autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Stožer za obranu fašističke Hrvatske

AUTOR: Drago Pilsel / 19.11.2013.

Kolega Tomislav Krasnec iz Večernjeg lista u ponedjeljak je i ne znajući, (ili sluteći) što bi se moglo dogoditi u Vukovaru, u komentaru pod naslovom: ”I dalje ih ne mrzimo”, čulo se u koloni prije 22 godine. A danas? podsjetio da su u koloni vukovarskih civila prije 22 godine kamere zabilježile izjavu jedne mlade Vukovarke koja je na tečnom engleskom stranim novinarima u suzama govorila: ”Poubijali su sve naše prijatelje, ali mi nismo krivi, mi nismo htjeli rat. Mi samo volimo ljude, ne ubijamo ih. I mi ih i dalje ne mrzimo. I dalje ih ne mrzimo…”. Krasnec vrlo dobro poentira svoj tekst: ”Ako je netko to mogao izjaviti u koloni stradalnika 18. studenoga 1991., taj osjećaj da ih ‘i dalje ne mrzimo’ mora biti prisutan i u koloni sjećanja danas”.

 

Gledajući prijenos euharistijskoga slavlja s vukovarskoga groblja, koji je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, činilo mi se da Hranićev poziv da se shvati kako se u Vukovar 18. studenoga dolazi da ”bismo otkrili istinu o sebi, o našem današnjem shvaćanju i življenju vukovarske žrtve”, ne dopire do onih koji su tu poruku trebali čuti.

Onima koji žele podijeliti Hrvatsku na dva tabora ovih je dana poslano lijepo svjedočanstvo, koje je izrekao general Mladen Markač, a nadbiskup Hranić citirao u propovijedi: “U mome srcu nema mjesta za mržnju. Nema mjesta za osvetu. Jer sam dobro shvatio: ukoliko budem zatrovan tim zlom, neću moći graditi svoj bolji život”

 

Jer njima, baš njima, onima koji žele podijeliti Hrvatsku na dva tabora, ovih je dana poslano lijepo svjedočanstvo koje je izrekao general Mladen Markač, a nadbiskup Hranić citirao u propovijedi: “U mom srcu nema mjesta za mržnju. Nema mjesta za osvetu. Jer sam dobro shvatio: ukoliko budem zatrovan tim zlom, neću moći graditi svoj bolji život.”

 

Ne vjerujemo da treba odustati od mirotvornoga diskursa. Dapače, ako pratite što objavljujemo na ovome portalu, vidjet ćete da smo izričito ekumenski i mirotvorno usmjereni novinari i publicisti. Ali potrebno je znati pročitati ”znakove vremena”, kako je to tražio blaženi papa Ivan XXIII. na početku Drugog vatikanskog sabora: a ti znakovi nam govore ovo, opet citiram Hranića: ”Samo oni koji su otkrili vrijednost svoga života, mogli su imati hrabrosti umrijeti za drugoga” te to valja ponoviti jer se jučer opet hodočastilo gradom ”na čijim je ulicama čovjek otkrio i svu bijedu svojega postojanja”. Naime, samo oni ”koji nisu otkrili istinsku vrijednost svoga života, mogli su krhotinama vlastite mržnje ubijati druge ljude, čak svoje bližnje.”

 

Vukovar je, nažalost, opet postao simbolom različitosti koja ranjava. A Vukovar je, kako je zavapio Hranić, ”samo jedan”! Ili bi samo jedan trebao biti. Nisu u pitanju samo slova i riječi na razbijenim pločama. U pitanju je duša toga grada, grada koji je jučer, zaista, postao sinonimom ili paradoksom razbijene Hrvatske koja je ranjena. Porušene zidove i fasade naših ranjenih gradova mogu obnoviti čak i različiti politički interesi. Ali dušu – dušu ne može izliječiti interes, nego samo ljubav. Ta ljubav o kojoj je svjedočila mlada Vukovarka u koloni patnika toga 18. studenoga 1991. “Zato, ako je u vama ima, ljubavi”, reći će Siniša Glavašević, taj živi glas ubijenih Vukovaraca, “ne štedite je! Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi onom do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak, dovoljno je i to.”

 

Jest, treba znati čitati znakove vremena: nadbiskup Hranić dobro ih je iščitao: ”Vukovar je pao na dan kad se nada učinila besmislenom. No, ljubav je uvijek tinjala! Vukovaru je teško, kao i Hrvatskoj, na različite načine: ne vidi se bolje onoga sutra, izgubilo se povjerenje u političko djelovanje, ne postoji sigurna egzistencija za buduće naraštaje, ali ovaj je grad poziv i znak da se u nama ne gasi ljubav!”

 

Ali našu ljubav i našu nadu, na koncu i našu egzistenciju, ugrožavaju opasne snage koje ponovno siju sjeme mržnje, neprijateljstva i rivaliteta. Nisu im čak više dovoljni ni mrski Srbi; nahrupili su i na Hrvate, pa se bojim da bi bili i spremni pucati ili dići nož na braću da mogu. Neki članovi episkopata, poput biskupa sisačkoga Vlade Košića, ili oni u Zagrebu koji isto to čine, na našu veliku žalost, daju pogonsko gorivo za taj proces destrukcije. Košić eksplicitno potiče skupljanje potpisa za referendum protiv ćirilice i protiv manjinskih prava. Iako je učen čovjek, nešto ga očito jako sputava, neka nevjerojatno negativna sila, jer, pazite, taj doktor teoloških znanosti čak nije sposoban vidjeti koliko je nekonzistentan u svojem diskursu kada podržava zahtjev kojim se traži da se Srbima, manjini, omogući neko pravo prestanu li biti manjinom.

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pretvoren je u politički obračun tzv. Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara s državnom vlasti. Ali Stožer se obračunao s civiliziranim građanima. Baš kao što su tijekom povijesti činili fašisti, gdje god su se pojavili. Zagovara li Stožer fašizaciju Hrvatske? Nažalost, da!

 

Prilikom prolaska Vukovarom Stožerova kolona na jednom je raskrižju prepriječila put koloni u kojoj se nalazio državni vrh. Iz te kolone probiti su se uspjeli ratni zapovjednici Mile Dedaković, Branko Borković i (možebitni ratni zločinac) Tomislav Merčep. Nakon nekih pola sata blokade i službena kolona krenula je prema groblju. Kolona tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara ostavila je 15-ak lampiona na cesti kojima su zapriječili put službenoj povorci, a navodno su ih planirali ostaviti i nekoliko tisuća. Kad su lampioni uklonjeni, povorka se nastavila kretati.

 

Nakon što su u koloni sjećanja ponovno opstruirani, službeni državni protokol predvođen Predsjednikom države, predsjednicima Sabora i Vlade, kao i predstavnicima diplomatskoga zbora, odlučili su da neće silom ostajati u koloni te su se povukli s namjerom da odu na Ovčaru, ondje polože vijence i zapale svijeće za pogubljene u masovnoj grobnici na toj lokaciji. Sva trojica predsjednika izrazila su žaljenje što je ovogodišnja kolona sjećanja ispolitizirana i tako izrežirana. ”Spriječeni smo organiziranom opstrukcijom. Oni koji su to organizirali pokazali su da im nije stalo ni do pijeteta ni do Vukovara”, izjavio je predsjednik Josipović, napominjući da Vukovar svejedno ”ostaje u našim srcima”.

 

“Vidjeli ste taj cinizam. Gospodin Josić i gospodin Karamarko izjavili ‘evo došli su tu, nisu se otišli pokloniti poginulima’, oni su bili ti koji su nas spriječili. Mi smo mogli proći uz pomoć policije, ali to nije bilo niti mjesto niti vrijeme, niti treba Vukovar koristiti za takve stvari”, izjavio je Josipović.

 

Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pretvoren je u politički obračun tzv. Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara s državnom vlasti. Ali Stožer se obračunao s civiliziranim građanima. Baš kao što su tijekom povijesti činili fašisti, gdje god su se pojavili. Zagovara li Stožer fašizaciju Hrvatske? Nažalost, da!

 

Dana 18. studenoga 1991., nakon što su JNA i srpske paravojne snage puna tri mjeseca opsjedale i granatirale Vukovar, nakon što je na grad palo više od 6,5 milijuna granata, Vukovar je pao. Tijekom ta tri mjeseca u Vukovaru je ubijeno više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86-ero djece.

Kako poručuju iz Documente, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, obilježavanje dvadeset i druge obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve, kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine

 

Padom Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila tijekom zarobljavanja i transporta proživjeli su torture u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji, (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu). Posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, kad je JNA zauzela i bolnicu, major Šljivančanin proveo je trijažu nakon koje je 20. studenoga 1991. godine izdvojeno 269 ljudi, od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara, gdje su ih pripadnici TO-a i paravojnih srpskih snaga zlostavljali i mučili te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 ljudi, dok posmrtni ostaci njih još 65-ero nikada nisu pronađeni. Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

 

Tog istog 18. studenoga 1991., na drugom kraju Hrvatske, dogodio se još jedan težak zločin. Jugoslavenska narodna armija pod zapovjedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnim jedinicama, probila je hrvatske obrambene položaje i ušla u selo Škabrnja. Krećući se od kuće do kuće, pripadnici srpskih snaga mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Idućeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje su ubili 14 hrvatskih civila. Preživjeli seljani protjerani su, a njihova imovina zapaljena je ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice nastavljena su sve do veljače 1992. godine, a do oslobođenja mjesta tijekom Oluje 1995. Godine, u Škabrnji je ubijeno 86-ero ljudi.

 

Kako poručuju iz Documente, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, obilježavanje dvadeset i druge obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve, kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine.

 

Strahote Vukovaraca, u prvome redu njih, teško je pojmiti, ali bile su vrijedne apsolutnoga poštovanja tada, i vrijedne su apsolutnoga poštovanja danas. Stožeraši ne poštuju tu žrtvu, hvastaju se i suživot čine nemogućim. Štoviše, ne priželjkuju ga. Bilo bi zgodno pitati ih, kao što je to na Twitteru učinio Bojan Glavašević: “Koliko onih koji su nam jučer priječili put i nazivali nas ‘nevukovarskom Hrvatskom’ imaju člana obitelji koji je završio na Ovčari?”

 

Ovo je važno pitanje jer bez hrabrosti i odlučnosti savjest je žalostan gost. Onima koji bi Hrvatsku opet okaljali fašizmom, kažemo: “Priznati raznolikost znači priznati drugoga. Jedino tako može se onemogućiti svaki egoizam, pa i nacionalni.” (Vlado Gotovac)

Još tekstova ovog autora:

     10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
     Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
     Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
     Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
     U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija