Starci su (ne)potreban podsjetnik 

Živimo u naopakim vremenima. Nitko im se nije nadao. Informatičari lijepo objašnjavaju taj društveni pad kao ”redefiniciju sustava na nižoj razini”. A, stariji građani su se nagledali iste predstave jer su se samo režiseri i glumci mijenjali. Dakle, lošije je nego je bilo.

Pametni profesori ovo možda znaju, ali seniori znaju sigurno i iz iskustva: A, to nekako nije red! Naučili smo očekivati da svijet ili postaje bolji ili samo što ne počne biti… Dakle i iskustvo, ma u kakvom obliku bilo, osoba ili institucija, postaje aktualnim nositeljima moći neugodan svjedok. Podsjećaju na važnost i iskustva i pouke.

Starijim građanima se u nekoj poodmakloj dobi život tako zamjeri da postanu slabo društvo: ljuti su i bez razumijevanja svega što si mladi ili dozvoljavaju ili bar toleriraju. Mala rubna i provincijalna društva i sitne kulture, osobito ako su podlegle procesima socijalne involucije kao naše, pravi su pakao i za stare i za mlade, ali stari to znaju bolje vidjeti. Znaju kako je bilo prije: što je bilo bolje, a što lošije. I, da je sve obično, bio bi to uvijek ista staračka nostalgija za mladoću i ”starim dobrim vremenima”.

Starci bi, kako je i red, bili u krivu jer su im kao i većini prije njih ”stara dobra vremena” samo sinonim za njihovu mladost. A, svaka mladost je bolja od starosti. No, oni umom mladi među starcima znaju da ne valja ostaviti svijet lošijim nego što su ga našli.

Najbolji pak među njima znaju da nam se kao čovječanstvu (u inače, ubičajenim, ciklusima vremena) dogodila fatalna promjena: prvi puta stojimo pred propašću, samo-dokidanjem, pred samoubojstvom. Ne više kao Babilon, Egipat, Grčka, Rim (i, da ne aktualiziramo)… Ne kao imperije nego kao čovječanstvo.

Nemoguće je biti ispravan i biti star, a ne osjećati se krivim i kivnim na sebe i sve prethodeće: Nije valjda da će loši starci konačno uspjeti da poslije njih doista bude potop? (Pa i riječ ”potop” je ovdje nešto kao cinično poetiziranje mučnog decenijskog procesa kataklizme).

Ako se i odreknemo dramatiziranja o takvoj propasti, čovječanstvo ima rastućih broj scenarija ”nestajanja” ukodiranih u sve loše što razulareni, totalni kapitalizam može izvući iz novih tehnologija, – od UI do bioinženjeringa, prirodnih katastrofa koje sve bivaju sve očitije kao posljedica zagrijavanja planete (https://www.mnemosophy.com/the-vault).

Dodat cu, pa mislili što hoćete: Bio sam nedavno na tehničkom pregledu svojeg vozila i gledam kako mjere da li su ispušni plinovi u granicam dozvoljenog. U to mi pukne pred očima da je samo za vrijeme tog mjerenja ratna mašinerija čovječanstva ugrijala i otrovala zrak nekoliko puta više nego svi automobili ovog svijeta u protekloj godini… Vjerujem da sam, ponesen, napravio neku nesvjesnu gestu ili grimasu. Ako je tko i primijetio – neka, ionako svakavi sjedaju za volan.

Vratimo se lošijim vremenima. Informatičari, doduše misleći na računarstvo (ali može se primijeniti i na taj društveni pad) sve ostalo lijepo objašnjavaju degradaciju kao ”redefiniciju sustava na nižoj razini”. Seljačke vojske osvoje gradove i ”poseljače” ih – unište finese, zanemare vrline, ukus i civilizacijske dosege osvojenih.

Mediokriteti i neobrazovani preplave sustav, preuzmu sve pozicije odlučivanja, korumpiraju društvo i  društveno upravljanje podrede organiziranim građanima-kriminalcima. Može im biti!

Babilon je, ako pojednostavimo povijest, podlegao tek trećem valu ”brđana”. U prva dva je, navodno, uspio održati bar izgled i oporaviti sustav, a onda je i fizički nestao. Babilon je samo paradigma – osobit, slikovit primjer. Iako jedva prispodobiv, i Zagreb je dozivio slične procese. Navodno dva ”pošumljavanja”.

I eto, stariji građani su se nagledali iste predstave jer su se samo režiseri i glumci mijenjali, pa će zato rado reći: lošije je nego je bilo. Rijetki pametni profesori ovo možda znaju (jer je broj loših profesora upadljivo velik): seniori su uvjerljiviji, zdravu im pamet i iskustvo nije uspjelo neutralizirati isprazno pametovanje.

Dakle sva je prilika kada živimo u svijetu koji je lošiji od prethodnog. A, to nekako, ako je i istina, nije red! Naučili smo očekivati da svijet ili postaje bolji ili samo što ne počne biti… I, ne jednom smo čuli pa i sami shvatili da je svijet bogatiji i da se živi bolje.

Da, sitiji smo, ali kakve hrane? Da, obavješteniji smo, a da li zaista ičim što je važno? (Znate li ijednu osobu iz medija u rangu sjanih profesionalaca kao Ive Mihovilovića ili Tomislava Jakića, da spomenem samo jednu uništenu profesju?)

Da, u demokraciji smo i sami biramo svoje predstavnike, ali znamo li gospodare svoje pameti i ”uvida”? Manje nas tuku, ali kakvi oblici zlostavljanja još sve postoje osim batina? Stariji će se nerijetko složiti da živimo u svijetu u kojem kvaliteta uzmiče pred prividima.

Dakle društvena sredina je ista, ali život manje dostojanstven. Novca je više, ali se troši lakše i s manje zadovoljstva. I, na koncu, kako i ne misleći, zagovaram stavove starijih, evo ću se upitati da li je mladima ljepše danas ili je nekim prijašnjim mladima bilo bolje?

Valjda je mladima dobro po definiciji. Nemaju iskustvo koje bi im ometalo jedinstven trenutak u kojem baš oni žive. A, u konačnici, da li je nekad bilo gore? Pa jest, čovječastvo se epski napatilo, najčešće, ni zbog čega ili nesrazmjerno koristi.

Ipak, nema veće patnje od aktualne, posebice ako se držalo da je neće uopće ni biti. Bili smo počeli vjerovati u progres baš kad mu je ukinuto veliko početno slovo: kad je od obaveze trebao postati stanje. Problem je u tome što su starci ovaj puta u pravu. Ako se i ne događa crna kuga, pa i ako ne bude svjetskog rata (a što bi i buknuo kad je isplativije da nikad ne prestane) ukinuli smo nadu i vjeru u napredak. Jedino što napreduje jest tehnologija.

Mi stariji, odrasli smo u linearnom i analognom svijetu: prirodno je i očekivano da se sve razvija i napreduje, da znamo sve više i da smo sve sretniji. I bilo bi tako, da nije istine da je etablirana znanost propustila vidjeti i priznati stvarnost. Ni svijet, ni vrijeme, ni razvoj, ni znanost – ništa nije linearno.

O dimenzijama stvarnosti ne treba ni načinjati temu jer nadilazi ciljeve ovih sitnih obraćanja. Ima li svijet jedanaest dimenzija? O, da, vjerojatno. Znaju dobro oni s dubljim uvidom, ali i škole i mediji nas uporno drže. Mogući su i nazadovanje i zastranjivanje, kao što se nada u napredak, naravno, ne sprječava nego samo obeshrabruje.

U svijetu koji se u svojoj prirodi ”prelijeva” kao kaleidoskop, živimo usporedna vremena, drugačija, ali ista. U istoj našoj stvarnosti, a zavisi gdje smo baš osobno, žive i primitivni ljudi, i stare civilizacije i srednji vijek, pa i historijski nedavne aveti.

Totalni kapitalizam (na već spomenutoj webstranici u pretodnim tekstovima) je neka nastrana verzija srednjovjekovlja: opet se rađa nova aristokracija, a pustošenja su dio tog mraka duhovnosti kojeg tako vješto prikriva upravo divlje pretenciozno osvjetljena, razmetljiva i bučna planeta.

Prvi puta svjesni da svi živimo na zrncu svemirske prašine, svjedoci smo da se čovječanstvo, umjesto u plemenitoj svijesti o zajedništvu nalazi pred nekoliko scenarija samoubojstva. Tehnologija nas je prestigla i paradigma čovječanstva se mijenja.

Dakle, nekada je postojala i budućnost, kao nada i vrijedan cilj. Sad vam/nam to ukidaju. Možda je i bude. Zato je dobro da su starci umorni ili rasuti po domovima jer su nepoželjni svjedoci, ako, ako me baš pitate, starost je mudra samo pod uvjetom da je oplemenjena vrlinama. Mudri su rijetki.

Kako se muzeji i ostale institucije javnog pamćenja bave uglavnom neutralnim znanstvenim i ili pak oportunim društvenim temama, i kako se iz nekog razloga ne drže odgovornim za sudbinu čovječanstva, tako i staračka rezignacija i umor imaju još jaču ispriku. Ta kolektivna, društvena memorija zato zavisi samo od političara, službenih intelektualca, servilnih medija i korporacija koje bi najradije da ljudi budu bio-roboti pa da se i ukinu kolektivna svijest i savjest.

Manipuliranje populacijom da bi se stvorila iluzija demokracije je dugotrajno, skupo i nedovoljno pouzdano. Stari ljudi su dovoljno nemoćni da bi smetali, i zato su se, gle paradoksa, političke klike spremne rijesiti i onih svojih mladih ljudi koji su u stanju posvojiti više društvenog iskustva nego što im gospodari stvarnosti namjenjuju. Da ne ih ometaju.

Što manja država i što krhkija kultura (a tu bi se Hrvatska, nedajbože, mogla prepoznati) to lakše ide to odricanje u korist vlastitih, pa makar i kratkoročnih interesa, a na korist gospodara.

”Službeno” ti proverbijalni starci su zapravo zamijenjeni stvaranjem arhiva, onda okrupnjivanjem u knjižnicama pa na koncu u muzejima. Muzeji su nastali prije stotinjak godina u većini kultura (a oni prvi imaju dvjestotinjak godina), kao dokazni i demonstracijski materijal o potrebi za kvalitetnim znanjem. To su ”starci” kao institucija s namjeravanom profesijom koja će imati snage sudjelovati u razvojnim odlukama.

To je probrano i pažljivo procijenjeno (”kustosirano”) javno iskustvo, sazdano od osobnih, kolektivnih, društvenih, tehničkih i kulturnih pamćenja i pretvoreno u izvor znanja i inspiracije. Prije stotinjak i nešto godina, ta se snaga iskustva prepoznavala u praksi najboljih svjetskih muzeja kao potencijal za napredak društva, a prije sedamdesetak je uočena njena strateška važnost emacipacije ljudskog duha i, sljedstveno, snaga za građenje bolje, zajednice – boljeg društva.

Oduvijek je u institucijama javne memorije obitavao virus vlasnika moći, ali korisne i pomalo romantične – kao ausajderi u razvoju društva (posebice muzeji) – postale su nekako siguran zalog stabilne srednje klase i njene oslonjljive, stabilne kartezijanske znanosti. No, ovisno o mjestu gdje su, pedestak godina traje i pojačana politička i korporacijska manipulacija.

Pojednostavljeno, najbolje je imati direktora odanog vlasti i kustose odane tradicijskom poimanju znanosti. Bolji je kustos koji ide u Afriku uhvatiti još tri leptira koji nedostaju u njegovoj entomološkoj zbirci (80% koje se, zbog opsega, drži u vječnom mraku depoa) nego kustosa koji bi mogao tražiti, nedajbože, isti novac, da izložbama objasni da ljudi bez leptira ne mogu opstati na planeti.

Dakle, ako suptilnom ili otvorenom kontrolom spriječite da se taj sektor profesionalizira i osamostali – kontrolirate prošlost. Ako strateški probranoj, prošlosti spriječite upliv na sadašnjost – kontrolirate sadašnjost. Ako spriječite integraciju tih institucija i njihovih zanimanja u jednu jaku profesiju samosvjesnu, i možda ”svojeglavu”, još je dugoročnije kontrolirate.

Ako nema kustosiranja prošlosti možete selektivno zaboraviti što vam se prohtije, na primjer kolonijalizam, tj. da su vam muzeji prepuni opljačkanog blaga drugih kultura.

Možete zapamtiti što vam se dopada (svoju superiornost ili ”izuzetnost”) ili pak udahnuti život avetima rata (kao što su oblici naci-fašizma i ”religijskih” sukoba) jer ste otkrili da je ratovanje najisplativiji ”business”. Kaos kao legalno, ”redovno” stanje, dokida sve plemenite društvene ambicije, odnosno arbitrano im dodjeljuje značenja prema koristi koju iz njih izvlači.

Memorijske institucije tako mogu postati sredstvo uvjeravanja i proizvodnje mitologije pa makar, ako koruptivnoj politici treba, involuirala u mitomaniju.

Vremena su rizična kao nikad, a pripala su samoproglašenim vođama i pohlepnicima. Starci su, ne samo Konfuciju (najjezgrovitijem od svih ”praktičnih” filozofa), proverbijalni nositelji iskustva i mudrosti po čijem se simboličkom mjestu u društvu i formirala potreba za memorijskim ustanovama. Takvi, mudri starci, su nama na Zapadu zazorni.  

Kao u hipnotičkom snu, u dobu koje prepoznajemo kao dobu post-istine, post-humanizma, kao post-činjeničnom – u dobu laži i monstruozne manipulacije, vode nas loši starci koji bi, ili da požive vječno ili da iza sebe ostave potop.

Zamjenski starci, institucije plemenite memorije, uglavnom zakazuju. Nadu i progres zamijenio je stupor s nekim orgijastičkim zanosom trivijalnostima, kao izbjegavanje suočavanja s istinom ili, zapravo, sadržaj umjesto istine.

Empatija, društveni red i pravda, iz dugog popisa vrlina kakve milenijima sastavljaju sve civilizacije, bile bi za početak dovoljne.

Kustosi, profesionalni ”starci” i njihove institucije morat će od proizvođača znanja postati alkemičari koji iz njega vade mudrost. Ne vidim nijednu šansu osim umjetne inteligencije, da se to i dogodi. Ako se ikada bude na bolje mijenjala ukupna civilizacijska paradigma, središnja promjena će se dogoditi baš tu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (7)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (6)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)
    •  Baština, pande i granice rata
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (1)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (2)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (1)

> Svi tekstovi ovog autora