autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Suze za Abbada i Horvata

AUTOR: Branimir Pofuk / 28.01.2014.

Mrtav sam za metež svijeta i počivam u mirnom kraju! Živim sam u svom nebu, u svojoj ljubavi i u svojoj pjesmi!

 

Iako ovi stihovi njemačkog pjesnika Friedricha Rückerta završavaju uskličnicima, to su usklici blažene tišine i spokoja i upravo tako ih je u svom poznatom ciklusu pjesama za glas i orkestar uglazbio Gustav Mahler. Zvuk orkestra postaje sve tiši dok sasvim ne iščezne. Najpotresnija izvedba te skladbe koju sam ikada čuo i koju ću pamtiti dok sam živ zaustavila je i vrijeme i dah ama baš svakog od slušatelja u prepunoj Zlatnoj dvorani bečkog Musikvereina te svibanjske večeri 2002.

 

Nakon što joj je glas zamro u najdelikatnijem pianissimu, na pozornici je ukočena izraza lica i bez daha ostala stajati solistica, glasovita njemačka mezzosopranistica Waltraud Meier. Nepokretno su i bez šušnja, baš kao i publika, ostali sjediti i glazbenici Berlinske filharmonije. Mnoga su lica bila okupana suzama.

 

Trajanje tog nadnaravnog trenutka bilo je u rukama dirigenta koje su ostale zamrznute u zraku. Čitavo njegovo tijelo pred našim očima kao da se pretvaralo u vlastitu sjenu. Claudio Abbado tada je doista i izgledao kao vlastita sjena, vidno izmučen, izduženog i mršavog lica koje je i svojom bojom odavalo teško bolesnog čovjeka na korak-dva od smrti, ne samo one glazbeno-poetske, nego i prijeteći stvarne, fizičke.

Nakon što joj je glas zamro u najdelikatnijem pianissimu, na pozornici je ukočena izraza lica i bez daha ostala stajati solistica, glasovita njemačka mezzosopranistica Waltraud Meier. Nepokretno su i bez šušnja, baš kao i publika, ostali sjediti i glazbenici Berlinske filharmonije. Mnoga su lica bila okupana suzama

 

Emotivnost trenutka pojačavala je i spoznaja da svjedočimo oproštaju jednog velikana, maestra Claudija Abbada, od orkestra Berlinske filharmonije s kojim je prethodnih trinaest godina, naslijedivši Herberta von Karajana, ispisivao europsku glazbenu povijest.

 

Maestro Abbado tada je izgledao kao čovjek koji je jednom nogom već na drugoj strani. Teška bolest ga je izjedala, zbog raka mu je već bio odstranjen gotovo čitav želudac, ali za umjetnost kojoj je posvetio život to očito nije bio vitalan organ.

 

Kada su se njegovi sasvim istanjeni prsti napokon spustili, sablasnu, potresnu i svečanu tišinu prekinule su ovacije. I kad je bio najzdraviji, Claudio Abbado se nije znao nositi s aplauzima. Od gospodara vremena i glazbe u tim bi se trenucima pretvarao u čovjeka zbunjenog izraza lica kao da se pita što je ovim ljudima, zašto stvaraju toliku buku, zašto viču ”Bravo“ meni koji sam tek obični sluga.

 

Kada bi mu donijeli uobičajeni buket, on bi uvijek pogledom potražio najbližu ženu u orkestru i smjesta proslijedio cvijeće kao da ga sam nije dostojan. Međutim, u ovoj posebnoj prigodi nijedna od dvanaestak glazbenica slavnog orkestra to mu nije dopustila. Naprotiv, preduhitrila ga je svaka. Svaka od njih imala je spremnu crvenu ružu s kojom je krenula prema dragom maestru koji je postao još zbunjeniji poput sramežljivog dječarca.

 

Ipak, te je večeri bio slomljen i njegov otpor prema primanju potpuno zasluženih počasti kada su sa zlatnih balkona slavne dvorane na pozornicu i maestra krenuli slapovi cvijeća i cvjetnih latica. Bio je to neviđeni iskaz ljubavi i poruka dragom i velikom maestru da u tom nadnaravnom svijetu koji je do maločas gradio svojom pameću, srcem i rukama nije sam.

Maestro Abbado vladao je šapatom. Nije podizao glas, pažnju glazbenika osvajao je govoreći vrlo tiho. Neki misle da je sve to, uključujući i njegovu prividnu plahost i smušenost, bila proračunata strategija. No, kako god bilo, svi se slažu u tome da se s prvim tonovima glazbe događao preobražaj. U tim bi se trenucima zapravo uvijek događalo ono o čemu pjeva Rückertova pjesma “Ich bin der Welt abhanden gekommen” (Ja sam izgubljen svijetu)

 

Ali, da netko neupućen ne bi pogrešno shvatio, sve to cvijeće i ovacije zbog kojih se dirigent ispijenog lica i tijela morao vraćati na pozornicu još nekoliko puta nakon što je s nje već otišao orkestar, sav taj dobrohotni metež nije bio izraz samilosti prema teško bolesnom čovjeku. Claudio Abbado je sve to zaslužio svojim godinama i desetljećima služenja glazbi, glazbenicima i publici, od rodnog Milana i Scale, preko Londona i Berlina, a osobito u Beču koji nije slučajno odabran za završetak posljednje Abbadove turneje na kraju njegovog mandata na čelu slavnih Berlinera.

 

Kada mi je maestro Ivo Pogorelić ovih dana pričao o svojim uspomenama na Abbada, prisjetio se da ga je taj Talijan između ostalog fascinirao i savršenim poznavanjem njemačkog jezika i kulture, a to je stekao u prvom redu u Beču, gdje je studirao i kamo se preselio nakon nesretnog razlaza s rodnim gradom i Scalom.

 

Kao što svjedoče brojni primjeri u povijesti, muzičkom direktoru Državne opere nije nimalo teško postati jednom od najomraženijih osoba Beča. Osobito kad je stranac. Abbado je i s tog mjesta osvajao svojom uronjenošću u glazbu. Mnogi njegovi veliki kolege i prijatelji ovih se dana u svojim žalovanjima prisjećaju kako je Abbado vladao – šapatom.

 

Nije podizao glas, pažnju glazbenika osvajao je govoreći vrlo tiho. Neki misle da je sve to, uključujući i njegovu prividnu plahost i smušenost, bila proračunata strategija. No, kako god bilo, svi se slažu u tome da se s prvim tonovima glazbe događao preobražaj. U tim bi se trenucima zapravo uvijek događalo ono o čemu pjeva Rückertova pjesma “Ich bin der Welt abhanden gekommen” (Ja sam izgubljen svijetu).

 

Dirigent je postajao mrtav za sve ono površno svjetovno i svjetsko, za svu vrevu i buku, pa i onu obožavateljsku, a svoj bi život nastavio u ljubavi i pjesmi vodeći za sobom pjevače, svirače i slušatelje.

Smrt velikih dirigenata stvar je biologije. Ali, kad umiru ili tijekom dugih godina odumiru njihovi orkestri, onda to umire čitava jedna kultura i naš duh skupa s njom

 

Srećom, taj bečko-berlinski oproštaj, kada smo mnogi strahovali da gledamo kako velikan polako odlazi i s ovoga svijeta, bio je početak novog razdoblja za Claudija Abbada. Nastavio je živjeti, dirigirati i raditi mnoge itekako važne stvari za ovaj svijet, njegovu kulturu i duh.

 

Kao i u čitavom dirigentskom životu, tako su mu sve do smrti, o kojoj nas je vijest pogodila i rastužila prije nekoliko dana, na srcu osobito bili mladi glazbenici i osnivanje novih orkestara. Nažalost, kako je ispravno u svom nekrologu istaknuo cijenjeni kolega Inoslav Bešker u Jutarnjem listu, samo deset dana prije smrti velikog maestra izdahnuo je i orkestar koji je posljednji osnovao, onaj s Mozartovim imenom u Bologni. Financijska kriza tako se još jednom pokazala i krizom duha i kulture.

 

Od sličnog gubitka velikog umjetnika i čovjeka na samu Novu godinu uzdrhtala je i hrvatska glazbena kultura na vijest o smrti maestra Milana Horvata.

 

Za nas koji ostajemo sjećati se, sanjati i boriti se utješna je prije nekoliko dana bila večer u Lisinskom gdje su Hrvatska i Zagreb pokazali da se znaju dostojno oprostiti od svog velikana. Sve ono što je na svojim mnogim umjetničkim i direktorskim funkcijama u Hrvatskoj gradio maestro Horvat srećom još uvijek živi.

 

Ali, već dugo smo svjesni znakova odumiranja i nemogućnosti naših orkestara, opernih kazališta i festivala da dosegnu one najviše standarde zahvaljujući kojima smo bili ravnopravni dio velikog svijeta. Gledamo kako se ruše kriteriji u postavljanju kojih su ljudi poput maestra Horvata bili nepopustljivi. Čuvanje uspomene na njih zato nam je ohrabrenje, ali istodobno i opomena te ljubavlju koje više nema ispunjen prijekor.

 

Smrt velikih dirigenata stvar je biologije. Ali, kad umiru ili tijekom dugih godina odumiru njihovi orkestri, onda to umire čitava jedna kultura i naš duh skupa s njom.

(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija