Religija uspješnog pojedinca

Kako smo zapravo došli do toga da se ”oslobođeni” suvremeni pojedinac našao u spirali usamljenosti, iz koje nikako da izađe? Ne bi proces njegovog oslobađanja možda bio koban da se nije umiješao kapitalizam sa svojom religijom i etikom uspjeha. Jer je to u motor individualizma počelo lijevati egoizam.

I slobodni se pojedinac nije vratio u zajednicu i od nje načinio zajedništvo slobodnih. Nego ju koristi kao aparat priznavanja i prihvaćanja njega i isključivo njega. I tako je nastala zajednica usamljenih. To jest onih koji ne teže zajedništvu s drugima, nego teže tek za pažnjom drugih.

S druge strane svjedočimo i određenoj vrsti povratka u zajednicu, ali taj pojedinac se vraća većinom uplašen slobodom te se zatvara i konzervira u krugove istih starih hijerarhija straha i bolesnih autoriteta. To je ali druga tema.

Njemački sociolog i politolog Martin Hecht (Die einsamkeit des modernen Menschen) tvrdi da je oslobađanje pojedinca dovelo do prekomjerne želje za savršenim životom. Kada ta želja biva neostvarena, pojedinac postaje razočaran i agresivan te počinje protestirati i odbacivati cjelokupni politički i društveni sistem – jer netko mora snositi krivicu za njegovu nevidljivost, tj. neprihvaćenost.

Hecht nadalje smatra da je takav suvremeni pojedinac opasnost za demokraciju. Jer sve biva podređeno njegovu uspjehu. Svatko se trudi dovoljno stršati, dovoljno blještati, isticati se, ukrasti pažnju i tako napokon osjetiti postojanje – iživiti se.

Život i čovjek više nije postojanje per se, po sebi, nego moraš biti netko ili nešto da bi uopće bio. Moraš dakle uspjeti. Jer ta osoba – koja već jesam – to nije dovoljno. Suviše sam nevidljiv za ovo doba koje se može nazvati ”dobom stršanja”.

U tome trenutku uspjeh postaje ideologijom, štoviše religijom. Stoga nam kapitalistički supermarket nudi pregršt materijalnih i duhovnih ”proizvoda” kojima se može pojačati i ”napuhati” vidljivost osobnosti. Problem nastaje kada opet svi kupuju na istoj pijaci i opet postaju prosjek. I tako ta spirala nastavlja svoju bezizlaznost, a kapitalizam profitira.

Kao primjer za tu utrku u ”vidljivosti” i ”posebnosti” savršeno može poslužiti svijet ekstremnih bogataša. Dok su nekad mogli mamiti pažnju limuzinama, odjećom, kavijarom i vilama, danas moraju smišljati druge stvari – jer i obični balavci s YouTubea odjednom voze iste takve luksuzluke i kite se dragih kamenjem.

Uskoro će i oni putovati raketama u svemir i pričati nama ostalima kako je Zemlja prekrasna kada je daleka i kada se ne mora po njoj hodati. Danas je dakle perspektiva postala luksuz. Nažalost, ona makro.

Važnije je imati milijun pratilaca, nego jedno lice u životu. I tu dolazi usamljenost kao cijena. A nju se opet nastoji riješiti istim pogrešnim sredstvima; opet kupovanjem tuđe pažnje. Spirala se dakle nastavlja.

Ne bih rekao da je usamljenost cijena koju pojedinac mora nužno plaćati za svoju slobodu. Usamljenost je cijena potkupljivosti ljudske slobode. Jer čovjek ju je samo preprodao, dao u ruke onima koji su mu zamazali oči da se do savršenog života dolazi vlastitim uspjesima. I tu se čovjek ”uvalio u kredit”.

Uspjeh je obmana da je čovjek učinio nešto apsolutno sam i neovisno od drugih. Pogledamo li svoje biografije, one moraju svjedočiti o postignućima iznad kojih stoji samo jedno lice – naše. Ali ideologija uspjeha se pokazuje, paradoksalno, sama bezuspješnom.

Jer ne stvara uspješnog pojedinca, nego pojedinca koji je uspio kupiti Ferrarija, završiti unosan fakultet i raditi uspješan posao. Drugim riječima: uspio je u parametrima koje stvara religija uspjeha, ali to nipošto ne znači da je njegovo sebstvo uspješno.

Uspjeh je postao religija individualizma, a pojedinci se trude biti dobri vjernici da ih ne zadesi pakao nevidljivosti od strane drugih. Radi toga to silno stršanje i napuhanost. Kao potreba za vidljivošću i istovremeno držanje odstojanja.

Jer uspješan se čovjek treba pokazati, treba pažnju, ali nema volju dati pažnju drugima. Jer to je posao onih koji tek trebaju uspjeti. Uspješan se ne razbacuje pažnjom jer je ona tražena roba na tržištu individualizma.

Što je veći mjehur individualista, manje je međuprostora, dakle, mogućnosti susreta i rezultirajućeg zajedništva. Susret zajedništva (susret u svom bogatstvu) moguć je samo u spontanosti, tj. napuštanju komfora i potrebe za dokazivanjem. Kada prsne mjehur nedodirljivog ”ja”, mjehur vječitog stanja pripravnosti.

Sve to današnjeg pojedinca tjera u totalno insceniranje vlastitog života. Uspjeh pa makar i kao obmana drugih. To se naposljetku ne može nazvati uspjehom ”slobodnog pojedinca” jer on ostaje zapetljan u spiralama putova koje mu je ipak netko zadao.

Kao kad nam reklamiraju da je vožnja automobila nešto što nalikuje apsolutnoj slobodi. Iako cijelo vrijeme možemo voziti po već zadanim putanjama. Puno smo manje slobodni nego kada, recimo, hodamo pješice. Zato brzinom i luksuzom oko volana nastojimo nadomjestiti taj nedostatak slobode.

Konačno, potrebna je revolucija slobode. Jer samoproglašeni ”slobodni pojedinac” suvremene stvarnosti zapravo nema sredstava da samog sebe otkupi. On je tek kupac i konzument osobnog uspjeha. Potrebna je revolucija slobode ako se ne želi da individualizam bude proces ukidanja i one posljednje stanice postojanja – pojedinca. Time bi povratak u zajedništvo slobode bio do kraja onemogućen.

Kršćansko ”Za slobodu oslobođeni” ne znači ništa drugo nego biti slobodan od mahnitog dokazivanja sebe samog. Jer ti već jesi, pronađen i živ. Biti slobodan od vlastitog tjeranja svrhovitosti, od vlastitog lijevanja temelja životu.

Tražiti svrhu života potrebno je samo onima koji misle da život ne vrijedi po sebi, nego po nekoj posljedičnoj uspješnosti. Život je sloboda od svrhe jer život je plod ljubavi.

Biblijski Bog nije Bog takvog uspjeha. Njegovo ime nije ”ja sam uspješan” već ”ja jesam”. Uskrs nije priča o takvom uspjehu, već o onome što doista jest. A to je da život jest, svjetlo jest, dobrota jest, a smrt, patnja i zlo nisu.

Jer u ”ja jesam uspješan” glavno težište je prešlo u ”uspješan” i ono mi treba dati osjećaj postojanja (uspješan sam, dakle jesam). Ali u tom se procesu pokazuje da ”ja jesam” sve više nisam. Paradoksalno. Kao što vozači (iako žele dati potpuno suprotni dojam) bivaju zapravo sve manji, što glomaznije automobile voze. Atributi su počeli jesti svoje nezasitne subjekte.

Stoga bi revolucija slobode bila u povratku oslobođenog pojedinca u zajedništvo (sada slobodnih i međusobno pažljivih). Iz pustinje traganja vratiti se u susret, a ne ustrajati u ostvarivanju fatamorgana koje suvremena religija uspjeha neprestano projicira.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čovjek i svijet u nesporazumu
    •  ''Security-zacija'' društva i života
    •  Hoteć ugoditi svjetini…
    •  U ime Oca i Sina i tradicije svete
    •  Građansko strpljenje
    •  Gdje je, dušo, vidljivost tvoja?
    •  Pustite da stvaramo svijet, makar ni iz čega!
    •  Crkva u koju se isključivo ide, ne ide nikamo

> Svi tekstovi ovog autora