Postoje dvije kaste – stalež politike i stalež Crkve

Na 60. Teološkom pastoralnom tjednu (koji nije tjedan jer traje samo dva dana!) održanom već tradicionalno u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati, koji je ove godine bio naslovljen ”Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi”, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić održao je predavanje, čini mi se ključno, ”Odrazi europskih duhovnih i religioznih gibanja u Hrvatskoj”. Tanjić je govorio u popodnevnom dijelu prvoga dana TPT-a u utorak , 28. siječnja.

Dr. Tanjić naveo je riječi pape Franje ”da vrijeme u kojem se nalazimo nije epoha promjena, premda se stalne promjene događaju pred našim očima, nego da se nalazimo u promjeni epohe”. U apostolskoj konstituciji ”Veritatis gaudium” Papa uz promjenu epohe veže i pojmove ”antropološka” i ”socio-okolišna” kriza ”koje svjedoče o društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja kao i u drukčijem definiranju napretka”.

Doživio sam satisfakciju da se na središnjem okupljanju hrvatskih teologa koji, eto, nemaju snage da raspravljaju niti puna dva dana, ipak konačno s releventnog mjesta kaže (a rektorski položaj katoličkog sveučilišta to svakako jest) da je crkveni feudalizam ”u Hrvata” brana, i to gotovo nepremostiva za autentično crkveno djelovanje i za uspostavu komunikacije sa suvremenim društvom

Dr. Tanjić posebno je istaknuo Papine riječi ”da još uvijek ne postoji nužna kultura koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, niti vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojim treba ići u ovoj promjeni epohe”.

”Jasan je, dakle, Papin stav: ne treba se zanositi razmišljanjem kako Crkva na sve izazove promjene epohe može odgovoriti na isti način kao do sada, eventualnom promjenom odijela. Potrebno je dobro vidjeti u čemu se sastoji promjena epohe i kako Crkva u njoj treba djelovati”, rekao je dr. Tanjić.

”Kada je o Europi i Zapadu riječ, jedno od glavnih obilježja te promjene Papa vidi u činjenici da više nismo i ne živimo u vremenu kršćanskosti, dakle u vremenu u kojemu se društveni procesi, silnice, norme, umjetnost, kultura, vrednote oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke, čak i u sučeljavanju s njom. Kako ističe papa Franjo, ‘nismo više u vremenu kršćanskosti jer vjera – posebice u Europi, ali i u većem dijelu Zapada – više ne tvori očitu pretpostavku zajedničkog života, štoviše, često je zapravo negirana, izrugivana, marginalizirana i ismijavana”, naveo je dr. Tanjić.

Dakle, valja govoriti o ”nestanku kršćanskosti”. Prema mišljenju dr. Tanjića, Crkva u Europi ne uspijeva naći pravi odgovor ni na potpunu sekulazirajuću dekristijanizaciju kao ni na populističke pokrete koji se kršćanstvom služe za ostvarenje svojih partikularnih političkih ciljeva često se suprotstavljajući temeljnim postavkama kršćanskog nauka, a danas posebice učiteljstvu pape Franje.

Tanjić smatra da je primarno ”pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika i Crkve. Treba dati prednost evanđeoskoj kulturi pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne, europske kulture. Identitet je evanđelje pa i po cijenu akulturacije jer se Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture. Čini se da se upravo u tom smjeru kreće papa Franjo.

Premda ga iz određenih crkvenih krugova napadaju da je napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati, iz mnogih je Papinih govora jasno da tomu nije tako, od pitanja pobačaja do pitanja sakramenta ženidbe i eutanazije.

Ali, očito da papa Franjo smatra da se cjelokupnoj problematici antropologije i društva koje uključuje i pitanje socijalne pravde, napretka, siromaštva, raspodjele dobara, migracija, svega onoga što su i njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati i drugačije naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve nego u legitimnom razvoju nauka pod vodstvom Duha Svetoga iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka i društvo”, pojasnio je dr. Tanjić.

Dr. Tanjić posebno je istaknuo Papine riječi ”da još uvijek ne postoji nužna kultura koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, niti vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojim treba ići u ovoj promjeni epohe”

Odgovarajući u raspravi na pitanje kako Crkva može odgovoriti na krizu i epohalne promjene, dr. Tanjić je rekao da Crkva treba postati, što nekima teško pada, bratska i sestrinska zajednica. ”Nemam odgovore kakvi trebaju biti modeli Crkve. Ali, sigurno je da je jedan od najvećih problema da mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću (istaknuo D.P.).

Ovakav tip katolicizma koji imamo nastao je i učinio čuda u posttridentinskoj reformi. Ali zašto bi nešto što se dogodilo od 16. do 19. stoljeća bilo normativno za kršćanstvo? Mi kažemo da je normativno ono što se dogodilo u apostolskom vremenu. To ne znači da je ono bilo loše; to je dalo veliki doprinos. Ali, moramo reći, taj svijet više ne postoji. Jesmo li mi čuvari toga svijeta, ili smo čuvari evanđelja?”, potaknuo je na razmišljanje dr. Tanjić.

Premda sam ja to žestoko osjetio kada sam u svibnju 1989. stigao iz Argentine, i premda sam jedan od rijetkih koji trideset godina upozoravam na neprihvatljivo feudalno uređenje Crkve na ovim prostorima, eto, doživio sam satisfakciju da se na središnjem okupljanju hrvatskih teologa koji, eto, nemaju snage da raspravljaju niti puna dva dana, ipak konačno s releventnog mjesta kaže (a rektorski položaj katoličkog sveučilišta to svakako jest) da je crkveni feudalizam ”u Hrvata” brana, i to gotovo nepremostiva za autentično crkveno djelovanje i za uspostavu komunikacije sa suvremenim društvom.

Podsjetimo: feudalizam (prema srednjovj. lat. feudalis: koji se odnosi na sustav feuda), društv. sustav prava i obveza (skup društv. institucija) zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim odnosima u kojima zemlju (i mnogo rjeđe druge izvore prihoda) vazali drže kao leno dobiveno od gospodara (seniora), kako to tumači hrvatska enciklopedija.

Tko god išta shvaća u vezi tema i plodova Franjina pontifikata, uviđa da Papa ukida feudalne strukture, osobito one mentalne.

Ništa bitno se nije promjenilo odkako smo počeli živjeti u demokraciji. Ništa suvislo tu nije napravljeno i riječi mog profesora pastoralne teologije, Josipa Balobana, napisane 2002. djeluju kao da su napisane jučer. ”Od postojećih struktura prevladavaju one obvezatnog karaktera, premda i one nerijetko djeluju samo u formalnom i dekorativnom smislu. Razloge sporog osnivanja, a onda i slabog funkcioniranja postojećih pastoralnih struktura, kako na nadbiskupijskoj, tako i na župnoj razini, vidim u višestoljetnom klerikalnom konceptu pastorala; u ostacima feudalno-klerikalne uloge biskupa i župnika (biskupija i župa su feud-svojina); u nepostojanju iskustva demokracije u Crkvi i društvu; u prenošenju neprenosive odgovornosti vjernika laika (osobito roditelja) na klerički dio Crkve; u svjetlima i sjenama savjetodavnih struktura i u nepostojanju određenih crkvenih kontrolnih mehanizama” (Teološko-pastoralne perspektive Druge zagrebačke sinode, prof. dr. Josip Baloban, Svećenički dan 2002.).

Papa Franjo smatra da se cjelokupnoj problematici antropologije i društva koje uključuje i pitanje socijalne pravde, napretka, siromaštva, raspodjele dobara, migracija, svega onoga što su i njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati i drugačije naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve nego u legitimnom razvoju nauka pod vodstvom Duha Svetoga iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka i društvo

Jednu bih stvar ovdje i u tom kontekstu istaknuo: a to je nedostatak smisla i volje za transparentno djelovanje. Premda sam nešto o tome napisao za tjednik Nacional, ostala je u sjeni, gotovo pa namjero prešućena, važna vijest da je dubrovački biskup Mate Uzinić objavio detaljno financijsko izvješće za 2018. godinu (učinio je to i godinu ranije). ”Crkva”, piše biskup Uzinić, pozivajući se na više mjesta na papu Franju (osobito na Papino apostolsko pismo ”I beni temporali”, motu propio od 4. srpnja 2016.), ”osjeća odgovornost da posvećuje najveću pažnju kako bi upravljanje vlastitim ekonomskim sredstvima uvijek bilo u službi tih ciljeva (…) Odgovornost o kojoj je ovdje riječ usko je vezana uz transparentnost”.

Ključna poruka biskupa Uzinića je da odgovornost u upravljanju vremenitim dobrima uvijek treba pred sobom imati, kako one kojima su ta dobra upućena, tako i one od kojih su ta dobra prikupljena. Uzinić ističe da Crkvu takvo upravljanje nužno mora pozivati na transparentnost ”kojima se javnosti omogućuje uvid u izvršene aktivnosti i njihove rezultate”.

Posljedice toga su, s jedne strane, ”razboritost u upravljanju” (što smo vidjeli da je nedostajalo u tzv. Afera Prebendari koju je Nacional svojedobno otkrio, a što je dovelo do crkvene sankcije, do micanje cijelog tadašnjeg kolektiva prebendara i do postavljanje novog zbora prebendara od strane zagrebačkog nadbiskupa), ali i ”kritičko preispitivanje vlastitih izbora, djelovanja i ponašanja, a s druge strane, rast povjerenja i veća vjerodostojnost” (što je preporuka više papinih dokumenata).

Biskup Uznić, a to valja osobito istaknuti, jedini je član Hrvatske biskupske konferencije, dakle jedini ordinarij, u cijeloj toj bulumenti ”biskupa-etičara”, koji zaista živi etiku, koji ima odgovornost za javne stvari i koji je shvatio da valja polagati račune da sredstava, kako tih privatnih manjih ili većih donacija ili milodara, tako i za sredstva koje Crkva prima iz Proračuna Republika Hrvatske.

Promatrajući ponašanje biskupa Uzinića pred očima nam se materijaliziraju riječi apostola Jakova: ”Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?” (Jak 2 14).

I, naravno, moramo postaviti ovo fundamentalno pitanje: ako je Uziniću stalo do transparentnosti i do odgovornog upravljanja financijama, zašto to ne pokazuju zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i svi ostali (nad)biskupi?

Ključna poruka biskupa Uzinića je da odgovornost u upravljanju vremenitim dobrima uvijek treba pred sobom imati, kako one kojima su ta dobra upućena, tako i one od kojih su ta dobra prikupljena. Uzinić ističe da Crkvu takvo upravljanje nužno mora pozivati na transparentnost ”kojima se javnosti omogućuje uvid u izvršene aktivnosti i njihove rezultate”

Od samog početka otkako je potpisan Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (9. listopada 1998.) stojim na poziciji koju zastupa dubrovački biskup i koju ću i danas ovdje braniti: transparentnost i fer odnosi.

Dakle, još jednom: umjesto da se shvati kako traje kršenje prava onih koji se ne smatraju katolicima jer ih se, mimo njihove volje, harači da bi se uzdržavala Crkva koja svoje zidove presvlači u oniks, povod za svoje prijedloge, nažalost, najčešće zastupaju ljudi koji ne razumiju dokumente Svete Stolice.

A da ih ne razumiju, dokazuje da ne mare za dokidanje feudalnog ruha.

Ništa nemam protiv toga, dapače, da Crkva govori, ali valja citirati pokojnog don Ivana Grubišića: ”Dok su ljudi ginuli zbog kriminala, oni su sjedili na proračunu i sisali milijune”. Odnosno: ”Biskupi jesu za borbu protiv korupcije, ali s figom u džepu. Pitanje je, naime, tko u ovoj državi donosi glavne odluke i može li vlast donositi odluke bez Crkve. Zato kažem da živimo u feudalnom društvu jer postoje dvije kaste – stalež politike i stalež Crkve, baš kao što je bilo prije dva stoljeća, kada je Crkva mogla diktirati razvoj političkih događaja”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora