Što može učiniti iznimna urednica

Harper Lee, ”Idi, postavi stražara”, Znanje, Zagreb, 11/2015.

Riječ je o rukopisu koji je autorica 1957. predala nakladniku, a iz kojeg je nakon niza izmjena nastao njezin poznati roman.

Nedavni, pomalo iznenadni izlazak “prvog” romana Harper Lee (1926.) “Idi, postavi stražara” pravi je primjer što sve sposoban urednik, u ovom slučaju urednica, Tay Hohoff, odnosno Therese von Hohoff Torrey (1898. – 1974.) može učinit za jedan roman.

“Idi, postavi stražara” – to je zapravo prvi draft romana “Ubiti pticu rugalicu” – dakle rukopis koji je Harper Lee 1957. predala nakladniku J. B. Lippincottu & Co. – današnjem Harper Collinsu.

U prvoj verziji to je, kao što danas vidimo, bio roman kakve i inače pišu nadarene početnice nakon što se iz metropole (Harper Lee je u New Yorku živjela od 1949.) vrate u zavičaj, u ovom romanu na jug Amerike (Alabama).

Tay Hohoff uočila je iskru pripovjednog talenta u tekstu koji je uz nostalgične uspomene iz djetinjstva nudio i polemiku s rasizmom i patrijarhatom, te stidljive natruhe feminizma. Urednica je autorici predložila niz sugestija i nakon dvije godine discipliniranog spisateljskog rada pod nadzorom nastao je slavni roman “Ubiti pticu rugalicu” koji je 1960. Harper Lee preko noći donio prestižne nagrade i svjetsku slavu, no koji ju je, kako se poslije ispostavilo, i uništio kao spisateljicu: nakon “Ptice rugalice” ona nikada više nije objavila niti jedan novi roman.

Tay Hohoff uočila je iskru pripovjednog talenta u tekstu koji je uz nostalgične uspomene iz djetinjstva nudio i polemiku s rasizmom i patrijarhatom, te stidljive natruhe feminizma. Urednica je autorici predložila niz sugestija i nakon dvije godine discipliniranog spisateljskog rada pod nadzorom nastao je slavni roman “Ubiti pticu rugalicu” koji je 1960. Harper Lee preko noći donio prestižne nagrade i svjetsku slavu, no koji ju je, kako se poslije ispostavilo, i uništio kao spisateljicu: nakon “Ptice rugalice” ona nikada više nije objavila niti jedan novi roman

Dva lica istog lika

Prva je smjela urednička sugestija bila da Harper Lee glavnog lika Atticusa Fincha – u “Stražaru” još provincijalnoga rasista – pretvori u neustrašivog borca za građanska prava. Sada je pomalo smiješno da se isti lik koji je u “Stražaru” običan rasist u “Ptici rugalici” pretvara u neustrašivog borca za ljudska prava kojeg baš ništa – ostracizam, prezir, uvrede ni prijetnje smrću – ne može zaplašiti u njegovoj zakonskoj obvezi da brani Afroamerikanca koji je očito lažno optužen za silovanje bjelkinje.

Prvi zaštitnik feminizma

Poruka je nedvosmislena: svi su ljudi pred zakonom isti i nevini sve dok im se ne dokaže krivnja i Atticus je brzo postao istinska inspiracija građanskih pokreta za ljudska prava u šezdesetima, književni simbol bitke za ravnopravnost i demokraciju, a i motivirao je generacije američkih studenata da studiraju pravo.

Usput, on je i postao prvi moderni zaštitnik feminizma jer je svojoj kćeri na užas okoline dopuštao da nosi radničke hlače, druži se s dečkima, tuče, prostači i zapravo radi što hoće. Haper Lee je tako kreirala veličanstven lik koji je u istoimenom filmu sjajno odglumio Gregory Peck: Atticus je Svatković, patrijarhalac – udovac, otac dvoje maloljetne djece, gospodin džentlmen, ali i prosvjetitelj koji fanatično vjeruje u društveni napredak.

Tay Hohoff je, nadalje, predložila spisateljici da pripovijedanje prebaci u prvo lice, radnju pomakne u tridesete godine 20. st. i Harper Lee će američki jug opisati kao stravičan kutak zemlje u kojem roditelji vlastitu djecu kažnjavaju cjeloživotnom kućnom tamnicom zbog benignih izgreda.

Urednica je pomogla autorici i da raspiše priču, usloji likove i žanrovski obogati roman – “Ptica rugalica” je na kraju ispala kombinacija bildungsromana, sudske drame, gotskog i avanturističkog romana u tradiciji Marka Twaina i Williama Saroyana.

Retrospektivno, “Ubiti pticu rugalicu” je bio dječji roman za odrasle koji je nevjerojatno utjecao na današnju komercijalnu književnost: duh ovoga romana čuči duboko u poetikama Stephena Kinga, Johna Grishama, J. K. Rowling, pa čak i Stiega Larssona.

Roman “Ubiti pticu rugalicu” je prodan u više od 30 milijuna primjeraka i još se uvijek čita, pa se mnogi pitaju je li objavljivanje “Stražara” zapravo srušilo književnu iluziju mnogo poznatijeg evergrina. No ako je “Stražar” nešto srušio, onda je to mit o autorskoj originalnosti i nepogrešivosti: razlika između “Stražara” i “Rugalice” poučno upućuje koliko je dug i trnovit put do zaista uspješnog i originalnog romana

Manipuliranje emocijama

I dok je “Idi, postavi stražara” samo “draft”, “Ubiti pticu rugalicu” stoji kao rijetka pripovjedna čarolija koja vješto patronizira čitatelje, manipulira njihovim emocijama i povremeno pati od prikrivenih stereotipa: Afroamerikanci su u ovom romanu krotki, pristojni i uglađeni kao ptičica i posve su bespomoćni bez velikodušne pomoći bijelaca prosvjetitelja – dok je tzv. white trash ili “bijelo smeće” – zloćudno tretiran kao opasan društveni višak neradnika alkoholičara, nasilnika i probisvijeta koje što hitnije treba eliminirati iz zdravog društvenog organizma.

Roman “Ubiti pticu rugalicu” je prodan u više od 30 milijuna primjeraka i još se uvijek čita, pa se mnogi pitaju je li objavljivanje “Stražara” zapravo srušilo književnu iluziju mnogo poznatijeg evergrina.

No ako je “Stražar” nešto srušio, onda je to mit o autorskoj originalnosti i nepogrešivosti: razlika između “Stražara” i “Rugalice” poučno upućuje koliko je dug i trnovit put do zaista uspješnog i originalnog romana.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  U svakom čitatelju je Židov. Antisemit jedva da išta čita
    •  Lako je, posve prirodno i ljudski postati fanatik
    •  Moćno, kompletno i nezaustavljivo Saramagovo djelo
    •  Eco se nasmijao novinarstvu, politici i samome sebi
    •  Poletno u katastrofu
    •  Od izdajnika do heroja
    •  Vampir je itekako živ

> Svi tekstovi ovog autora