Slučaj vjeroučitelja Bagarića je samo vrh ledenoga brijega

Priznajem, neumjesno je s moje strane – ali mene slučaj vjeroučitelja koji je onako zaneseno držao prodiku djecu o nabijanju na kolac i strijeljanju nekako više zasmijava nego sablažnjava.

Nije to onaj smijeh od srca, koji čovjeka ugrije i ojača, nego onaj gorki, ljuti osmijeh kad vidite nešto za što ste odavno znali da je tu, samo ste se pravili da ne znate.

Bio bih sablažnjen kad bih mislio da se našu djecu u školama, pa i na satima vjeronauka, podučava samo onome što je dobro, lijepo i pametno. Ovako – samo sam se podsjetio zašto uskoro odlazim iz ove zemlje koju sam dvaput odabrao za svoju domovinu.

Problem nije od jučer, problem nije ni otkako je davne 1990. ”stranka opasnih namjera” došla na vlast. Problem je star barem kao i Krležine knjige – uostalom, pročitajte ”Na rubu pameti” i recite mi koliko se hrvatska stvarnost promijenila od vremena koje opisuje Krleža.

Bio bih sablažnjen kad bih mislio da se našu djecu u školama, pa i na satima vjeronauka, podučava samo onome što je dobro, lijepo i pametno. Ovako – samo sam se podsjetio zašto uskoro odlazim iz ove zemlje koju sam dvaput odabrao za svoju domovinu

Zadubljen uglavnom u povijesni period oko Prvog svjetskog rata – baš kao što se u Andrića sva radnja vrti u osmanlijskim vremenima – Krleža vidi ničeansko vječno vraćanje istog, besmislenog zla.

I dokle god bude lijepe naše – kao i Bosne mile – Krleža i Andrić će biti aktualni, svježi, suvremeni.

S obzirom na ovu našu posvemašnju nepismenost – gotovo se mogu kladiti kako će se neki domišljati izdavač 2020. godine sjetiti da izda knjigu ”mladog i nepoznatog zagrebačkog književnika” s naslovom ”Na rubu pameti”. I da će mnogi u tome prepoznati hrpu likova naše sadašnje povijesti, naše povijesti koja je tko zna još kada zastala u vječnoj vrtnji ukrug, iz zla u gore iz gorega u najgore, s kratkim, zavaravajućim epizodama kad bi se zlo prividno povuklo sa scene samo da bi se potom još jače i ”zlije” vratilo.

Za mnoge bi ”Na rubu pameti” bio ”roman s ključem”, padale bi oklade je li to onaj ili ovaj general, ministar, uvaženi saborski zastupnik, narodni heroj….

Svatko od vas tko dobro pamti svoje školovanje mogao bi se sjetiti ispada profesorske mržnje prema ovima ili onima. ”Zvonimir je bio Rex Croatorum, što znači kralj pokrštenih, onih koji su prešli s pravoslavlja na katoličanstvo”, uvjeravala nas je svojedobno u Beogradu jedna moja profesorica.

”Da je Leka, bilo bi leka”, prizivala je Aleksandra Rankovića i istrebljenje ”Šiptara” njezina druga kolegica davne 1982. godine, otprilike, u vremenima kad je vladalo bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti.

I prije no što pomislite kako se sad pokušavam izvući na Srbe, samo pozivam sve vas da se osobno sjetite sličnih primjera; nisam baš uvjeren da je pojava bila lokalizirana samo na području beogradskih srednjih škola.

Govor mržnje na satu u osnovnoj školi čula je i moja mama Makedonka, negdje još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a na meti tog profesora bila su, vjerovali ili ne, dječica od 8 ili 9 godina, kriva samo zato što su Makedonci.

Vratimo se slučaju Bagarić – vjerujete li vi doista da je sve to bio samo jedan njegov nepredvidiv ispad, kakav se, napokon, uvijek može dogoditi i uz najbolju selekciju kadra? Da on nikada prije nije ništa slično rekao? Da nitko to od njegovih kolegica i kolega iz zbornice nije znao? Da je ravnateljica stvarno zatečena spoznajom o njegovom, nazovimo to tako, osebujnom stilu izlaganja?

Uostalom, vratimo se slučaju Bagarić – vjerujete li vi doista da je sve to bio samo jedan njegov nepredvidiv ispad, kakav se, napokon, uvijek može dogoditi i uz najbolju selekciju kadra? Da on nikada prije nije ništa slično rekao? Da nitko to od njegovih kolegica i kolega iz zbornice nije znao? Da je ravnateljica stvarno zatečena spoznajom o njegovom, nazovimo to tako, osebujnom stilu izlaganja?

Ako je vaš odgovor na sva ova moja pitanja odlučno ”da”, umoljeni ste da prestanete čitati moju kolumnu; nije ona pisana za vas, nađite neku lakšu literaturu, mislim da je upravo ovih dana procurila fotka neke starlete u kupaonici, žestoka stvar, uživajte…

Ali vi koji čitate ovaj i slične portale znate dobro odgovor na sva ova moja retorička pitanja.

Otuda i onaj moj gorki osmijeh s početka članka – odavno svi mi znamo što se i kako događa u našim školama.

Neki od vas predlažu, kao lijek za ovaj slučaj, ukidanje vjeronauka – i velikim se dijelom slažem s vama, jer se radi o ideološkom predmetu u kojemu ne postoji ni trunak pokušaja nalaženja prave istine, nego se samo nameće jedan svjetonazor koji jednostavno nema veze s realnošću.

Ali govor mržnje nije vezan samo za vjeronauk, događa se to i na satima drugih predmeta (oni moji primjeri nisu s vjeronauka), a po nekoj mojoj intuiciji više-manje na društvenim predmetima, u kojima je i inače pitanje metodologije problematično, pa se ostavlja prostora profesorskoj interpretaciji podataka.

Uglavnom, koliko barem mediji prenose – protiv blagoglagoljivog vjeroučitelja spremna je svjedočiti samo jedna njegova kolegica koja, zapazite to, uskoro odlazi u inozemstvo.

Ona je tipičan slučaj osobe kojoj se sve ovo zgadilo, kojoj je svega dosta – i ja taj osjećaj razumijem bolje nego što sam ikada mislio da će mi se dogoditi.

Govor mržnje na satu u osnovnoj školi čula je i moja mama Makedonka, negdje još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a na meti tog profesora bila su, vjerovali ili ne, dječica od 8 ili 9 godina, kriva samo zato što su Makedonci

Dodatni gorki smijeh u cijeloj priči izaziva reakcija Crkve – njihov glasnogovornik Vlado Košić obrušio se najviše na medije koji su, eto, (verbalno) linčovali čovjeka željnog (doslovnog) linčovanja drugih.

Naravno, znate da od tog harlekina koji nastupa u nečemu što bi se moglo nazvati commedia dell’ arte disgustosa ne možete očekivati ni kap samokritičnosti (jesu li oni uopće pogledali koga zapošljavaju kao vjeroučitelja?).

Crkva nije baš javno stala iza njega, ali nemojte misliti da neće pokušati pomoći ”svom čovjeku”, idu već te igrice iza zavjesa. Već se filozofski pita izvjesna Valentina Mandarić, predstojnica Ureda zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, bi li mediji tako osudili nekog profesora fizike koji bi, recimo, tražio rastavljanje Mesića i Pusićke na kvarkove.

Njezine su dvojbe lažne, već se kajem što sam uopće spomenuo tu nevažnu kreaturu.

No, nije naš problem Crkva, ona je također nebitna društvena pojava – i kad to čujete od jednog ateista, onda znate da takve riječi imaju svoju težinu. Još je davno to zamijetio Kovačić pišući roman ”U registraturi” (a ja onda o tome pisao u jednom eseju objavljenom u književnom časopisu Republika), ima takvih primjera nekoliko u tom klasičnom djelu naše književnosti.

Obratite pozornost na trenutak kad se seljani okreću protiv veze Ivice i Laure – tek nakon toga počinje se buniti i Crkva. Narod je nositelj zbivanja, Crkva se samo ubacuje u cijelu priču plešući onako kako joj puk svira.

Crkva – barem ako je vjerovati Kovačiću i meni – nije nikada bila lider na ovim prostorima, ona je samo ponavljala ono što je narod htio čuti. Nasuprot novozavjetnoj priči o Crkvi koja ustaje na vlasti i kritična je i prema vlastitom etnosu, Crkva u Hrvatskoj ”Crkva u Hrvata”) jednostavno je Crkva od Hrvata. Točno ide tragom Stepinca (i naziv ”Stepinčeva Crkva” nipošto nije tek patetično lamentiranje); ne bi se htjeli zamjeriti vlastitom narodu, pa ni onda kada oduševljeno plješću hrvatskoj domesticus vulgaris verziji Hitlera.

Drugim riječima, nije da Crkva narod podučava mržnji, nego samo odobrava onu mržnju koja već u narodu postoji.

Neki od vas predlažu, kao lijek za ovaj slučaj, ukidanje vjeronauka – i velikim se dijelom slažem s vama, jer se radi o ideološkom predmetu u kojemu ne postoji ni trunak pokušaja nalaženja prave istine, nego se samo nameće jedan svjetonazor koji jednostavno nema veze s realnošću

Otvorenije govoreći, ako mislite da je Željka Markić pokrenula lavinu mržnje protiv homoseksualaca, onda opet ovo nije članak za vas, mislim da je ona starleta snimila čak i video, dopast će vam se, baš je sve pokazala.

Kao što i sami vidite iz daljeg razvoja događaja, naš sindrom mržnje zahvatio je i klince koje je podučavao vrli vjeroučitelj, pa već obećavaju osobi koja je poslala snimku Indexu nabijanje na kolac.

I nije stvar u tome što oni znaju kako im se kao maloljetnicima ne može suditi za govor mržnje, ta su (nimalo nevina) dječica naučila da se mržnja kod nas njeguje i pazi kao najosjetljivija i najdragocjenija biljka, da na nju nitko i nikada neće udariti.

I već su, da prostite na izrazu, savladali umijeće postajanja prosječnom hrvatskom pičkicom – jaki su kad su većina, kuže kad im nitko ništa ne može.

Naravno, zbornica će opet šutjeti, ravnateljica će biti ”iznenađena i uvređena” kad čuje za tu informaciju, na kraju će jedna profesorica otići u inozemstvo, a jedna učenica u drugu školu (ili isto tako u inozemstvo).

A Košić će ih kolektivno proglasiti dezerterima, kao da ne vidi kako i njegova organizacija sudjeluje u masovnom progonu Hrvata s njihovih, da budem malo domoljubno patetičan, vjekovnih ognjišta.

Jer nije sav ovaj narod zahvaćen mržnjom, ima puno bistrih, normalnih ljudi, koji dobro shvaćaju i Krležu, i Andrića, i Kovačića i ovaj hudi svijet u kojemu ih zapalo da žive.

No, takvi su ipak slabiji, nevoljni da vojuju na vjetrenjače i sada koriste priliku – kao i ja, napokon – da se maknu od zadaha ove svekolike mržnje.

Uz nadu da nećemo proći kao onaj Andrićev lik iz ”Pisma iz 1920.” kojega je mržnja sustigla u Španjolskoj (a on bježao iz Bosne).

Odlazim u zemlju koja je nekoć mrzila sav svijet i sve ”niže rase”, ali se s vlastitim zlom suočila 1945. godine i otada ne dopušta da mržnja nadvlada cijeli narod

Ona nije tek neuvjetovana emocija, ona je posljedica nečije nesposobnosti da se suoči s vlastitim zlom.

Zato ja i odlazim u zemlju koja je nekoć mrzila sav svijet i sve ”niže rase”, ali se s vlastitim zlom suočila 1945. godine i otada ne dopušta da mržnja nadvlada cijeli narod.

A što se tiče našeg vjeroučitelja iz ove nevesele priče – vratit će se on u školu kad-tad, ovu staru ili neku novu, dočekat će ga šutljiva zbornica (uz otvorenu potporu nekih) i iznenađena ravnateljica, pojavit će se tu, ako ustreba, i Košić, Kordić, Tomac, Šeparović, bit će to još jedna pobjeda pravde protiv udbaško-komunističko-srbo-židovsko-četničkih mrzitelja Hrvatske.

A ako se vjeroučitelj odluči na ispijanje otrova usred sudnice – ili sličan pseudoherojski čin – eto nama još jednog sveca, lampaša kod Jelačića, ožalošćenih navijača i branitelja, žalovanja na desničarskim portalima i svega onoga čega se sigurno neću sa sjetom prisjećati tisuću kilometara odavde.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora