Sve aktualnije polemike o fašizmu

U Italiji su sve aktualnije polemike o fašizmu, ali ne samo u Italiji. Poticaj za to su i ”prvomajski” događaji – manifestacije neofašista u raznim talijanskim gradovima, veliko okupljanje povodom godišnjice smrti Benita Mussolinija u Predappiju, njegovom rodnom mjestu, pa čak i grupno silovanje što su ga počinili pristaše ”Poundove kuće” u jednoj od njihovih jazbina na sjeveru zemlje.

Uz kroniku skandaloznih zbivanja u Italiji idu i manifestacije španjolskih neofašista i sukobi s antifašistima, a i u Francuskoj su ”žuti prsluci” infiltrirani neofašističkim elementima koji pridonose eskalaciji nasilja.

Paralelno s potmulim bujanjem neofašističkih skupina i njihovim sve otvorenijim pokazivanjima u javnosti u Italiji se razvija i polemika o korijenima suvremenog neofašizma: je li ”klasični fašizam” u Italiji bio oblik totalitarizma ili samo autoritarnog režima, koji se može onda usporediti s drugim oblicima autoritarizma i tako apsolvirati kao manje okrutan od nacističke verzije ili bestijalno okrutnog ustaštva?

U Italiji su sve aktualnije polemike o fašizmu, a poticaj za to su i ”prvomajski” događaji –  manifestacije neofašista u raznim talijanskim gradovima, veliko okupljanje povodom godišnjice smrti Benita Mussolinija u Predappiju, njegovom rodnom mjestu, pa čak i grupno silovanje što su ga počinili pristaše ”Poundove kuće” u jednoj od njihovih jazbina na sjeveru zemlje

Toj polemici je indirektno pridonio i sam Umberto Eco svojim esejom ”Vječni fašizam”, koji se nedavno pojavio u hrvatskoj verziji i kao posebna publikacija u izdanju zagrebačkog TIM pressa.

Eco, naime, pokušava objasniti talijanski fašizam kao diktaturu i jedan ”zbrkani režim” koji nije u potpunosti bio totalitaran.

On opisuje kontradikcije takvog ”zbrkanog totalitarizma” između pseudo-revolucionarne retorike ”fašističke revolucije” i realnog stanja podjele vlasti između Mussolinija i onih krugova koji su ga podržali i bez kojih ne bi bilo fašizma – industrijalaca, krupnih zemljoposjednika i konačno aristokracije i samog kralja, koji je izvršio državni udar povjerivši Mussoliniju vlast nakon teatralnog marša na Rim 1922. godine, kada je vlada tražila od kralja da uvede izvanredno stanje i uhapsi Mussolinija i njegove doglavnike.

Kralj je to odbio i time zadao smrtni udarac liberalnim političkim snagama koje su bile, paradoksalno, na vlasti i koje su tim kraljevim činom potisnute u ilegalu i progonstvo.

Eco tvrdi da fašizam nije imao svoju ideologiju, već da je to bio kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, za razliku od nacizma koji je imao jasno određen cilj i program iznesen u Hitlerovom ”Mein Kampfu”.

Točno je da se ideja totalitarne države razvijala u Italiji postupno, kroz različite faze baš zato jer je koegzistirala uz monarhiju i Katoličku crkvu, čiju je podršku Mussolini dobio kao ”čovjek proviđenja”, kako su ga nazivali propovjednici u crkvama širom Italije.

Paralelno s potmulim bujanjem neofašističkih skupina i njihovim sve otvorenijim pokazivanjima u javnosti, u Italiji se razvija i polemika o korijenima suvremenog neofašizma: je li ”klasični fašizam” u Italiji bio oblik totalitarizma ili samo autoritarnog režima, koji se može onda usporediti s drugim oblicima autoritarizma i tako apsolvirati kao manje okrutni fašizam od nacističke verzije ili bestijalno okrutnog ustaštva?

Ali se zato takav totalitarizam, kojemu je trebalo više vremena od nacističkoga da zavlada zemljom, razotkriva u vanjskoj politici i u odnosu na netalijanske narode na njezinom teritoriju.

Okrutna represija slavenskog življa – Slovenaca i Hrvata – najbolje ilustrira totalitarni karakter režima, od zabrane uporabe slavenskih jezika i školovanja na tim jezicima do otvorene denacionalizacije Slavena.

Konačno, epilog totalitarne naravi fašističkog režima očit je nakon donošenja rasističkih zakona 1938., sudjelovanja u holokaustu, kao i tijekom Drugog svjetskog rata kada fašistička okupacija zavodi organizirani teror protiv okupiranog stanovništva ne samo kao odmazdu prema pokretima otpora, već i kao mjere etničkog čišćenja teritorija koje, kao u slučaju Slovenije i Gorskog kotara u Hrvatskoj, trebaju postati ”talijanska Švicarska” preseljenjem i uništenjem lokalnog stanovništva i naseljavanjem Talijana s nerazvijenog juga.

Talijanski okupatori su primijenili drakonske mjere prema okupiranima: tako general Mario Roatta izdaje 1942. u Ljubljani direktivu za talijanske okupacijske snage: ”Ne oko za oko, zub za zub, već glava za zub mora biti naša politika!”, dok drugi talijanski zapovjednik, general Mario Robotti, kori svoje oficire u službenom dokumentu: ”Premalo se ubija!”.

Takva okrutnost ne bi bila moguća da režim nije vježbao takav modus operandi od samog početka, od prisilnog gutanja ricinusova ulja, premlaćivanja, ubojstava i terora posebnog suda za obranu države.

Stoga Emilio Gentile, jedan od vodećih povjesničara, tvrdi da je fašizam bio totalitaran u svojim namjerama od samog početka, a samo su ga konkretne povijesne okolnosti ”usporile”, da bi završio u krvi holokausta i u teroru ratnog vihora.

Takve polemike o naravi fašizma su sve potrebnije s obzirom na sve češće pojave neofašizma u Europi, kojemu pogoduju populistički pokreti i suverenizmi raznih boja, koji često nesvjesno, ali i svjesno, utiru put revivalu fašizma. Ne, doduše, u karikaturalnom obliku s crnim košuljama i svastikama, već u drugim metamorfozama i reinkarnacijama

Toj polemici su se pridružili i drugi povjesničari i teoretičari smatrajući da ta Ecova tvrdnja o ”zbrkanom totalitarizmu” može biti interpretirana kao nedovoljno oštra osuda fašizma, posebno opasna jer može suvremenim generacijama mladih sugerirati da je fašizam bio blaži od nacizma, a pogotovo što se ovih dana u javnosti sve više piše o tome da je fašizam učinio i ”neke dobre stvari” – isušivanjem močvara, smjelim urbanističkim potezima, uvođenjem reda u vozni red vlakova i slično, o čemu je Francesco Filippi ovih dana objavio i knjigu s naslovom: ”Mussolini je učinio i dobre stvari – idiotizmi koji još uvijek kruže o fašizmu”.

A da ne govorimo o korupciji, koja je u onom režimu bila kapilarna, o čemu pišu Mauro Canali i Clemente Volpini u knjizi ”Mussolini i režimski lopovi”.

Takve polemike o naravi fašizma su sve potrebnije s obzirom na sve češće pojave neofašizma u Europi, kojemu pogoduju populistički pokreti i suverenizmi raznih boja, koji često nesvjesno, ali i svjesno, utiru put revivalu fašizma.

Ne, doduše, u karikaturalnom obliku s crnim košuljama i svastikama, već u drugim metamorfozama i reinkarnacijama, ali zato opasnijima i perfidnijima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora