Povijesno i politički dragocjeni Đilasovi dnevnički zapisi

Milovan Đilas: ”Raspad i rat, dnevnik 1989-1995”, Vukotić media, Beograd, 2022.

Onaj tko se odluči pročitati obimni dnevnički spis Milovana Đilasa o povijesno iznimno intrigirajućem dobu postjugoslavenskih dešavanja ne može, odnosno ne bi trebao biti običnim čitateljem, ma koliko bio predestiniran za ovu vrstu literarne meštrije.

Taj se čitatelj mora ”oboružati” znanjima iz povijesti, ponajprije, izučivši prethodno iznimno uzbudljiv životopis političara, pisca, uhićenika i progonjenog od sustava koji je revolucionarnim žarom stvarao, i u Drugom svjetskom ratu, i u poraću.

Jednostavno, ovu knjigu Milovana Đilasa mora čitati ”čitatelj na zadatku” s pozornošću za nisku Đilasovih sjećanja, čak i onih potpuno bizarnog karaktera. Jer, životna priča iskusnog revolucionara ne dopušta čitatelju opuštanje, nikakav predah…

Autor i u ovoj dnevničkoj literaturi iskazuje u velikoj mjeri originalan i krajnje izbrušen stil, kojim i van ovoga vremena demonstrira intelektualno imperijalnu nadmoć.

Knjiga nam donosi oporo svjedočenje o turbulentnom dobu prije i za vrijeme ratova na Balkanu, sa sjajnim opservacijama, stoprocentno potvrđenim u događajima, posebno u analizi političkih procesa, a i dominantnu obiteljsku dramu borbe Đilasove supruge s bolešću…

Ovi dnevnički zapisi su unekoliko novum, jer ovako obimnu dnevničku storiju na južnoslavenskim prostorima, u nakladničkom pogledu nismo skoro imali…

Politički i povijesno Đilas je apsolutno karizmatična osoba. Naravno, uz sve kontroverze koje pripadaju, prije svega podeoku vremena u kojem je u Jugoslaviji bio najprije visoki funkcioner i vojnog i civilnog dijela vlasti, a potom, što je, po mišljenju mnogih i za mnoge, još intrigantnije, politički osuđenik na izdržavanju kazne u tamnicama države koju je stvarao i čijih se ideala, ni na stranicama ovog pomno vođenog dnevnika, ne odriče niti jednog trena.

Za mene je ovo štivo u jednom sloju ”čitanje sudbine” na način jednog preiskusnog političara, disidenta sa bogatim predratnim i poratnim iskustvom ”kaznioničkog” tipa.

U drugom, pak, sloju, manje ili više profetsko gledanje na događaje pro futuro, ali ponajčešće i ponajviše bilježenje i konstatacija procesa raspada Jugoslavije.

Knjiga je to ispunjena profilima mnogih osoba koje su na različite načine svjedočile, neke markantnije i politički moćnije, i uticale na političke, ali i predratne i ratne igre toga doba.

Intelektualno premoćno za ove naše balkanoidnom sviješću opterećene prostore, utonule u provincijalnost, bez ikakve širine pogleda, Đilas krajnje otvoreno i nekalkulantski u svom dnevniku progovara prije svega kao ”trpeći” lik, zatečen svim što je narode i građane ove zemlje ”snašlo”, pa potom kao političar iznimno bogate karijere.

Treba naglasiti da to ne čini suhoparno, iako činjenično, jer činjenice ne zanemaruje, već ih predstavlja kreirajući književno artikulisane prizore i situacije. U stilskom pogledu koristi nerijetko dijalog, što tekstu daje privlačnu dramatičnost, miks ”upravnog” i ”neupravnog” govora.

Rafinirano inkrustrirajući, za ovu vrstu dnevničke literature neophodne, izuzetno lucidne asocijacije, Đilas domeće pasaž svjedočanstvene literarnosti, koja imponira na više planova.

”Dnevnikom” dominiraju dvije osobe iz arsenala piščevih poznanstava i, unekoliko prijateljevanja: akademici Dobrica Ćosić i Matija Bećković. Gotovo svakodnevno Đilas bilježi ili razgovore uživo ili, pak, telefonske kontakte…

Dijalozi, ponekad uz razumnu širinu različitih gledanja na krupne stvari političkih borbi i izazova, posebno odzvanjaju zanimljivošću u predizbornim i postizbornim događajima, a krunskom lucidijom ocjenjujem dnevnički opis Ćosićevog odnosa prema Đilasu u trenutku kad Ćosić sjeda na predsjednički tron…

S Matijom Bećkovićem, uz sasvim jasne razlike na crti ljevičarstvo – monahizam i jugoslavenstvo – srpstvo, osjeća se cijelim tokom dnevničkih zapisa jedan fini respekt na književnoj ravni.

Pažljiv slušatelj i još pažljiviji čitatelj, Milovan Đilas krajnje odmjereno ”vaga” svoje iskaze o ljudima. Nisam primijetio ni u jednom pasažu ovog odmjereno i seriozno pisanog dnevnika da je o bilo kojoj osobi ispisao prijek sud. Dapače, spreman je pravdati i braniti čak i neobranjivo.

Ostajući čvrsto pri svojim stavovima, on je prije i iznad svega bio i ostao Jugoslaven do kraja, nikada tokom pisanja dnevnika ne favorizirajući niti jedno nacionalno opredjeljenje, što je posebno impresivno u njegovom odnosu prema najbližim prijateljima, čak i kada su izoštreno nacionalistički orijentirani.

Ovaj ”Dnevnik” nema dostatno izoštren odnos prema nositeljima paklenskih planova kojima je razgrađivana Jugoslavija, uništavani dijelovi bošnjačkog i hrvatskog življa i izvršen genocid i kulturocid.

Đilas za svoje nacionalistički zabludjele prijatelje Dobricu Ćosića i Matiju Bećkovića ne koristi teške riječi, koje ova dvojica inspiratora zločina itekako zaslužuju. Dapače, zaustavlja se na isuviše uopćenim konstatacijama o njihovom nacionalizmu i velikosrpskoj angažiranosti.

Ta blagost prema dvojici akademika je izrazito vidljiva, ali i prema drugim osobama sa kojima ne dijeli ista mišljenja autor ovoga štiva bitnog za modernu povijest Balkana, također ima nevjerojatno benevolentne stavove…

Autor moćno ocrtava u nekoj vrsti psiholoških krokija brojne inozemne političke sudionike jugoslavenskog raspada.

Priređivač knjige Aleksa Đilas klonio se intervenirati u temeljni tekst, pa čak i onda kad pojedine rečenice dnevnika nisu dovršene i nemaju, odnosno ne artikuliraju u potpunosti misao i krajnje konzekvence ove, gusto pisane, dnevničke proze.

U slučaju ove knjige treba primijeniti, pri krajnjem promatranju njenog značaja, kontekstualizaciju u kompletan spisateljski opus političara, pisca i političkog uznika Milovana Đilasa, koji je pisanje ovog dnevnika okončao deset dana prije smrti.

Kroz ovu se dnevničku prozu ”prelijeva” očinska ljubav za sina Aleksu i njegove profesionalne i ljudske svakodnevne postupke. Iznimno se brižnim u ovoj knjizi i kao otac i kao suprug ukazuje Milovan Đilas. U posljednjim poglavljima dnevnika dominira golema tuga za dragom suprugom Šteficom.

Đilasove bilješke dnevničkog karaktera znalački je priredio njegov sin Aleksa ne intervenirajući u temeljni tekst ni na koji način.

Na kraju ove povijesno i politički dragocjene knjige nalazi se i detaljan životopis Milovana Đilasa. Saglasan sam sa sugestijom priređivača svim budućim čitateljima da prije čitanja dnevničkih bilježaka pročitaju listine piščevog bogatog životopisa.

Dignitetnu knjigu dnevničkih zapisa objavila je ”Vukotić media”. Iskrene čestitke nakladniku.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost

> Svi tekstovi ovog autora