Rat u Ukrajini je naš rat i moramo ga zaustaviti

Čuvene su dileme iz 1938. godine Nevillea Chamberlaina, inače solidnog i poštenog političara i tadašnjeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva, u vezi čudne pojave Adolfa Hitlera u europskoj politici tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Britanska javnost, kraljevska kuća Windsora i cijela Europa su se tresli od straha pred kaplarom bez talenta za slikanje, nastojeći naći način da ga umire. Saveznika u tom umirivanju su tražili i u Mussoliniju što govori o decerebracijskoj količini očaja nesretnika Nevillea Chamberlaina.

Porođajne političke muke premijera Chamberlaina da izbjegne rat s Hitlerom izrodile su novi politološki pojam appeasement. Najadekvatniji prijevod bi bio ”umirivanje” pri čemu se misli na smirivanje Hitlera u njegovim apetitima da pojede cijelu Europu i krene dalje.

Ozbiljni političari su u to vrijeme ozbiljno razmišljali o appeasementu kao o osnovi strategije pregovora s Hitlerom te o načinu da uz pomoć appeasementa pregovore uspješno provedu.

Iz današnje perspektive čini se nevjerojatno kako su se vođe europskih država, ponašale kao da su u zoološkom vrtu, a ne na političkoj sceni, kao da je Čehoslovačka juneći but koji treba baciti razjarenoj zvijeri, Hitleru, da mu se smiri kanibalistička glad.

Sva uvlačenja Hitleru, Sudetskim Nijemcima, šamaranje Čeha i Poljaka nisu pomogla. Zli vuk je počeo žderati jednu po jednu europsku državu tako da je jadni Neville Chamberlain svoju mirovnjačku politiku prema Hitleru okončao objavom rata. Nakon toga je ubrzo umro.

Naslijedio ga je drski Winston Churchill koga su s prijezirom nazivali ”onim što ne može biti u sobi u kojoj se spomene mir” (misli se na mir s Hitlerom). Drugi svjetski rat je već počeo u kojem je Hitler pokazao svu raskoš svog genocidnog talenta i bizarnog maligniteta, do tad neviđenog na plavoj planeti. Sreća je da su mudri, ne uvijek dobri, ljudi, shvatili što je prava opasnost, pa se Churchill, stisnuvši želudac, povezao sa Staljinom bez kojeg bi se Hitlera teško pobijedilo.

Kako je Churchill bio tako vidovit i genijalan? Genijalan je bio, vidovit nije bio, ali mu je pomoglo razmišljanje o moralu, etici i zakonu iz klasičnog obrazovanja što je omogućilo da argumente za i protiv razmatra po principu claim of overridingness.

Šta to znači u konkretnom slučaju? To znači da dok Hitler tamani Poljake, Čehe, Francuze, Nizozemce, Belgijance i Dance to kao argument prevagne u uspoređenju s težinom argumenta koji nosi Staljinova komunistička ideologija.

Tužno je to što Europa nije shvatila na vrijeme da su Hitlerovi nasrtaji na druge države NAŠ RAT, nismo ga mogli izbjeći, mogli samo ga samo dobiti ili izgubiti. Dobili smo ga, što je omogućilo da se bar dio svijeta razvija slobodno.

Primjeri raspada Jugoslavije kao da su stvoreni za pojašnjavanje pojma claim of overridingness. Tako su ljevičari i znatan dio naroda argumentirali nostalgiju i želju za očuvanjem Jugoslavije činjenicom da je to bila zemlja bratstva i jedinstva. Tko može biti protiv bratstva i jedinstva? Samo neki Sotona.

Međutim, u toj zemlji bratstva i jedinstva su kuhale nacionalne (i nacionalističke) strasti, ne samo u bosanskom loncu, već u cijeloj Jugoslaviji i kad je bila kraljevina i kad je bila FNRJ i SFRJ.

Svi smo nominalno imali ista prava i bili priznati u našoj istosti ideološkog pripadanja komunističkoj majci-partiji koja je bila identitet SFRJ uz, naravno, Tita koji je bio, i živ i mrtav, amalgamiran s tim identitetom kao njegov najvažniji sastojak. Svi smo mi bili jednaki, ali su neki bili jednakiji, a nekih je bilo i brojčano više.

No neovisno o stvarnosti u zanosu se govorilo i skandiralo ”Svi smo mi Tito”, ”Mi smo Titovi, Tito je naš”. Nevjerojatno mi je da je netko na toj osnovi i u toj atmosferi očekivao razumno i racionalno ponašanje. Naravno da smo se međusobno poklali.

I tako, dok se naša nesvrstana zemlja smješka gušila u suzama i u krvi prognanika, Vukovaraca, Škabrnjaca i drugih žrtava, JNA koja je branila bratstvo i jedinstvo tenkovima, mitraljezima i bombama i drugim derivatima bratske ljubavi, ja sam u mojoj okolini (Zagreb) imala ljude koji su govorili ”to nije naš/moj rat”.

To je rečeno u smislu izjednačavanja odgovornosti i krivnje strana u sukobu. Zapravo više se radilo o optuživanju Hrvatske i drugih republika koje su stremile svojoj državnoj emancipaciji i tako radile gužvu umjesto da šute, slušaju šta im se kaže, uzmu koliko im se da i nastave ljetovati u radničkim odmaralištima (što nije uopće bilo loše).

Nenadmašan je bio Alija Izetbegović koji je nakon pada Vukovara, napada na Dubrovnik pa i ciljeve u BiH (selo Ravno) smatrao da to nije njegov rat i da on nema ništa s tim. Je li taj čovjek bio neobaviješten, onesviješten, glup ili se neslano šalio – ne znam. U tom ratu, koji nije bio njegov (Alije Izetbegovića) poginulo oko 100.000 (stotinu hiljada BiH duša). Šta je to Aliju tako smantalo, pa on je bar bio nacionalist koji je kao član Mladih muslimana robijao u komunizmu. Zavela ga bratska ljubav.

Ruski napad na Ukrajinu je posebna priča zbog složenosti geopolitičkih utjecaja, dimenzije sukoba i fatalnih posljedica po ekonomiju i svakodnevicu svih ljudi na zemlji. Dok taj rat gori lokalno, posljedice su već sad globalno vidljive.

Za božićnih praznika sam u SAD-u susrela svog starog poznanika književnika koji je, kao i drugi pristojni lijevo orijentirani politički korektni Amerikanci prvo s puno osjećaja krivnje kazao kako eto oni (njihova industrija proizvodnje oružja) imaju koristi od ovog rata u koji ubacuju zilione proračunskih dolara ne bi li obranili Ukrajinu koje ne bi bilo da ju SAD ne pomaže. Je li to greška SAD-a što pomaže slabijem da ga ne rastrga ruski poludjeli medvjed?

Naravno da nije pogrešno zaustavljati Hitlera našeg doba jer je to što on, Putin, radi protuzakonito, neetično i amoralno i najsličnije je taktici njegovog poznatog prethodnika i uzora. Argument da neka kompanija na tome zarađuje je svakako manje bitan jer je spašavanje nepravedno napadnute zemlje od nemjerljivo jačeg neprijatelja prevladavajući moralni argument.

Europske države su definitivno ugrožene krvavim ratom u Ukrajini, ali ipak nisu tako složne u strateškom zaustavljanju ruske agresije. Možda misle, kao Mađarska, da to nije njihov rat.

Rat na istoku Europe nije europski rat? Svaki rat je naš rat. Naš rat je i onaj u Jemenu gdje Saudijskom Arabijom predvođena koalicija tamani pobunjene Hutue. Osobito je naš rat onaj koji je na pragu naše europske kuće koja se još nije konsolidirala u političkom i teritorijalnom smislu.

Još su tu rupe koje se zovu Mađarska i Srbija otkuda dolaze vjetrovi desničarskih ksenofobnih nacionalizama koji svoje mjesto nalaze uz Putina i Rusiju. Pridružuju im se i nakazni nedemokratski režimi kao što je onaj kineski, iranski ili Modijeva Indija.

Mene ne boli toliko što Mađarska nema more niti to što nema normalnog predsjednika već Orbana koji se uvlači Putinu i Trumpu čije je midterm izborne relije redovito pratio sudjelujući uživo o čemu naši mediji nisu ništa pisali.

Ono što mene boli je sramotno glasanje u Saboru o pomaganju ukrajinske vojske kroz obuku koje smo mi hrvatski građani odbili. Odluci su presudili krajnje desni političari i krajnje lijevi.

Kako je program možemovaca, osim smeća što je naravno važno, bacanje petardi na Plenkovića ne bi li ga oborili s vlasti (za što ja nemam ništa protiv), oni se u svojoj djetinjastoj slijepoj srdžbi postavljaju protiv Plenkovića neovisno o kojem se problemu ili odluci radi. Oni bi ga napadali istim žarom i da on spašava ukrajinsku djecu ili židovsku djecu ili palestinsku djecu ili da gradi Petrinju i Sisak.

Takva motivacija fiksirana na jednog čovjeka, a ne na problem je štetna i pravi političari i osrednjeg kalibra si je ne bi smjeli dopustiti jer ih to, kao sad možemovce, dovede u jednoj važnoj odluci na istu liniju s Orbanom, Vučićem i, naravno, Putinom. Lijepog li društva. Ja bih se zapitala šta je to sa mnom kad sam u grupi s takvim barabama?

Profilirajući možemovce na hrvatskoj političkoj sceni moram primijetiti da njeguju tople odnose s našim nebuloznim predsjednikom Milanovićem koji njih uvijek pohvali, a oni njega ne diraju kad divlja, vrijeđa i priča besmislice.

Naš vožd se boji da bi obuka ukrajinskih vojnika značila nacrtati si metu na čelu. Od njega smo se svašta naslušali pa me, kad je Milanović u pitanju, ništa ne može iznenaditi. A šta on zapravo zna o borbi, ratu, krvi i boli? Pa on je bio pod nekom suknjom za našeg rata dok su drugi ginuli. On nema šta govoriti o ratu, o bilo kojem ratu.

Ako krenemo od Putinovog kršenja međunarodnog prava, preko etike do morala ili obrnuto, shvatimo da su Rusi toliko krivi da svaki pokušaj da ih se opravda ili im se umanji krivica vrijeđa inteligenciju i moralni osjećaj svakog kojeg nije progutala ruska demagogija.

Nažalost dosta je hrvatskih građana preparirano ruskom propagandom. Desetljeća odgajanja u komunistički indoktriniranim i kontroliranim školama i sveučilištima koji su programski bili usmjereni pranju mozga i veličanju komunističkih revolucija koje simbolizira Rusija, dalo je rezultate kojih smo svjesni i one kojih nismo svjesni.

Ruska Federacija (RF) je ogromna država koja kao i Kina ne troši materijalne i druge resurse na razvoj društva i na standard građana već na naoružanje i druge pokazatelje državne grandioznosti. Njihovi građani su sretni ako ih sustav direktno ne proganja i ne ugnjetava, na bolje nisu navikli.

Putin je napao Ukrajinu nakon što je rekao da neće (lažljivac neetični poremećeni) i nakon što je amoralno lagao o situaciji ruske manjine u Ukrajini.

Hitler se manje trudio objasniti sudetsko pitanje. On nije toliko davao na inozemnu propagandu, nije ga bilo briga što tko od drugih političara misli. Brutalno je provodio svoj plan bez najave i objašnjenja.

S druge strane Putin daje enormna sredstva na širenje lažnih vijesti po svijetu. Domaće hapsi ako se bune (što je i dalje rijetko), a Ukrajince ubija dok mu se zapadni političari ulizuju ”nastoje ga urazumiti” pristupom appeasementa. A njega, KGB/FSB mangupa ”bole uvo”, kako bi rekli njegovi najvjerniji prijatelji i saveznici Srbi (kojima Rusi kroz stoljeća nisu baš pomogli, neovisno o pravoslavnom bratstvu).

Konačno čiji je ovo rat? Svačiji. Moj, tvoj, naš, njihov i sve bismo trebali učiniti da ga zaustavimo i zaštitimo nevine i slabije. Taman nam stavili metu na čelo (koja paranoidna glupost).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu
    •  Predsjednik svih građana Hrvatske je nezreli maligni narcis
    •  Sve strukture za skrbništvo su Severini nanijele nepravdu
    •  Predsjedničko denunciranje i hrvatski kulturološki cirkusi
    •  Religije i mir na Zemlji – Mir, mir, mir do neba
    •  Antisemitizam se može koristiti kao pogonsko gorivo za mlažnjake
    •  Brutalno zlostavljanje Klare nije Buntiću prvi nasilni čin
    •  Jesmo li mi zaista protiv svakog nasilja?

> Svi tekstovi ovog autora