Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale

U ne tako davnoj prošlosti, naš grad je bio najveća luka za teretni i putnički promet u državi. Velika vrata Kvarnerskog zaljeva bila su optički zakrčena brodovima koji su čekali na iskrcaj tereta, a iz Rijeke su svakodnevno polazili putnički brodovi prema Dalmaciji. Bila je to značajna trajektna veza zimi i ljeti: turisti su mjesecima rezervirali mjesto za automobil kako bi se nakon jedne noći vožnje probudili u Splitu i tako izbjegli zavojitu magistralu i gužve na cesti u ljetnim mjesecima.

A zimi, kad bi zapuhale opake bure, brodovi su bili jedina poveznica Sjevernog Jadrana s Dalmacijom.

Sjećam se jednog prosinca početkom osamdesetih kad je čak i u Rijeci zapao duboki snijeg, a magistrala je bila okovana ledom koji se stvarao pod naletima bure. Putovala sam na božićne blagdane u Zadar i vožnja automobilom, s dvoje male djece – nije dolazila u obzir. Kupili smo karte za brod, ali ne i kabinu – sve su bile rasprodane.

Na gatu nas je dočekala neopisiva gužva. Ubrzo sam shvatila da su se svi Dalmatinci koji su studirali u Zagrebu, u nemogućnosti putovanja kroz Liku i magistralom – spustili do Rijeke kako bi uhvatili brod za Zadar, Split i dalje. Sjedili su na kamenim pločama gata na Rivi i nadali se ukrcaju.

Brodske su skale bile podignute, kao i ukrcajne rampe za automobile. A na gatu – žagor koji je utišao glas jednog od časnika: ”Puno vas je, rekao bih previše, ali ne brinite – svi ćete se ukrcati! Najprije žene s malom djecom”, rekao je.

Krenula sam prema ulazu, netko od mornara ponio mi je kolica-kišobran s mlađom kćerkom, a ja sam s putnom torbom i starijom kćeri, jedva petogodišnjakinjom, krenula za njim. Smjestili su nas u sektor avio sjedišta, a netko od časnika rekao mi je da bebu, kad bude trebalo, mogu previti u njihovoj kabini…

Uskoro se brod napunio mlađarijom s gata – svi saloni su u čas bili zauzeti, sjedilo se po podu, na stepenicama, u prolazima… Ali se putovalo. I stiglo.

Iz našeg grada – vjerovali ili ne – od sedamdesetih godina prošlog stoljeća – svakodnevno se poslovnim vlakovima putovalo u Zagreb i Ljubljanu. Vlak pod imenom Kvarner express polazio je iz Rijeke rano izjutra i vraćao se iz Zagreba oko 20 sati. Vožnja u jednom smjeru trajala je manje od četiri sata.

Za Ljubljanu se kretalo u 6:30 i vraćalo također u večernjim satima. Ovaj vlak koristili su brojni studenti koji su putovali na predavanja, ispite u Ljubljanu, ali i poslovni ljudi čije su riječke tvrtke surađivale s tvrtkama u Sloveniji.

Rijeka je bila i važno autobusno čvorište i mada u to vrijeme nije bilo autocesta, povezanost je bila dobra. Putovalo se. I stizalo.

Riječki aerodrom na Krku, nakon tragedije pri slijetanju aviona s britanskim turistima, oporavio se i postao vrlo prometan.

Unatoč nedvojbenom i posvemašnom razvoju, danas je naš grad prilično izoliran. Nema brodskih trajektnih linija za Dalmaciju, hidrogliseri više ne voze ni ljeti… Željeznički promet je sveden na lokalne destinacije, jer do Zagreba se putuje više od šest sati… k tomu i presjeda, jer se pruga permanentno popravlja…

Poslovni promet nudi se autobusima, koji autocestom do Zagreba stižu daleko brže nego vlakom, ali su autobusne linije za neke destinacije gotovo iščezle. Recimo, iz Rijeke se autobusom više ne može putovati u Ljubljanu. Samo vlakom, a i to prilagođeno liniji prema Austriji. I ne cijele godine.

Riječki aerodrom na Krku – bilježi najgore poslovne rezultate od svih zračnih luka u Hrvatskoj i postaje sve poznatiji po apsurdnim događanjima koje čitamo na portalima…

No Rijeka ima i jednu prometnu posebnost: središtem grada, prolazi teretna pruga! Kad vlak s kontejnerima krene iz lučkog dijela prema terminalu – promet u središtu grada stane. Ako ste ostali na strani tržnice – morate čekati najmanje desetak minuta dok konvoj kontejnera prođe. Ako se na pruzi nešto ispriječi – čeka se i duže.

Nekima će se niz vagona natovarenih kontejnerima koji mili kroz centar grada činiti egzotičnom slikom. Većina Riječana u tome ne vidi ni zanimljivost ni egzotiku. Samo dokaz da su kontejneri važniji od građana.

Odnedavno, u središtu grada otvoren je drugi kontejnerski terminal, čime je najuži centar Rijeke definitivno omeđen kontejnerskim terminalima. A da stvar ne završava na tome, dokazuje i postavljanje dvadesetak kontejnera na gatu, uz Botel Marinu, gdje će niknuti ”kontejnerski zabavni centar” – GAT…

Još do jučer, taj je dio bio mjesto za kontemplaciju i uživanje u pogledu s rive, pogotovo otkako su ga oslobodili od parkiranih automobila. Ali se ispostavilo da je preseljenje parkirališta i pokrenuto kako bi se gat iznajmio unosnijim poslovima.

Tako sad – umjesto pogleda u more – imamo pogled na zahrđale, stare kontejnere, a uskoro, kad ih ”srede” – dobit ćemo ugostiteljsko-koncertni kontejnerski objekt. Kažu kako takvi objekti slične namjene niču posvuda u svijetu. Vjerujem da je baš tako. Ali ne u prvom redu do mora!

Naš lijepi grad je svoju rivu i uzobalje, umjesto da bude dostupno građanima – iznajmio kontejnerskom biznisu. Jer, iznajmiti je najlakše – ležiš, a pare cure!

Dobro, reći ćete, nije sve do grada, nešto je i do države koja je vlasnik nekih važnih dijelova Rijeke. Pa je to godinama, štoviše, desetljećima isprika da se ništa ne obnavlja i ne stavlja u funkciju u dijelu industrijske baštine, kojom Rijeka obiluje.

Često šetam nekadašnjom Industrijskom ulicom, danas Ulicom Milutina Barača. Ime ulice podsjeća na stručnjaka koji je iz Beča stigao u Rijeku kako bi vodio izgradnju rafinerije mineralnih ulja, potom preuzeo i direktorsku dužnost, a 1883. godine, s obitelji preselio u kuću, u krugu Rafinerije.

Danas se to vrijeme čini romantičnim, u odnosu na aktualno stanje u našem gradu.

Ulicom Milutina Barača dominira poslovna zgrada nekad najpoželjnijeg riječkog poslodavca – INA – Rafinerije. Zgrada i dalje izgleda monumentalno, iako su prozori zamućeni prljavštinom i doima se kao kulisa nekadašnje prosperitetne državne tvrtke.

Ali osim Inine zgrade, ima u toj ulici više starih, prelijepih fasada, nekada poslovnih zgrada, danas napuštenih i zapuštenih, s kojih vise upozorenja da uz njih – hodate na vlastitu odgovornost. S fasada i krovova otpada žbuka, iz razbijenih prozora kulja vlaga i smrad, a na nekima je već duže natpis da se prodaju. Očito – bezuspješno.

Neke su zgrade u ovoj ulici ipak privedene svrsi, useljene: u jednoj je teretana, pa iz nje izlaze neke lijepe, mlade osobe i neopterećeno čavrljaju… U jednoj je škola engleskog jezika za djecu, što daje živost tom dijelu ulice jer mnogi roditelji svakodnevno dovoze mališane i čekaju ih u automobilima.

U dijelu ulice gdje je nekada bila tvornica Torpedo – još jedan landmark iz riječke prošlosti, nepravedno prepušten propadanju – smještena je Edukativna radionica Torpedo s Laboratorijem za automatsko upravljanje i elektroničke tehnologije u pomorstvu, a sve namijenjeno edukaciji i razvijanju vještina studenata Pomorskog fakulteta. Zgrade su na samom moru i čine se primjerenim spojem s pomoračkom strukom.

Tu bi negdje trebala svoje prirodno mjesto naći i muzejska zbirka torpeda u vlasništvu Muzeja grada Rijeke, a koja je donedavno bila smještena u skladištima na Žabici.

Vrlo zanimljiv prizemni prostor nekadašnjih skladišta, mračan i opskuran, bio je idealnom lokacijom za ubojito oružje kojim su se potapali brodovi i dobivale bitke na moru…

Nije da sam neki fan oružja i ratovanja, ali tvornica torpeda koju je – baš u današnjoj Ulici Milutina Barača – utemeljio Robert Whitehead je riječka povijest i zašto ju ne popularizirati?! A zbirka torpeda imala je taj cilj.

Brodski inženjer Robert Whitehead, rođenjem Englez, radio je na proizvodnji parnih strojeva u Marseilleu, Milanu i Trstu, a onda se preselio u tadašnju Rijeku, u tvornicu Stabilimento Tecnico di Fiume koja je proizvodila motore i brodove za Austrougarsku ratnu mornaricu.

Tu je upoznao umirovljenog časnika Ivana Luppisa izumitelja prvog torpeda, čija su dva prototipa bila neprecizna i neefikasna. A onda je Whitehead, u suradnji s Luppisom, uspio izraditi svoj prototip torpeda, kojim je 1868. godine otpočela serijska proizvodnja u Rijeci.

Luppis se uskoro povukao iz proizvodnje i prepustio poslovanje Whiteheadu, koji je tvornicu Stabilimento Tecnico di Fiume, nakon bankrota, kupio i preimenovao u Torpedo Fabrik Whitehead e Co. Fiume.

Whitehead je uz tvornicu izgradio i lansirnu rampu za testiranje torpeda. Riječka rampa bila je prva takve vrste u svijetu, kasnije su izgrađene lansirne stanice za torpeda u Italiji i Francuskoj, gdje i danas predstavljaju atrakcije. Samo riječka, prva u svijetu, zapuštena je do rugobnosti i opasna za obilaženje…

A muzejska zbirka torpeda – iako je Muzej grada apelirao za njen adekvatni smještaj – prodajom parcele na kojoj se nalazi autobusni kolodvor, postala je beskućnicom!

Nema isprike za taj nerazumni potez: umjesto koncesije, Grad Rijeka prodao je Žabicu Nijemcima, koji će na toj lokaciji graditi novi autobusni kolodvor…

Skladišta u kojima je bila Muzejska zbirka torpedo srušena su, a zbirka vjerojatno čami u nekom depou…

Treba li Rijeci velebni autobusni kolodvor ili je to tek kulisa za bogaćenje investitora koji će na svojoj parceli, prenamjenjivati objekt kako mu bude u datom trenutku odgovaralo? A Riječani su zauvijek izgubili Žabicu… Nepojmljivo.

Što reći o našem lijepom gradu, kojeg stranci smatraju iznimno zanimljivim upravo zbog tog spoja mora i industrijske baštine?

Onima koji bi iznajmljivali i prodavali, umjesto da osmisle novi život starih objekata, svakako bi trebalo objasniti da kontejnerski terminali ne stanuju u središtima gradova, već na periferiji, u industrijskim zonama, daleko od stambenih četvrti koje su osjetljive na buku i svjetlosno zagađenje.

Gradovi koji nemaju prostora za takve zone – svoje komparativne prednosti traže u onome što imaju. A svaki grad ima nešto čime se može pohvaliti, što može razvijati i pretvoriti u svoj brend.

Riječka prednost je pozicija grada, koji svojim stanovnicima omogućava da se u istom danu kupaju u moru i uživaju na planinama. Ova će komparativna prednost biti svake godine sve atraktivnija, jer ljeta će biti još toplija, a Učka, Platak i Gorski kotar – još atraktivniji.

Pritom, grad s ovako bogatom poviješću, ima niz lokacija na kojima bi trebalo potaknuti život. Ali ne visokim najamninama, već upravo obrnuto – pogodnostima za one koji predlože najbolje programe.

I ne davanjem koncesije na dugi niz godina, već obvezivanjem na postizanje vidljivih rezultat u kraćem roku, nakon kojeg se ugovor može produžiti, ako je program zanimljiv građanima. Ne turistima, već stanovnicima.

Grad mora biti privlačan za život svim generacijama, a to će postati ako ih osvoji svojim sadržajima. A njih osmišljavaju mladi, obrazovani ljudi.

Rijeka je i studentski grad, dakle potencijalno intelektualno središte, samo taj začahureni potencijal treba potaknuti na razmišljanje.

Grad bi trebao permanentno poticati nove ideje, nagrađivati inventivnost, umjesto što se oslanja na uvijek ista imena, tvrtke, gradske sponzoruše i sponzore.

Komparativna prednost Rijeke je i sigurnost života za obitelji s djecom. Kad bi se privlačilo mlade ljude koji će tu živjeti, umjesto onih koji samo plaćaju režije za prazne stanove, Rijeka bi uskoro ponovo bila kulturno, administrativno središte, privlačno stručnjacima i onih profesija, koje se mogu obavljati online – raditi u svijetu, a živjeti tamo gdje se dobro osjećaju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?

> Svi tekstovi ovog autora