Radost ljubavi: papa Franjo opet pomiče granicu

Radost ljubavi (Amoris laetitia) naslov je novoga apostolskoga pisma/pobudnice pape Franje, zapravo oko 250 stranica duge refleksije o onomu što je bio sadržaj rasprava na Biskupskoj sinodi o pastoralu obitelji održavane od 2014. do 2015.

U tri godine njegova pontifikata naučili smo da je njegova briga pastoralna, a ne teološka, odnosno da nastoji radikalno promijeniti način na koji se u Crkvi razmišlja o učenjima Crkve, štoviše kako ih se živi, a ne i formulacije i artikulacije toga učenja. Jer: promjena formulacija teško da bi urodila plodom kojemu se papa Franjo nada i oko kojega nastoji– a to je promjena srca: ”Ljubav otvara naše oči i čini nas kadrima povrh svega vidjeti golemu vrijednost ljudskoga bića“.

U listopadu prošle, 2015. godine, papa Franjo je članove Sinode podsjetio da je Crkva pozvana ”biti Crkva koja sluša i uči“. I sadržajem i stilom novo njegovo pismo rezultat je procesa slušanja, odnosno ozbiljuje viziju dijalogične Crkve (vidi br. 4).

Kao i u enciklici Laudato si i u pobudnici Amoris Laetitia Papa polazi od tradicionalnoga učenja svojih prethodnika te se poput njih referira na Bibliju, dokumente Crkve, Katekizam i spise crkvenih učitelja i svetaca (Augustin, Toma Akvinski, Ignacije Lojolski), no razvijajući svoju refleksiju o pastoralu obitelji poseže i za drugim izvorima (posebice dokumentima biskupskih konferencija iz Španjolske, Koreje, Argentine, Meksika, Kolumbije, Čilea, Australije, Italije i Kenije) te otvara perspektive za novu teologiju obitelji.

U dokumentu Amoris Laetitia papa Franjo, dakako, ohrabruje ljude da u svojim obiteljima žive s ljubavlju, strašću (da i strašću!) i nježnošću, ali i moli članove Crkve, posebice svećenike i biskupe, da ljude susreću u situaciji u kojoj se nalaze, da uzimaju u obzir složenost okolnosti u kojima žive, kao i da poštuju njihove osobnosti i njihove savjesti kada je riječi o moralnim odlukama. Drugim riječima: podsjeća da ne smijemo suditi ljude i nametati im pravila življenja ne poznajući njihove životne borbe i patnje (296)

U svojih 391 bilježaka papa Franjo se referira, dakako, na dokumente same Sinode (Relatio Synodi) o pastoralu obitelji (čak 132 puta), ali (80-ak puta) i na vlastite tekstove i govore/kateheze, što mu omogućuje da u Pobudnici razvije osobniji ton (poglavlja 4 i 5). Tako, primjerice, savjetuje obiteljima (br. 104) da ”nikad ne završe dan bez uspostavljena mir u obitelji“, za što nisu uvijek potrebne riječi; ili (br. 133) upozorava na važnost triju riječi: ”Molim, hvala, oprosti“ i s puno više pomnje od njegovih prethodnika piše o važnosti zrele priprave za brak, o ulozi žene i u obitelji i u pastoralu, o seksualnom odgoju djece.

Papa Franjo podsjeća parove da je brak ”dinamičan proces“ te da ne mora biti savršen (122, 113), odnosno kritizira teološko idealiziranje braka udaljeno od svakodnevne zbilje (36) kakvo može biti ”golem teret“ za bračne parove (122), jednako ohrabrujući na ljubav i bračne parove kao i zaručnike, trudnice, roditelje s posvojenom djecom, udovice, samohrane majke, pa i ujake, ujne, stričeve i strine, bake i djedove. Važno mu je istaknuti da ama baš nitko nije isključen iz Božje ljubavi.

Ono što uvijek iznova pomalo iznenađuje, sloboda je kojom papa Franjo citira u svojim tekstovima i nekršćanske autore. Tako u Amoris Laetitia Franjo, primjerice, evocira (129) scenu iz filma Gabriela Axela Babettina gozba (1987) – pobožne, stroge, suzdržane i skrupulozne žene naposljetku četrnaestogodišnji kuharski rad izbjeglice Babette nagrađuju zagrljajem – kao primjer nužnosti njegovanja i dijeljenja ljubavi.

Bez zadrške ne oklijeva spomenuti ni učenja duhovnih učitelja s Istoka koji govore o proširenju svijesti, A u niz navrata referira se na pjesnike i pisce dvadesetog stoljeća kao što su: Jorge Luis Borges, Octavio Paz, Antonin-Gilbert Sertillanges, O. P., Gabriel Marcel i Mario Benedetti. Razmišljajući o značenju ljubavi papa Franjo opširno citira Martina Luthera Kinga (br. 188), a potom (u 9. poglavlju) i Dietricha Bonhoeffera.

Rastavljeni i ponovno vjenčani trebaju biti potpuno integrirani u život Crkve, kaže Papa. Kada bi specificirao kako (jasno rekavši, primjerice, da smiju pristupiti pričesti), ne bi ostavio tako golem prostor slobodi savjesti: i njihove i savjesti svećenika. Dakako, smiju se pričestiti ako im to savjest dopušta i nitko im to ne može ni dopustiti ni osporiti do Boga koji im govori u njihovim savjestima (usp. 305, 300). “Nisu ekskomunicirani i ne smije se prema njima ophoditi kao da jesu jer ostaju dijelom Crkve“ (243) – piše Papa. Može li biti jasniji?

U dokumentu Amoris Laetitia papa Franjo, dakako, ohrabruje ljude da u svojim obiteljima žive s ljubavlju, strašću (da i strašću!) i nježnošću, ali i moli članove Crkve, posebice svećenike i biskupe, da ljude susreću u situaciji u kojoj se nalaze, da uzimaju u obzir složenost okolnosti u kojima žive, kao i da poštuju njihove osobnosti i njihove savjesti kada je riječi o moralnim odlukama. Drugim riječima: podsjeća da ne smijemo suditi ljude i nametati im pravila življenja ne poznajući njihove životne borbe i patnje (296).

Papa, dakle, ohrabruje ljude da žive prema Evanđelju, a Crkvu da poštuje njihove osobne borbe te da se prema osobama koje ne žive u okvirima onoga kako Crkva razumije život prema Evanđelju ophodi milosrdno, da sama ne bude isključiva nego uključiva. Valja izbjegavati crno-bijelo razmišljanje (br. 305). Crkva ne bi smjela primjenjivati moralne zakone tako da ”baca kamenje na ljudske živote“ (305), nego pratiti ljude s razumijevanjem i ljubavlju. Crkva nikoga ne smije isključivati iz svoje brige i ljubavi te sve ohrabrivati da iskuse ”radost ljubavi“ (usp. 80).

Konkretno to znači da naglašava važnost slobode savjesti pozivajući svećenike da ne zaborave da je individualna savjest konačni arbitar moralnog života te da poštivanje tuđe savjesti uključe u svoj pastoralni rad. (303).

Papa jasno kaže: ”Crkva je pozvana oblikovati savjesti a ne ih odmijeniti“ (37)! Da, savjest, prema njemu, mora biti oblikovana prema učenjima Crkve (brak je isključivo odnos između muškarca i žene te je nerazrješiv, a istospolni brakovi i pobačaj su neprihvatljivi), ali ona je mnogo više od suda o tome što je u skladu s učenjima Crkve a što nije – ona je ”moralna sigurnost o tome što Bog traži“ (303). Stoga bi svećenici trebali pomagati ljudima ne da naprosto slijede pravila, nego da umiju razlučivati u svojim životnim odlukama prema vlastitoj savjesti (304).

”Papa Franjo ne uklapa se ni u jednu crkveno-političku shemu, liberalnu ili konzervativnu. On jamči novi početak u dugoj povijesti papa, i upravo kao takav za mnoge je ljude nositelj nade i dar neba“, piše kardinal Walter Kasper u svojoj knjizi Papa Franjo. Revolucija ljubavi i nježnosti

Nijansa razlikovanja između puke podložnosti i slobodne poslušnosti od ključne je važnosti za nov pastoral obitelji, za “novu pastoralnu metodu” (199) kakvu predlaže papa Franjo.

Rastavljeni i ponovno vjenčani trebaju biti potpuno integrirani u život Crkve, kaže Papa. Kada bi specificirao kako (jasno rekavši, primjerice, da smiju pristupiti pričesti), ne bi ostavio tako golem prostor slobodi savjesti: i njihove i savjesti svećenika. Dakako, smiju se pričestiti ako im to savjest dopušta i nitko im to ne može ni dopustiti ni osporiti do Boga koji im govori u njihovim savjestima (usp. 305, 300). “Nisu ekskomunicirani i ne smije se prema njima ophoditi kao da jesu jer ostaju dijelom Crkve“ (243) – piše Papa. Može li biti jasniji?

Iako su tzv. progresivni kršćani možda očekivali radikalniji iskorak iz uobičajene retorike, tzv. konzervativne kršćane će uznemiriti mjesta gdje papa Franjo jasno pomiče granice. Tako, primjerice, smatra kako nalagati bračnim parovima koji žive u drugom braku da žive kao brat i sestra znači nanositi štetu njihovoj intimnosti (329). Potom, kako drugi brak nazivati preljubom znači, zapravo, vrijeđati uzajamnu vjernost i velikodušnost sebedarja tih parova (298).

”Papa Franjo ne uklapa se ni u jednu crkveno-političku shemu, liberalnu ili konzervativnu. On jamči novi početak u dugoj povijesti papa, i upravo kao takav za mnoge je ljude nositelj nade i dar neba“, piše kardinal Kasper u svojoj knjizi Papa Franjo. Revolucija ljubavi i nježnosti.

Papa Franjo predlaže i promjenu retorike kada je riječi o vjernicima koji žive u neregularnim odnosima. Kaže da ne bismo smjeli govoriti o njima kao o ”ljudima koji žive u grijehu“ (301). Ljudi koji žive u netradicionalnim obiteljima, ljudi koji žive u istospolnim zajednicama, samohrane majke – svi trebaju ”razumijevanje, utjehu i naše prihvaćanje“ (49), prema svima se treba ophoditi s poštovanjem, odnosno uvažavati njihovo dostojanstvo (usp. 250).

Kada je riječi o pitanjima savjesti, Papa ne govori samo o pojedincima, nego i o regijama i zemljama: ”Svaka zemlja ili regija mora tražiti načina da bolje odgovara vlastitoj kulturi te bude senzibilnija za vlastite tradicije i potrebe ljudi” (3). Drugim riječima, ono što se čini prihvatljivim i primjerenim u pastoralnom radu jedne, ne mora biti primjenjivo i u pastoralnom radu neke druge zajednice. Stoga magisterium i ne može definirati odgovore na svako pitanje (usp. 3), a seminaristi i svećenici trebali bi biti mnogo bolje poučeni da razumiju kompleksnosti bračnoga života (usp. 202).

Ključne riječ apostolske pobudnice Radost ljubavi jesu: razlučivanje i savjest, odnosno razlučivanje u slobodi savjesti. To ni u kom slučaju nije tek opća fraza, nego temelj na kojem Papa razvija svoju misao. […] Kada donosimo odluke, pogotovu one važne, često bivamo rastrzani među različitim nutarnjim motivima i impulsima. Razlučivanje je raspoznavanje tih motiva i impulsa, njihovo odmjeravanje i procjenjivanje njihove kvalitete u svjetlu onoga što se tradicionalno zove ”voljom Božjom“, a što nije podložnost kakvoj unaprijed donesenoj odluci izvan nas samih, nego poslušnost našem skladu s Božjom prisutnošću u našoj nutrini

U intenzivnom dijalogu s papom Ivanom Pavlom II. (njegov dokument iz 1981. Familiaris Consortio papa Franjo citira 50-ak puta) mjestimice razvija mjesta napetosti otvorena budućim raspravama i razmišljanjima. U svakom slučaju, riječi je o utiranju puta razvoju crkvenoga nauka o obitelji, a i o osvježenom razumijevanju sakramentalnoga života.

Ključne riječ apostolske pobudnice Radost ljubavi jesu: razlučivanje i savjest, odnosno razlučivanje u slobodi savjesti. To ni u kom slučaju nije tek opća fraza, nego temelj na kojem Papa razvija svoju misao.

U običnom govoru kada je riječi o razlučivanju najčešće se misli na mudro razlučivanje među nijansama te pomno biranje između niza mogućnosti. Za isusovačku tradiciju razlučivanje znači umijeće odlučivanja kakvo je plod molitve i duhovne prakse. Kada donosimo odluke, pogotovu one važne, često bivamo rastrzani među različitim nutarnjim motivima i impulsima.

Razlučivanje je raspoznavanje tih motiva i impulsa, njihovo odmjeravanje i procjenjivanje njihove kvalitete u svjetlu onoga što se tradicionalno zove ”voljom Božjom“, a što nije podložnost kakvoj unaprijed donesenoj odluci izvan nas samih, nego poslušnost našem skladu s Božjom prisutnošću u našoj nutrini. Razlučivanju je, dakle, krajnja svrha: radost, radost ljubavi, a ne omča zakona i slijepe podložnosti crkvenim učenjima.

Tko ima uši, neka čuje!

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora