Pet godina od naše izdaje Afganistana

Ove subote, na veliku Gospu, obilježena je peta godišnjica najvećeg neuspjeha međunarodne zajednice u 21. stoljeću, pri čemu nema izgleda za poboljšanje situacije – pet godina od naše izdaje Afganistana.

Talibani su 15. kolovoza 2021. ušli u afganistanski glavni grad Kabul dok je on još uvijek teoretski bio pod zaštitom međunarodne koalicije predvođene SAD-om – koalicije koja je točno 20 godina ranije porazila talibane uz obećanje da se nikada neće vratiti na vlast.

To nije bio slučaj; tijekom 15 kaotičnih dana isti je grad bio poprište međunarodnih snaga koje su provodile žurnu evakuaciju posebice afganistanskih suradnika – tisuća očajnih Afganistanaca koji su pokušavali osigurati mjesto u vojnim zrakoplovima što su polijetali iz zračne luke, te stotina pripadnika fundamentalističkih milicija koji su preuzimali nadzor nad Kabulom i životima njegovih stanovnika.  Usred potresnih prizora očaja, 31. kolovoza poletio je posljednji zapadni zrakoplov, a milijuni ljudi – posebice žene – prepušteni su u potpunosti vlastitoj sudbini.  Takva je situacija i danas. Sramotno je što su zapadne vlade svojoj javnosti dale do znanja da se nadaju kako će talibani održati obećanja da neće ponoviti zvjerstva iz razdoblja svoje prethodne vladavine (1996. – 2001.) – posebice ona usmjerena protiv afganistanskih žena.  Nitko tko je imalo razumio situaciju nije mogao gajiti takvu iluziju. Očajnički vapaji humanitarnih organizacija i međunarodnih tijela ostali su u sjeni uobičajenog diplomatskog žargona, koji je služio za opravdavanje nedjelovanja i prikrivanje činjenice da su talibani, još i prije polijetanja posljednjeg zrakoplova, već pretraživali domove u Kabulu kako bi priveli muškarce i žene povezane s novinarstvom, bivšom vladom, pravosuđem ili sektorom socijalne skrbi. Dok su njihovi glasnogovornici obećavali amnestiju i pozivali na predaju one koji su smatrani suradnicima zapadnog neprijatelja, prijeka pogubljenja već su započela. U svega nekoliko dana nestale su sloboda govora, okupljanja i kretanja.  Talibani su gotovo trenutačno pretvorili Afganistan u zatvor. I takav je ostao i pet godina kasnije. Tretman kojem su žene bile izložene tijekom proteklih pet godina zaslužuje posebno, sramotno poglavlje. Nije pretjerano reći da su kroz povijest postojali sustavi u kojima se rob više cijenio nego Afganistanka u dvadeset prvom stoljeću. One nemaju pravo na obrazovanje – cijela je generacija već osuđena na nepismenost – niti na ikakvu osobnu autonomiju.  Kazneni zakon propisuje strože kazne za zlostavljanje životinje nego za zlostavljanje žene. Nije im dopušteno čak ni gledati kroz prozore vlastitih domova. Izbrisane su iz javnog života i svedene na položaj ispod razine ljudskog bića. Vjerujem da većina vas pamtinimalo lijepe vijesti i prizore o sramotnome povlačenju američkih vojnika i njihovih saveznika iz Afganistana, spašavanju preostalih članova međunarodnih humanitarnih i drugih organizacija kao i onih afganskih ljudi koji su bili voljni raditi s njima. Pamtimo i scene u kojima su Afganistanci padali s visina jer su se hvatali za djelove zrakoplova. 

Obične promatrače izvlačenja civila i vojnika iz talibanskoga pakla, pisali smo prije pet godina, iznenadila je pogodila neodgovornost odgovornih za ovu situaciju i činjenica da je sve ovo ”izvlačenje” urađeno iznenada, na brzinu, nepromišljeno.

I što je još gore, kazali smo: iznenadila je činjenica da su pronositelji zapadnoeuropske civilizacije i kulture na cjedilu ostavili one koji su bili spremni žrtvovati sebe i sve svoje kako bi pomogli oko uspostave nekog boljeg i demokratskijeg afganskog društva, onakvog društva kakvo su zamišljali da postoji na Zapadu, u zemljama iz kojih su dolazili njihovi demokratizatori.

Svi ti obični afganski ljudi ostali su razočarani i napušteni, i s velikom nevjericom: izdali su ih oni kojima su vjerovali, u koje su polagali sve svoje nade, u kojima su gledali predvodnike u izgradnji nekoga novog svijeta oslobođenog rigidnih religijskih stega.

Ostali su ne samo u nevjerici nego i u strahu što im se sve može dogoditi nakon američkog povlačenja iz njihove zemlje, kada ostanu sami ”oči u oči” s Talibanima, kada ostanu s onima koji svoju pobjedu nad mnogo moćnijim neprijateljem nisu željeti proslaviti u pjesmi i plesu, nego u nimalo poželjnom prokazivanju i kažnjavanju onih koje drže izdajnicima, suradnicima i pomagačima okupatora.

Od raspoloženja tih novih osloboditelja zavisilo je hoće li netko od tih novih ”narodnih neprijatelja” ostati živ. Stoga je, nakon isteka dogovorenoga termina za američko napuštanje Afganistana, svaki sljedeći novi dan dobivao i imao uvijek neke druge obrise. Krvave.

A dogodilo se nešto slično što su tzv. narodni neprijatelji i suradnici okupatora već više puta, i ne tako davno, doživljavali na ovim našim balkanskim prostorima: kao, na primjer, vojnici NDH i civili nakon predaje na Bleiburgu kada su ih Englezi, umjesto da ih zaštite predali partizanima da ovi na njima bez suđenja istjeruju pravdu, provode krutu osvetu, ili kao što je, pak, cijela međunarodna zajednica na čelu s Nizozemcima ostavila Bošnjake u Srebrenici na milost i nemilost Ratku Mladiću i njegovim vojnicima.

Svi oni koji su se kroz povijest predavali pobjedničkim osloboditeljima, uzdali su se u njihovu humanost i ljudskost. Međutim, u većini slučajeva na vlastitoj koži iskusili su njihovu bešćutnost i svirepost, njihovu odmazdu.

Ne čudi stoga što se slična nevjerica da bi im se nešto slično moglo dogoditi kao i Afgancima, javila kod Ukrajinaca ili Palestinaca.

Sa strane, onako ”u prolazu”, pak, s pravom su neki govorili: možda su ovi novi pobjednici, talibani, i u pravu. Zar svjetske sile nisu vidjele u izvlačenju i bijegu sramotu za SAD i njenu vojsku! Ali ne zbog poraza koji su doživjeli, nego zbog beskrupuloznosti vodeće svjetske sile i izdaje onih koji su im vjerovali, koji su svoju i budućnost svojih najbližih stavili u njihove ruke.

Rijetki su oni u politici ili bliski NATO paktu koji kritiziraju američki ”poučak” u ponašanju prema svojim saveznicima.

Među prvima koji je postojećim stanjem bio osupnut i zgrožen, bio je papa Franjo. Javno je iskazao ne samo svoju nevjericu što se sve tako iznenada dogodilo da su saveznici ostavili na cjedilu svoje dojučerašnje suradnike i pomagače nego je u takvim okolnostima iskazao i nadu i želju da se cijela situacija završi na dobrobit svih, posebno onih najosjetljivijih, žena i djece.

Oglasio se i mješoviti kršćansko-islamski Visoki odbor za ljudsko bratstvo i sestrinstvo, čije su osnivanje potaknuli papa Franjo i veliki imam rektor kairskog sveučilišta Al-Azhara, Ahmed Al-Tayyeb.

Odbor je podsjetio međunarodnu zajednicu ”na njenu humanitarnu odgovornost prema afganskome narodu” te zatražio ”zaštitu ljudskih prava i ljudskih sloboda”, posebno – zaštitu prava afganskih žena, očekujući od novih vlastodržaca da će respektirati ”etničku, jezičnu i religijsku raznolikost u afganskome društvu i da ni jednu skupinu neće izolirati i ostaviti po strani te da će zajamčiti jednakost svih ljudi”.

Preuzimanje vlasti u Afganistanu predstavljao je ”katastrofalan poraz ne samo Sjedinjenih Američkih Država i zemalja koje su s njima zajedno sudjelovali u toj zemlji”, nego također i Hrvatske, koja je tamo imala vojnike, zbog čega sam svojedobno od hrvatskih katolika zatražio “velikodušne ponude za prijem izbjeglica”.

I to je uglavnom sve! Na Zapadu, dakle, ništa novo!

Izrečena je uglavnom samo zabrinutost za stanje koje su skrivili najvećim dijelom oni koji su došli da bi uspostavili demokratski ustroj u zemlji u kojoj vladaju neki drugi običaji i adeti negoli u zapadnim zemljama i da bi mijenjali stanje duha u društvu čiju kulturu i religiju ne poznaju kao ni način organizacije svakodnevnoga života.

Nakon dvadeset godina doživjeli su ”katastrofalan”, ali i, mnogi će reći, zaslužen poraz. Poraz koji nije donijo nove ljudskije vrijednosti, nego strah, nevolju, odmazdu, novo društveno raslojavanje, nove progone, ubijanja, nove ratove (s Pakistanom sada). 

I što na kraju možemo očekivati?

Ponovit će se ovdje kao i u nekim drugim, nama dobro poznatim okolnostima: postignuti mirovni sporazum neće biti jamac uspostave trajnoga mira, već začetnik novih sukoba.

Baš kao što talibanska vlast bez oklijevanja nemilosrdno podjarmljuje polovicu stanovništva, tako je nimalo ne dira ni bijeda u koju je gurnula svoj narod – stanje velikim dijelom uzrokovano apsurdnom politikom progona nevladinih organizacija koje su pomagale stanovništvu osiromašenom desetljećima rata.  Islamistički vođe zbog toga ne snose nikakve ozbiljne posljedice. Daleko od toga da pate, oni uživaju u životnom standardu uskraćenom ostatku građana; štoviše, posljednjih im se mjeseci udvaraju zapadne vlade – pa čak i EU, koja ih je ugostila u Bruxellesu – silno želeći da pristanu na prihvat afganistanskih izbjeglica protjeranih iz Europe.  Pet godina nakon što je Zapad napustio Kabul, budućnost koja očekuje talibanske vođe nimalo ne nalikuje sumornoj sadašnjosti na koju su osudili svoj narod.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija
    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti
    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća

> Svi tekstovi ovog autora