Starci su (ne)potreban podsjetnik 

Živimo u naopakim vremenima. Nitko im se nije nadao. Informatičari lijepo objašnjavaju taj društveni pad kao ”redefiniciju sustava na nižoj razini”: seljačke vojske osvoje gradove i ”poseljače” ih – unište finese, zanemare vrline, ukus i civilizacijske dosege osvojenih. Mediokriteti i neobrazovani preplave sustav, preuzmu pozicije odlučivanja, korumpiraju društvo i podrede ga organiziranim građanima-kriminalcima.

Babilon je, ako pojednostavimo povijest, podlegao tek trećem valu ”brđana”. U prva dva je uspio održati barem izgled i oporaviti sustav, a onda je fizički nestao. Babilon je samo paradigma i Zagreb je, navodno, doživio slična ”pošumljavanja”.

Stariji građani su se nagledali iste predstave jer su se samo režiseri i glumci mijenjali, pa će zato rado reći: lošije je nego je bilo. Rijetki pametni profesori to možda znaju, ali seniori znaju sigurno i iz iskustva. I to nekako nije red. Naučili smo očekivati da svijet ili postaje bolji, ili samo što ne počne biti.

Iskustvo, ma u kakvom obliku bilo osoba ili institucija postaje aktualnim nositeljima moći neugodan svjedok. Podsjeća na važnost i iskustva i pouke.

Starijim građanima se u poodmakloj dobi život tako zamjeri da postanu slabo društvo: ljuti su i bez razumijevanja svega što si mladi dozvoljavaju ili bar toleriraju.

Mala rubna i provincijalna društva, osobito ako su podlegla procesima socijalne involucije kao naše, pravi su pakao i za stare i za mlade, ali stari to znaju bolje vidjeti. Znaju kako je bilo prije: što je bilo bolje, a što lošije. I, da je sve obično, bila bi to uvijek ista staračka nostalgija za mladosti i ”starim dobrim vremenima”.

Starci bi, kako je i red, bili u krivu jer su im kao i većini prije njih ”stara dobra vremena” samo sinonim za vlastitu mladost. A svaka mladost je bolja od starosti.

No, oni umom mladi među starcima znaju da ne valja ostaviti svijet lošijim nego što su ga našli. Najbolji pak među njima znaju da nam se kao čovječanstvu, u inače uobičajenim ciklusima vremena, dogodila fatalna promjena: prvi puta stojimo pred propašću, pred samo-dokidanjem, pred samoubojstvom. Ne više kao Babilon, Egipat, Grčka ili Rim. Ne kao imperije, nego kao čovječanstvo.

Nemoguće je biti ispravan i biti star, a ne osjećati se krivim i kivnim na sebe i sve prethodne: Nije valjda da će loši starci konačno uspjeti da poslije njih doista bude potop?

I sama ta riječ ”potop” je nekako cinično poetiziranje mučnog decenijskog procesa katastrofe. Čovječanstvo ima rastući broj scenarija ”nestajanja” ukodiranih u sve loše što razulareni, totalni kapitalizam može izvući iz novih tehnologija, od UI do bioinženjeringa, te prirodnih katastrofa koje su sve očitije posljedica zagrijavanja planeta. (Dodat ću, pa mislili što hoćete: bio sam nedavno na tehničkom pregledu vozila i gledao kako mjere jesu li ispušni plinovi u granicama dopuštenog. U tom trenutku mi je sinulo da je samo za vrijeme tog mjerenja ratna mašinerija čovječanstva zagrijala i otrovala zrak nekoliko puta više nego svi automobili ovog svijeta u protekloj godini.)

Da, sitiji smo, ali kakve hrane? Da, obavješteniji smo, ali ikime što je zaista važno? Znate li ijednu osobu iz medija u rangu sjajnih profesionalaca kao što su bili Ive Mihovilović ili Tomislav Jakić, da spomenem samo jednu uništenu profesiju?

Da, u demokraciji smo i sami biramo svoje predstavnike, ali znamo li gospodare svoje pameti i ”uvida”? Manje nas tuku, ali kakvi oblici zlostavljanja još postoje osim batina? Novca je više, ali se troši lakše i s manje zadovoljstva. Stariji će se nerijetko složiti da živimo u svijetu u kojem kvaliteta uzmiče pred prividima.

I, kako i ne misleći, zagovaram stavove starijih, evo ću se upitati: je li mladima ljepše danas ili je nekim prijašnjim mladima bilo bolje? Valjda je mladima dobro po definiciji – nemaju iskustvo koje bi im ometalo jedinstven trenutak u kojemu baš oni žive. A nekada je bilo i gore: čovječanstvo se epski napatilo, najčešće ni zbog čega ili nesrazmjerno koristi.

Ipak, nema veće patnje od aktualne, posebice ako se držalo da je neće biti. Bili smo počeli vjerovati u progres baš kad mu je ukinuto veliko početno slovo: kad je od obaveze trebao postati stanje. Jedino što napreduje jest tehnologija.

Mi stariji odrasli smo u linearnom i analognom svijetu: prirodno je i očekivano da se sve razvija i napreduje, da znamo sve više i da smo sve sretniji. I bilo bi tako, da nije istine da je etablirana znanost propustila vidjeti i priznati stvarnost. Ni svijet, ni vrijeme, ni razvoj, ni sama znanost – ništa nije linearno.

U svijetu koji se u svojoj prirodi ”prelijeva” kao kaleidoskop, živimo usporedna vremena, različita, ali ista. U istoj našoj stvarnosti, ovisno o tome gdje se nalazimo, žive i primitivni ljudi i stare civilizacije i srednji vijek i historijski nedavne aveti.

Totalni kapitalizam je neka nastrana verzija srednjovjekovlja: opet se rađa nova aristokracija, a pustošenja su dio mraka duhovnosti kojeg tako vješto prikriva upravo divlje pretenciozno osvjetljena, razmetljiva i bučna planeta. Prvi puta svjesni da svi živimo na zrncu svemirske prašine, svjedoci smo da se čovječanstvo, umjesto u plemenitoj svijesti o zajedništvu, nalazi pred nekoliko scenarija samoubojstva. Tehnologija nas je prestigla i paradigma čovječanstva se mijenja.

Nekada je postojala budućnost kao nada i vrijedan cilj. Sad nam je ukidaju. Zato je ”dobro” što su starci umorni ili rasuti po domovima, jer su nepoželjni svjedoci. Starost je mudra samo pod uvjetom da je oplemenjena vrlinama. Mudri su rijetki.

Kako se muzeji i ostale institucije javnog pamćenja bave uglavnom neutralnim znanstvenim ili pak oportunim društvenim temama, i kako se iz nekog razloga ne drže odgovornim za sudbinu čovječanstva, tako i staračka rezignacija i umor imaju još jaču ispriku.

Ta kolektivna, društvena memorija zato ovisi samo o političarima, službenim intelektualcima, servilnim medijima i korporacijama koje bi najradije da ljudi budu bio-roboti pa da se ukinu kolektivna svijest i savjest.

Manipuliranje populacijom radi stvaranja iluzije demokracije dugotrajno je, skupo i nedovoljno pouzdano. Stari ljudi su dovoljno nemoćni da bi smetali, i zato su se – gle paradoksa – političke klike spremne riješiti i onih svojih mladih koji su u stanju posvojiti više društvenog iskustva nego što im gospodari stvarnosti namjenjuju. Što manja država i što krhkija kultura, a tu bi se Hrvatska, nedajbože, mogla prepoznati, to lakše ide to odricanje u korist kratkoročnih interesa gospodara.

”Službeno”, ti proverbijalni starci su zamijenjeni stvaranjem arhiva, okrupnjivanjem u knjižnicama i, na koncu, muzejima. Muzeji su nastali u većini kultura prije stotinjak godina kao dokazni i demonstracijski materijal o potrebi za kvalitetnim znanjem. To su ”starci” kao institucija, s namjeravanom profesijom koja bi imala snage sudjelovati u razvojnim odlukama.

To je probrano i pažljivo procijenjeno – ”kustosirano” – javno iskustvo, sazdano od osobnih, kolektivnih, društvenih, tehničkih i kulturnih pamćenja, pretvoreno u izvor znanja i inspiracije.

Prije stotinjak i nešto godina ta se snaga iskustva prepoznavala u praksi najboljih svjetskih muzeja kao potencijal za napredak društva, a prije sedamdesetak je uočena njezina strateška važnost za emancipaciju ljudskog duha i, sljedstveno, za građenje bolje zajednice i boljeg društva.

Oduvijek je u institucijama javne memorije obitavao virus vlasnika moći. Kao ausajderi u razvoju društva – posebice muzeji – postale su nekako siguran zalog stabilne srednje klase i njezine pouzdane, stabilne kartezijanske znanosti. No, ovisno o mjestu gdje se nalaze, pedesetak godina traje i pojačana politička i korporacijska manipulacija.

Pojednostavljeno: najbolje je imati direktora odanog vlasti i kustose odane tradicionalnom poimanju znanosti. Bolji je kustos koji ide u Afriku uhvatiti još tri leptira koja nedostaju u njegovoj entomološkoj zbirci – od koje se 80%, zbog opsega, drži u vječnom mraku depoa – nego kustos koji bi mogao tražiti, nedajbože, isti novac da izložbama objasni kako ljudi bez leptira ne mogu opstati na planeti.

Dakle, ako suptilnom ili otvorenom kontrolom spriječite da se taj sektor profesionalizira i osamostali, kontrolirate prošlost. Ako strateški probiranomprošlošću spriječite upliv na sadašnjost, kontrolirate sadašnjost.

Ako spriječite integraciju tih institucija i njihovih zanimanja u jednu jaku, samosvjesnu profesiju, još je dugoročnije kontrolirate. Ako nema kustosiranja prošlosti, možete selektivno zaboraviti što vam se prohtije – na primjer kolonijalizam, tj. da su vam muzeji prepuni opljačkanog blaga drugih kultura.

Možete zapamtiti što vam se dopada ili udahnuti život avetima rata, jer ste otkrili da je ratovanje najisplativiji ”business”. Kaos kao legalno, ”redovno” stanje dokida sve plemenite društvene ambicije i arbitrarno im dodjeljuje značenja prema koristi koju iz njih izvlači.

Memorijske institucije tako mogu postati sredstvo uvjeravanja i proizvodnje mitologije, pa makar, ako korumpiranoj politici treba, involuirale u mitomaniju. Vremena su rizična kao nikad, a pripala su samoproglašenim vođama i pohlepnicima.

Starci su – ne samo Konfuciju, najjezgrovitijem od svih ”praktičnih” filozofa – proverbijalni nositelji iskustva i mudrosti, po čijem se simboličkom mjestu u društvu i formirala potreba za memorijskim ustanovama. Takvi mudri starci na Zapadu su nam zazorni.

Kao u hipnotičkom snu, u dobu koje prepoznajemo kao doba post-istine, post-humanizma, post-činjeničnosti, u dobu laži i monstruozne manipulacije, vode nas loši starci koji bi ili da požive vječno ili da iza sebe ostave potop. Zamjenski starci, institucije plemenite memorije, uglavnom zakazuju.

Nadu i progres zamijenio je stupor s nekim orgijastičkim zanosom trivijalnostima – kao izbjegavanje suočavanja s istinom, ili, zapravo, sadržaj umjesto istine. Empatija, društveni red i pravda, iz dugog popisa vrlina kakve milenijima sastavljaju sve civilizacije, bile bi za početak dovoljne.

Kustosi, profesionalni ”starci” i njihove institucije, morat će od proizvođača znanja postati alkemičari koji iz njega vade mudrost.

Ne vidim nijednu šansu osim umjetne inteligencije da se to i dogodi. Ako se ikada bude na bolje mijenjala ukupna civilizacijska paradigma, središnja promjena dogodit će se baš tu.

Nije mi namjera da u ovom prilogu kolumne zaokružim ovu optimističnu tezu. Ma kako ga pojednostavnjivali, svijet će vazda ostajati složen i teško razumljiv. Njime vladaju paradoksi i nadmetanje suprotnosti.

Osobno se nadam nekom ”kvantnom skoku” koji će promijeniti, ili da budem i dalje optimističan, unaprijediti kolektivnu svijest: bar tamo gdje su vlasnici i upravljači svijeta.

Muzeji su bili svojevrstan pokazatelj stanja čovječanstva i, u velikoj mjeri, postali dokaz da prepuni depoi svjedočanstava prošlosti sami po sebi ne znače ništa.

Nekad sam im prigovoarao hipermneziju: ultra-sposobnost pamćenja bez stvarnog plana i svrhe. Kako romantično! UI pamti baš sve i, gle, sve više pokazuje da pamti ”pametnije” od muzeja. Količina UI memorije je učinila muzeje ili izlišnim (ako ne počnu javno aktivistički djelovati) ili tek zabavnim mjestima hodočašća za fetišistički ”experience”.

Istina, upotrebljiva za napredak, nije u ni u količini podataka niti fetišizmu originala. Ona je u sustavu vrijednosti i vrlinama koje (s ostatkom društvene zajednice) predlaže ili nameće kao način kvalitetnog života i preživljavanja. Možda tek nesposobnost institucija kolektivne memorije da važno doprinesu oporavku posrnulog svijeta bude odlučujuća za plemenito korištenje UI?

Muzeji ne smiju postati muzeji sebi samima. A, prvi UI muzeji (MOCO, Dataland…) se laćaju posla kao da drugih i nema. Pamćenja i ”pameti” će biti od sada pa na dalje baš napretek, ali mudrosti neće. Bez nje, kao čovječanstvo, nemamo neke ozbiljne šanse.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (7)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (6)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)
    •  Baština, pande i granice rata
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (1)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (2)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (1)

> Svi tekstovi ovog autora