanite, kaj delate, pa nije ovo fudbalska utakmica…”, govorio je partizanima koji su ga opkolili i nakon nekoliko minuta ubili.

Igrao sam i onog ludog ustašu u Vrdoljakovom filmu ”Povratak”. Boris Dvornik je bio partizanski komandant, a ja zapovjednik vojne ustaške postaje u nekom dalmatinskome gradiću. Za tu sam ulogu dobio i Grand Prix na filmskome festivalu u Nišu.

E, moj druže Tito, igrao sam ja i vas u ”Bombaškome procesu”. Nikada se nismo sreli da mi kažete kako vam se to svidjelo, iako mi je Bela Krleža pričala da ste jedno poslijepodne dugo komentirali s Krležom Ivandin film ”Bombaški proces” i da vam se obojici jako dopao taj televizijski film.

Ja sam vas zapravo nekoliko puta sreo uživo, ali samo jednom sam bio u prilici da vam stisnem ruku i izmijenim nekoliko rečenica s vama. To je bilo u Novome Sadu kada smo igrali Marinkovićeva ”Kiklopa” samo za vas i vaše partijske drugove. Sjećam se da smo u pauzi predstave nas nekolicina bili predstavljeni vama i drugarici Jovanki. Jedan od naših glumaca vas je pitao je li vam duga predstava, a vi ste na čistom zagorskom odgovorili: ”Kulko traje?” ”Četiri sata“, rekao je Kruno Valentić. ”Eh, ak morem medvjeda čekati osam sati, morem i Kiklopa četiri…”

Jedino bratstvo i jedinstvo nije bilo u pitanju. Tu smo svi mi u Vinkovcima bili kao jedan, osim što je majka moga drugara Ivice, jednom prilikom naglas izgovorila, da joj je draže da se njezin Ivica igra s komšijom Zlatkom nego s Radom

Onda ste stavili meni ruku na rame (jer ipak sam ja u toj predstavi bio glavni glumac) i nekako mi se posebno unijeli u oči. Taj vaš pogled je bio čvrst, ali i hladan kao led. Kao da ste u tih nekoliko trenutaka htjeli saznati sve o meni. Zatim ste me potapšali po ramenu i rekli drugarici Jovanki: ”Evo ovoga tvoga!”

Mnogo godina kasnije, poslije vaše smrti, kada sam dolazio u Beograd u posjetu Lenkinim roditeljima, drugarica Jovanka me pozvala da je posjetim u onoj njezinoj vili na Dedinju u koju su je smjestili još za vašega života i koja je zapravo bila njezin zatvor.

O tome susretu pisao sam u svojim knjigama. Drugarica Jovanka ili, bolje reći, gospođa Jovanka, jer otkako je nestalo vas i Jugoslavije, nestalo je i socijalizma, bila je prava zatočenica nove vlasti u Srbiji. Za vrijeme te moje posjete, koja je trajala satima, pričala mi je o svome životu. Još se sjećala detalja iz Like i nekih ljudi iz moga sela.

Pojedini su članovi moje familije govorili da su naše familije Šerbedžije iz Bunića i njezini Budisavljevići bile u kumskim vezama, ali je moj istinoljubivi otac Danilo to oduvijek negirao.

Govorila mi je i o vama s puno nježnosti, ljubavi i sa suzama u očima pokazujući mi vašu malenu sliku koju je držala na noćnom ormariću. Pričala mi je o političkoj zavjeri srpskih i slovenskih političara koji su odlučili da vas razdvoje, spominjala ih imenom i prezimenom i kad sam joj ja rekao: ”Pa, gospođo, oni vas prisluškuju, pazite što govorite…”, ona je glasno uzviknula: ”Pa zato im sve ovo i govorim da me dobro čuju”.

Tada mi je i objasnila da sam ja uvijek bio njezin omiljeni glumac, a vaš Bata Živojinović.

A eto kako su stvari tekle. Nakon vaše smrti ja sam i dalje poštovao vaš lik i djelo, štono se kaže. Dobro, ruku na srce, bilo je stvari i koje sam vam mogao zamjeriti.

Na primjer, vaš obračun s liberalima. S Mikom Tripalom i Savkom. S Nikezićem i Latinkom. S Mirkom Tepavcem i Kočom Popovićem. Znam ja da ste vi shvaćali što oni hoće i da je to bio pokušaj da se demokratizira ono naše društvo, i da se decentralizira KPJ, ali ipak niste mogli protiv svoga boljševičkoga uvjerenja. A niste mogli niti protiv sve one centralističke partijske bulumente predvođene Dolancom, Mikulićem, Ljubičićem i ostalima političarima staroga i tvrdoga kova.

Ali unatoč tome vaše zasluge za Jugoslaviju, a naročito vaša bespoštedna borba protiv fašizma, ostaju neke trajne tekovine koje ste učinili za ove narode.

Živojinović, kao poslanik Srpske socijalističke partije u Skupštini tadašnje Miloševićeve Jugoslavije, u proljeće 1991. godine, javio se da govori i na kraju svoga govora, koji je bio uperen protiv studentskih demonstracija u Beogradu, iznenada je upitao prisutne poslanike: ”Je li bre, dokle će nas ovaj ovdje gledati sa zida?” zatim je pokazao na vas, uzeo stolicu, prislonio je uza zid, popeo se i skinuo vašu sliku!

Sjećam se da je nastao tajac u Skupštini i svim je zastupnicima, bez obzira na to iz kojih stranaka dolazili, bilo neugodno.

Ali bilo je neugodno, sramotno i tužno i cijeloj Jugoslaviji da taj čuveni Bata Živojinović, kojega smo svi obožavali kao glumca, a naročito u filmovima u kojima je igrao Titovog partizana skida vašu sliku sa zida i spušta je na pod.

Za taj sam događaj čuo prvi puta od te svoje tetke. Imao sam već 16 godina i kada sam oca pitao o tome, sjećam se da je samo slegnuo ramenima i mirno rekao: ”Bio je to rat, sine. A u ratu se i gine”

Moj otac, druže Tito, nije volio što sam glumac. Bio sam vrlo dobar učenik, skoro odličan. Želio je da budem doktor, inženjer, bilo što, samo ne glumac. Za osvetu što ga nisam poslušao odlučio je da me nikada ne gleda.

Jednom već pri kraju njegova života, mislim da je to bilo točno kada je napunio 100 godina, pitao sam ga zašto me nikada nije gledao ni u kazalištu ni na filmu pa čak ni na televiziji. Majka mi je govorila da kad se pojavi neki moj film na televiziji, on uzme svoje križaljke i ode u drugu sobu.

”E, moj sine”, znao bi reći, ”svi mi te hvale i dive ti se. A mene to ne zanima. Ja znam da je to tamo na ekranu neko drugi. A ja želim imati svoga sina samo za sebe. Onakvog kakvoga ja znam. I nikakvog drugačijeg”.

Dragi druže Tito, sjećam se kao danas, dana kada ste nas napustili. Sirene su se oglasile dugom tužnom jekom koja je odjekivala jugoslavenskim gradovima i selima.

Tramvaji, autobusi i vlakovi su stali, a ljudi su izašli na ulice i u nekom grčevitom i nijemom plesu plesali su svoj Danse Macabre koji je nagovještavao kraj jedne epohe.

Legendarni snimci s utakmice Crvena Zvezda – Hajduk, gdje su igrači obaju timova savijeni u koljenima, ničice popadali na zeleni travnjak i plakali i grlili se, obišla je svijet. A taj cijeli svijet je došao na vaš pogreb. Svi politički lideri, pa čak i oni najvećih zemalja na svijetu, došli su da vam se poklone i odaju posljednju počast. Tako nešto se nikada nije dogodilo u suvremenoj povijesti.

Danas nakon svega što se dogodilo ovim narodima, pitam se kako je moguće da se svijet tako brzo promijeni i da ti isti ljudi koji su za vama tada plakali, zaborave sve i pogaze sve ono u što su vjerovali i u što su se zaklinjali.

”Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj”, pitao se Branko Miljković prije nego se objesio o ono pokislo drvo podno Sljemena.

Druže Tito, sve što ste gradili, razgradilo se. Sve što ste sanjali, raspalo se. Zemlja je rasprodana stranom kapitalu. Nema više naših tvornica i industrijskih postrojenja. Nema više naših banaka. Sve su pokupovali veliki kapitalistički koncerni. Mladi ljudi odlaze glavom bez obzira u svijet da se više nikada ne vrate.

Među hrpom osrednjih političara ima i onih kojima se može vjerovati, ali doimaju se kao direktori propalih poduzeća. Ništa se ne može učiniti sa zemljom koja više nema svoga kapitala.

A ljudi kao ljudi… Nestalni u svojim mislima i nepostojani u svojim djelima. Podijeljeni na desne i lijeve, na crvene i crne, a zapravo više nitko ni u šta ne vjeruje, osim u moć novca. Ganjaju neke stare i prevladane ideologije i ništa zapravo ne razumiju. Korupcija cvate. Zakoni se ne poštuju, a i ne valjaju. I pri svemu tome gube se u međusobnim optužbama i borbama. Moral je na najnižim granama ikad. Čuveni monolog Don Juana o licemjerstvu je aktualan više nego ikada u povijesti ovih naroda.

Može li se išta što danas živimo i poznajemo, usporediti s onom hrabrošću mladih ljudi koji u predvorju početka Drugoga svjetskoga rata odlaze u Španjolsku, u neku daleku i nepoznatu zemlju da se bore protiv fašizma i za slobodu španjolskoga naroda, spremni da polože i svoje živote, jer vjeruju da se mora boriti protiv svake nepravde i svuda jer svijet je jedan i da treba da se sad svi ujedinimo u toj borbi i da stvaramo novi svijet u kojem više neće biti ”eksploatacije čovjeka nad čovjekom”?

Ono što je u ovome trenutku najvažnije, pojavljuju se mladi ljudi koji pokreću svoju priču. Među njima je i nova ljevica. Stavio sam svoj potpis pod sve njihove akcije!

Može li se išta mjeriti s tim pravim idealizmom i hrabrošću i humanošću?

Mi ovdje i danas živimo u jednom bešćutnom svijetu u kojem je jedino mjerilo vlastitog uspjeha – novac.

Sve propada i urušava se. Promijenjena su imena vaših gradova, ulica i trgova. Ostalo je još samo tamo negdje daleko podno vrhova Biokova bijelo kamenje duboko ukopano u suru planinu koja se diči vašim imenom. TITO!

Ali ostalo je još uvijek i ljudi koji se nisu predali. Moj prijatelj, hrabri Nenad Puhovski, komentirajući moju posljednju kolumnu na Autografu u kojoj sam pisao o našoj ’68-škoj generaciji, poručuje mi da ga ne svrstavam u one koji su odustali i koji su se predali. I ima pravo. Ima ih! Ima nas!

Ono što je u ovome trenutku najvažnije, pojavljuju se mladi ljudi koji pokreću svoju priču. Među njima je i Nova ljevica. Stavio sam svoj potpis pod sve njihove akcije!

Eto, druže Tito. Završavam ovo svoje pismo. Ne želim vas više zamarati jer siguran sam da vi imate puno posla i tamo gdje ste sada. I u plavetnim nebesima ima mjesta i prostora za revoluciju. I među samim bogovima može se politički djelovati i pokušati stvarati bolja nebesa i sigurniji raj. Znam da niste svetac i da će vas štošta pitati tamo gore na nebesima. Ali takva su vremena. I sveci danas podliježu revizijama i provjerama svojih svetačkih života.

Dragi moj druže Tito, imao bih još toliko toga da vam pišem i da vas toliko toga pitam. Ali pustimo to sada. Nadam se da će vaša poruka stići ovim narodima na Balkanu i ne samo njima.

Bili ste vi Tito za cijeli svijet… Ja sam zapravo siguran da će vaša poruka stići… Jednom… Kad moje generacije ne bude više… Jednom… kada nas ovdje ne bude više…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću

> Svi tekstovi ovog autora