novinarstvo s potpisom
Lipanj ove godine u Sarajevu i BiH mjesec je posebno napučen kulturnim zbivanjima ako je suditi po onome što se dade vidjeti u dvojim dnevnim novinama koje jedine imaju kakvu-takvu kulturnu rubriku i u njoj barem taksativno nabrajaju ono što se prethodnoga dana ili večeri u kulturi dogodilo. I to doista raduje. No, kako su Nogometno prvenstvo svijeta i histerija vezana uz njega sve drugo gurnuli u daleki drugi plan, jedva se što od toga uopće, a kamoli još i kvalitetno vidi.
Ipak, ono vidljivo, ono čemu sam svjedočio, pokazalo je da je samo jedan jedini čovjek, vlasnik izdavačke kuće Rabic, Sarajevu ovoga lipnja poklonio četiri izvrsna kulturna programa. Prvi je bila promocija knjige ”Sarajevo, moj grad’’ (Bosanski kulturni centar), potom izložba portreta Marija Mikulića (Galerija BiH), a onda izložba ”Sarajevska Hagada” (Galerija Java), da bi sve okončao promocijom foto-monografije ”Sarajevski atentat – stotinu godina poslije”, objavljene na našem i engleskom jeziku (Galerija BiH). Već bi to i da je riječ o nekoj instituciji bio krupan zalogaj, impresivan kulturološki pothvat, a kamoli za samo jednoga čovjeka.
I ne pišem ovo da bih dizao spomenik Goranu Mikuliću i njegovoj poduzetnosti, nego da bih, istinski preneražen, rekao kako mu niti Grad, niti bilo koja druga instanca kulture u BiH nisu pružili nikakvu, ni minimalnu financijsku potporu. A kultura košta, zar ne?
Pišem ovo, zapravo, kako bih se utvrdio u onome što sam znao i o čemu sam već toliko puta pisao – kako Sarajevu i BiH i ne treba kultura, kako oni naprosto ne znaju što će s tim. I to točno po onoj Th. Bernharda koji precizno secira to i takvo stanje duha: ”Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe…” Zato se valjda i dogodilo da ni na jednom od tih kulturnih programa nije bio nitko iz Grada. Ni gradonačelnik, ni njegovi zamjenici, a da o tzv. višim instancama vlasti u kulturi i ne govorim. Dakle, nitko…
Silno brine činjenica da gradonačelnika i njegove ljude ne zanima kulturni život grada, čak ni kad tu dođe itekako ozbiljan i kultiviran sarajevski svijet, čak ni kad je tu neizostavno visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko ili u slučaju promocije ”Sarajevskog atentata” jedan broj veleposlanika… Nije ih, da ne bude zabune, nikad bilo ni na promociji drugih knjiga izdavača Rabica ili Synopsisa, premda je primjerice Synopsis i gradonačelnikov izdavač.
A prethodni je gradonačelnik, podsjetimo, bio daleko senzibilniji i odgovorniji prema tom segmentu svoje funkcije. On je čak pokrenuo i regionalnu nagradu za najbolju pjesničku knjigu ”Slovo Makovo – Mak Dizdar”, koju je nova uprava Grada, kao kulturološko novorođenče, naprosto ugušila jastukom i izbacila na smetljište. Nevjerojatno! Njima čak ni knjiga Branka Mikulića nije važna. Pa što jest, pita se čovjek!
Ljudima iz Grada ili iz Kantona važno je izgleda dočekati sportaše na aerodromu i ”slikati se s njima”, ljudima iz medija važno je ”uslikati” pohod konja i konjanika na vjersko-kulturnu manifestaciju Ajvatovica. Ministarstvu, pak, dati ozbiljan novac za takvo što (to bi bilo kao da npr. daju novac za hodočašće sv. Ivi u Podmilačje?!). A općinskim strukturama je važno podržati populističko, u biti histerično ”pražnjenje emocionalnih naboja navijačkog puka”. I neka svega toga, ali kultura…? Nisam primijetio da su neke od ovih večeri bili spriječeni jer su bili na koncertu…
I sve je to, kako bi rekao već spominjani Th. Bernhard, taj iznimno žestoki kritičar austrijskog društva, stoga jer ”…interesi društva razlikuju se od prosvijećenosti, tako da društvo i ne pomišlja na prosvjećivanje, a vlade su uvijek i u svakoj zemlji i državnoj tvorevini zainteresirane da im društvo bude neprosvijećeno, jer kada bi prosvijetlili društvo, to bi ih društvo, naime, što su ga one prosvijetlile, u najkraćem roku uništilo…”
Uz stotu obljetnicu Atentata Rabic je Sarajevu i BiH poklonio iznimno reprezentativnu foto-monografiju tog događaja, uz devedesetu obljetnicu rođenja Marija Mikulića izvanrednu izložbu njegovih portreta, edicija ”Sarajevo, moj grad” objavila je i treću knjigu, a nakon godinu i pol zatočenja ”Sarajevske hagade” u zatvorenom Zemaljskom muzeju brojnim je turistima u glavnom gradu, u galeriji u najprometnijoj ulici, poklonjena barem izložba ”Hagade”… I nikome to i ništa od toga nije događaj… A sve je i tako sarajevsko i tako univerzalno.
Tko iole u Gradu drži do sebe bio je na barem dvije od četiri spomenute kulturne priredbe, osim dakako ljudi iz Grada, a one su, te priredbe, njihovu gradu poklonjene. Na njih je došla kulturna elita njihova Grada… Sad znamo i tko toj eliti ne pripada ili ne želi s njom ništa imati.
Da sve ovo, nažalost, nije istina, jedva da bi i najmaštovitiji um mogao smisliti sve to kao ”optužbu” protiv Grada u godini, i osobito mjesecu, u kojemu se obilježava 100. obljetnica događaja koji je obilježio povijest svijeta i u povodu koje se sve to, među ostalim, i organizira… Sram me je ovdje napisati i najobičnije, vrlo uljudne komentare koje sam čuo na svakoj od tih priredaba izrečene na adresu odgovornih u Gradu! Jer, opet bi mene proglasili antisarajevski raspoloženim samo stoga što primijetim ono što primijete svi i što napišem ono što kažu svi!
I ako čovjek sam ne želi ili nije u stanju tražiti i naći moguće razloge za takav bojkot kulturnih programa u ovom gradu, bojkot od strane općina, Grada, Kantona, Federacije, pa donekle i medija…, bojkot programa koji su na čast sredini, ako taj bojkot ili samo ignorantsku nezainteresiranost nikako ne može razumjeti, možda mu odgovor opet nudi Th. Bernhard kad kaže: ”Mase, usmjerene na trbuh i imovinu, pokrenule su se protiv glava i protiv duha. Onome tko misli ne smije se vjerovati i treba ga progoniti…”
Razumijem da čelnike grada ili ”odgovorne” u kulturi primarno zanimaju mase, ali da ih nimalo ne zanimaju elitistički programi kulture, mjesta na kojima se okuplja kulturno-umjetnička krema Grada – teško!
Kriza, poplave, prerano započeta predizborna kampanja možda jesu neka opravdanja, ali zašto ti programi, ako nikome drugome, barem Gradu nisu zanimljivi, nikako nije jasno budući da gradska uprava, ionako u poziciji ”engleske kraljice”, i nema važnijeg posla od kulturološke promocije grada… I pogotovu u godini u kojoj bi kulturna promocija grada trebala biti njihov nulti prioritet.
No, što je to kultura?