Kič kao vladajući svjetonazor

Suvremeno društvo, prema Orwellovu proročanstvu, proizvodi neznanje. Stoga sve više živimo u društvu sniženih komunikacijskih standarda.

Postoji prešutno ili aktivno poticano odsustvo kriterija izvrsnosti u bilo kojem ljudskom nastojanju. Sve je započelo paradoksalno kao postmoderni meme, skliskom tvrdnjom da ”sve prolazi”, u smislu, sve je dozvoljeno. Ličilo je na slobodu i neki poziv na zrelost i odgovornost koje to donosi. Ipak, od početka je to nalikovalo nedostatku poštovanja prema autorstvu i redu; no opet, novi, bogati svijet kao da je zasluživao manje pravila koja bi ga ograničavala, budućnosti radi.

Ivan Illich je 1971. briljantno protestirao protiv škola koje su institucionalizirale učenje i stvorile ovisnost o besplodnom, neutralnom, normiranom znanju umjesto kapaciteta za slobodno razmišljanje. Samo dekadu kasnije neki od nas iz muzeja, mnogi i ne znajući za njegov protest, raspisali smo se o tome kako su muzeji institucionalizirali pamćenje i postali rastuća, ali neutralna ponuda znanja, ne pridonoseći kvalitetnoj promjeni i razvoju svijeta, tj. svojih korisnika.

Popuštanje dugo građenih, očekivanih normi postupno se pretvorilo u libertarijanski svjetonazor. Poziv na kreativnu slobodu tokom desetljeća se očito i pogubno preobrazio u stav da ”ništa nije važno”. Sve može biti svakakvo, bez obaveza na kriterije vrsnoće, na norme koje su ga ”ograničavale”, svijet se mogao posve i bez osjećaja krivnje predati kiču.

Salvador Dalí je, hm, kič, ali u vrijeme svojih revolucionarnih suvremenika u slikarstvu bio je moguć i unekoliko potreban kao ekstravagantni otklon. Samoga ga Umjetnost ne bi podnijela. On je, u kontekstu, bio i neka mjera slobode i kreativnog kaosa. Svatko se nekako lakše identificirao s Dalíjem nego s Cézanneom, dakle, bio je potreban. Uz to, Dalijev kič je bio namjeran, a to je ipak umjetnički stav.

No, kič nije vezan za umjetnost. Kič je nerazumijevanje, nepravedno ili neprirodno pojednostavljenje, imitiranje bez razumijevanja, zlonamjerna manira, namjerna iluzija bez dostojanstva i umijeća, nedeklarirano tuđe znanje ili iskustvo izvitopereno i izobličeno neznanjem i nerazumijevanjem.

Ako je istinita, a mislim da jest, ta tvrdnja nam u svijest doziva mnoštvo primjera iz svakodnevnice ili šireg životnog iskustva. Danas, u vladavini privida i imitacije, živimo u eri kiča. Čak se i uporni minimalizam i estetska askeza konceptualaca i arhitekata pretvaraju u neku zastrašujuću inverziju: u moru kiča, oni su alibi i utjeha, a ujedno sami beskrajna manira i natjecanje u originalnosti pod svaku cijenu. Nije li i to kič?

Kič je svagdje, ali ga se u umjetnosti najlakše vidi i najčešće opaža: umjetnici poput Damiena Hirst-a (sjetit ćete ga se: morski pas ili ovca u tankovima formalina…) ili Jeff Koons-a (Baloon Dog ispred Guggenheim Bilbao i slične ”balone”) po mojem su mišljenju egzibicionisti, pa i tu vrstu omalovažavanja ikakvog ukusa pridružujem popisu osobina kiča. 

Kuća koja se sastoji od dva superponirana, ukrštena kvadra, od kojih jedan visi kao beskrajna konzola samo zahvaljujući superskupoj konstrukciji, nije inovacija. Zatrašujuća je činjenica da netko zbog ultimativne inventivnosti arhitekta, svoj život živi kao na visećem mostu, u dinamici koja razara podsvjesnu potrebu za ugodom doma.

Gdje je sklad nosivog i nosećeg i višestrukih oblika ravnoteže i harmonije dijelova? A, što je jednako loše, to je već predložak i često imitacija nečije ”inovacije”.

Umjetnost nekog doba samo je slika njegova duha. Tek u tom kontekstu možemo shvatiti dekadenciju današnjeg Zapada: između planina kiča i beskraja neutralnog, beznačenjskog modernističkog prenemaganja probije se tu i tamo potočić iskrene, nepretenciozne originalnosti.

Tek u tom kontekstu postaje jasno zašto protagonisti te dekadencije uništavaju profesije.

Sumnjam da se istinski profesionalci svojim mišljenjem mogu probiti do javnosti, bili oni kritičari ili kustosi. Kao i politički komentatori, odnose svoje mišljenje kući ili za neki prijateljski stol i povjerljivo druženje. A, profesije su nositelji vrsnoće, kriterija i društvene odgovornosti; one su, zapravo, nikad realizirani upravljači modernim društvom. Eto, zašto moderno, nevjerodostojno, kič društvo nije nikad omogućilo da se od memorijskih institucija formira profesija koja bi od javnog pamćenja učinila sredstvo mudrosti.

Kaos kao projekcija (koja treba održavati masu zauzetom, neosjetljivom i apatičnom), svaki kriterij kvalitete doživljava kao prijetnju u obliku čvrstih struktura i normi suprotstavljenih ”slobodi”.

Danas je postalo gotovo neumjesno i upotrebljavati termin ”norma” baš zbog toga, i tako zaboravljamo da je baš norma (u javnom školstvu, zdravstvu, upravi) to što čini društvo uspješnim. A, da li normu treba ostaviti ”otvorenom” neprestanoj promjeni i dogovaranju, to je bar jasno.

Demokracija i jest rad na održavanju (maintenance, kako bi to zvali Englezi i Francuzi), na stalnom dogovaranju i podešavanju norme, ali one koje se (u međuvremenu) držimo. Zato su i muzeji pravi tek onda kad zajedno s drugim institucijama grade oblike pismenosti koji su dio norme za obrazovanog građanina.

Vlasnicima planete je najlakše svoje ciljeve ostvarivati populacijom bez kriterija i svijesti o temeljnim vrijednostima. Tu se upravo srednjovjekovno slažu s religijskim vođama.

Tokom desetljeća široka je javnost hranjena senzacionalizmom i bukom ondje gdje su jednostavne ljudske priče i ljekoviti utjecaj umjetnosti trebali imati svoje mjesto. Ambiciozni menadžeri i moguli industrije zabave koristili su svaku mladu buntovnu modu, gurali je do krajnosti i pretvarali u obvezujuću, unosnu (potrošačku) potrebu.

Ta je logika koja pretjeravanjem i manipulacijom može sve što je pozitivno pretvoriti u oblik suptilne prisile i baršunastog terora. Zahvatila je sve sfere ljudskog djelovanja. Zašto muzeji nisu objasnili da jedna te ista baština može biti i naše i njihovo vlasništvo? Zalog zajedništva, a ne razlog sukoba?

Senzacionalističke, blockbuster izložbe počele su nuditi alibi za ono što je inače bio blijedeći kulturni život. Potrebna je profesionalna odgovornost da se senzacionalna izložba, kao dobra stvar, ne pretvori u senzacionalističku, koja je loša, kontraproduktivna i uperena protiv same biti onoga što bi trebala zagovarati, protiv svega što možemo prepoznati kao kvalitetu.

Umjesto zadovoljstva iskustvom kojem je osnov dalo obrazovanje, događaj se pretvara u ritualno hodočašće na medijski ”obaveznu destinaciju”.

Užitak je dakle pretvoren u kič, u površni spektakl koji bi trebao nadoknaditi izostanak življenja umjetnosti u svakodnevnoj stvarnosti. Sustav bez sustava, red bez pravila i djelovanje bez moralnih obzira privlačni su svakome tko ima moć i svima koji je na sebe projiciraju. Samo, kaos je džin pušten iz boce i nikad ne propušta zavladati svojim ”gospodarom”.

Kaos je kao i iluzija sablasno i varljivo obličje, kič same stvarnosti. Kič je uvijek bijeg od nje. Ne napadam ovdje immersive experience muzeja, jer privide i utvare valjda još češće poizvode konvencionalni muzeji.

Netko će ustvrditi da je rast broja posjetitelja muzeja bez presedana, izvanredan, i to je točno. No golemi brojevi mogu jednostavno ilustrirati potrebu i frustraciju: potrebu da se, recimo, umjetnost živi kao osobno iskustvo te frustraciju zbog činjenice da su ljudi sve više otuđeni od prakticiranja i korištenja umjetnosti u svojoj svakodnevici.

I prirodoslovni muzeji su puni zato što ljudi osjećaju da im korumpirani sustav oduzima okolinu. Pa i tehnički muzeji su puni zato što građani, doduše više osjećaju nego znaju, da tehnologijom mogu vladati samo ako je razumiju, jer joj drugačije postaju predmet.

Donedavne društvene vrijednosti i mjerila poharani su totalnim kapitalizmom. Proizvodnja stvarnosti zatrpala je svojim viškovima kontemplativni, mudri potencijal prošlosti. Ljudi sve manje znaju i sve manje stignu razmišljati.

Na sličan način, velike političke kampanje i reality TV sučeljavanja kandidata u demokratskom procesu služe prikrivanju nepostojanja slobodne volje i stvarnog izbora na izborima.

Potonje se diskretno, ili ne tako diskretno, usmjerava putem medija, skupog PR-a i igara moći. Tako je i krajnja politička korektnost uvedena kako bi zamijenila slobodu humora i satire, pomoću kojih su, dok su postojali, građani mogli racionalizirati svoje strahove i pretvarati ih u umjetnost ili, često, u opušten humor i druženje.

Paradoksalno, međutim, a možda i zbog licemjerja suvremenog društva (koji je kao pravi kič prerušen u moraliziranje), sve smo češće izloženi grubom i agresivnom ponašanju svih javnih aktera, osobito arogantnih nositelja moći. Umjesto ophođenja – vrijeđanje, umjesto argumenata – laži, umjesto kriterija – nasilje.

Spremam se dugo i obrazloženije pisati o kiču, pa evo da ovaj kratak izlet zaključim: Kič je ipak samo glupost na djelu, ali uvažena, legitimna i, konačno, popularna. Glupost je odsustvo plemenitosti, nesposobnost za viđenje mjere i ravnoteže, nesposobnost za ljubav, otuđenost od vrlina i nesmisao za ljepotu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Starci su (ne)potreban podsjetnik 
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (7)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (6)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)
    •  Baština, pande i granice rata
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (1)
    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (2)

> Svi tekstovi ovog autora