Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?

Kvaliteta zdravstvenog sustava, između ostaloga, polazi od jedne jednostavne ali važne premise, dostupnosti liječnika i drugog zdravstvenog osoblja. No to nije samo značajka zdravstva. Slično vrijedi i za mnoge druge, nazovimo ih uslužne djelatnosti.

U zdravstvu dostupnost je na visokom mjestu prioriteta, jer kada je riječ o bolesti onda je to prioritet nad prioritetima. Često kvalitetna medicinska skrb ovisi o brzoj reakciji zdravstvenog osoblja. Zato je u javnosti zdravstvo pod povećalom, zato su rasprave o listama čekanja, osipanju zdravstvenih djelatnika odlaskom u inozemstvo uvijek aktualna tema. Štoviše imaju emotivnu obojenost jer se ljudi osjećaju ugroženo.

Manjak zdravstvenog osoblja u javnim zdravstvenim ustanovama dodatno je posljedica sve većeg odljeva liječnika i sestara u privatni sektor. Dvojnost rada u javnim i privatnim ustanovama često prati sukob interesa. Rezultat je uvijek na štetu javne ustanove.

Obično tamo liječnici kraće rade, što ni u kom slučaju ne odgovara formalno određenom radnom vremenu. Rezultat toga je puno veća dostupnost zdravstvenih djelatnika, a time pregleda i dijagnostike u privatnom sektoru.

Iako je problem dostupnosti moguće raščlaniti na više načina, razlog zašto pišem ovaj tekst je nedavni komentar novinarke Telegrama Sanje Modrić kako bolnica u Čakovcu nedjeljom radi važne pretrage i smanjuje liste čekanja. To me podsjetilo na dva događaja.

Sjećam se prigodom jedne posjete Americi, nazvao sam kolegu, bolje reći prijatelja.

– Halo, zdravo, kako si?

– O, zdravo, dobro sam, baš mi je drago što si me nazvao.

Odmah sam prešao na stvar:

– U Seattleu sam, volio bih te vidjeti.

– Koliko ostaješ?

– Pa tri-četiri dana. Na stručnom sam sastanku.

– To će biti teško izvedivo – zastao je na trenutak i nastavio: – Znaš ja sam on duty i praktički nisam raspoloživ još sljedeća dva tjedna. Možeš navratiti u bolnicu pa ćemo popiti kavu.

– Dobro, javit ću ti se.

Bio sam upoznat s takvim načinom rada u američkim bolnicama. Pojedini su liječnici dva-tri mjeseca radili na kliničkim odjelima i tada nije bilo praznog hoda ni odmora. Bili su 24 sata u funkciji; takav intenzivan psihofizički napor može se izdržati kratko vrijeme, najduže tri mjeseca. Tada nema ni putovanja ni kongresa ni sastanaka.

Nakon toga dolazi druga ekipa. Ostali liječnici kada nisu neposredno vezani za odjel, obično od 8 do 18 sati, rade na svojim znanstvenim projektima, pišu radove, pripremaju prezentacije, sudjeluju u nastavi i edukaciji…

Drugi događaj govori o radnom vremenu liječnika u Japanu. Nekoliko godina kasnije, također tijekom boravka u Americi, kolega iz Japana pozvao nas je u svoj privremeni dom na večeru. Bilo nas je četvorica, uz domaćina i mene, na večeri su bili liječnici iz Brazila i Italije.

Krenuo je nevezani razgovor. Uživali smo u japanskim specijalitetima koje je priredila supruga našeg kolege. U jednom trenutku kolega iz Italije postavi pitanje:

– Kakvo je radno vrijeme liječnika u Japanu?

– Pa mi dolazimo u bolnicu oko 7.30 ujutro i radimo obično do 20 sati.

– Subotom ne radite?

– Radimo, subota je kod nas radni dan kao i svaki drugi.

– Dobro, onda je nedjelja dan odmora.

– Točno.

– Znači onda ste kod kuće s obitelji.

– Pa baš i ne, odlazimo u bolnicu vidjeti naše bolesnike.

– Što to znači?!

– Pa u bolnici smo od 9.00 pa do 16.00 ponekad 17.00 sati poslije podne.

Talijan me pogleda. To je bio pogled iznenađenog i zaprepaštenog čovjeka. U taj čas Japanac se ustao i nakratko izašao. Kad smo ostali sami, Talijan će kao za sebe, ali svi smo dobro čuli:

– Bella mia Italia!

Moram priznati da je i mene radno vrijeme u Japanu zateklo. Ne znam je li i danas tako, ali svako pretjerivanje uvijek ima i lice i naličje. Gotovo sam siguran da tako nešto u nas, slično kao u Italiji, ne bi prošlo.

No svidio mi se model rada američkih liječnika. Kada radiš u klinici s pacijentima onda nema praznog hoda. Odradiš taj dio posla i nakon toga imaš dovoljno vremena za ostale važne poslove.

Nakon jednog takvog boravka u Americi predložio sam kolegama da i mi pokušamo na sličan način organizirati posao. Na kliničkom odjelu radila bi dva do tri liječnika praktički 24 sata u turnusima, a ostali bi uz poliklinički rad imali dovoljno vremena za ostale medicinske poslove i nastavu.

Tek što sam izgovorio prijedlog javi se moj prijatelj kolega:

– Jesi li ti lud?! Nismo mi Amerika. Isti čas će ti oni iznad reći da imaš previše liječnika koji se šeću i ništa ne rade. Zaustavit će ti prijam novih ljudi. Ne, to u našoj sredini ne prolazi?

I bio je u pravu. Pokušaj promjene organizacije rada ostao je samo na ideji.

Međutim treba reći da veliki broj naših liječnika u bolnicama rade duže od osmosatnog radnog vremena; rade onoliko koliko to zahtijevaju bolesnici.

Tek manji broj njih, ponajprije oni na vodećim pozicijama rade ”skraćeno” i odlaze u privatne ambulante. Jedan broj liječnika aktivan je u politici i nemaju vremena za bolesnike. Svojim pristupom kliničkom radu loš su primjer mlađim kolegama. Borave kratkotrajno na klinici, obave administrativni posao, opskrbe svoje veze i odlaze u politički život.

Vratimo se na početak. U nas je točno određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati. Međutim svaka struka ima svoje specifičnosti. U zdravstvu, ponajprije kliničkoj medicini, uz svakodnevni rad na odjelu i ambulanti tu su i dežurstva. Taj vid 24-satnog rada nikada nije do kraja osmišljen ni financijski pravilno valoriziran.

Kako bi se uvažavalo načelo 40 satnog radnog tjedna, liječnici su nakon dežurstva ”morali” odlaziti kući. Skrb o bolesnicima preuzeo bi drugi liječnik. Takav je pristup prihvatljiv samo kao iznimka, a ne kao pravilo, jer time se može narušiti jedan od vrlo važnih postulata liječenja, odnos i povjerenje bolesnika u svog liječnika. Stoga mi se čini da je u zdravstvu nemoguće ”ograničiti” radno vrijeme.

U našim bolnicama postoje rezerve za dijagnostičke i terapijske zahvate. U poslijepodnevnim satima, ali i tijekom vikenda i neradnih dana, moguće je kao i u Čakovcu povećati broj slikovnih i drugih dijagnostičkih pregleda, broj operativnih i drugih terapijskih pristupa. Već sada u nekim bolnicama poslijepodnevni rad je pravilo, a ne više izuzetak.

Stoga hvale vrijedan potez administracije i bolnice u Čakovcu samo potvrđuje mogućnost takvog rada u gotovo svim bolnicama Hrvatske. Tako bi se za veliki broj dijagnostičkih i terapijskih zahvata skratile liste čekanja.

No tu postoji jedan veliki ALI. Taj posao treba platiti, a plaće u zdravstvu još uvijek podsjećaju na neko drugo vrijeme. Isto tako pitanje je hoće li se povećani fizički obujam rada moći naplatiti od zdravstvenog osiguranja. I treće možda najvažnije, nadam se da još uvijek ima dovoljno zdravstvenog osoblja koje to može provesti u djelo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži
    •  Koliko bi u nas trebao zarađivati vrhunski liječnik?

> Svi tekstovi ovog autora