autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Svjetski fašizam u novom ruhu

AUTOR: Zlatko Dizdarević / 10.05.2015.

Ne tako davno činilo se da se o antifašizmu može razgovarati na svaki način lakše i, rekao bih, nekako “prirodnije”. Iz vrlo jednostavnog razloga. U svijetu je, uglavnom, postojao konsenzus o čemu se tu radi, odnosno šta je fašizam, šta je nacizam, šta su u tom kontekstu sile svekolike ljudske dekadencije. Oni koji su se pravili da ne znaju bili su u ogromnoj manjini. Ili su šutili. Bili su i kolektivno i individualno pobijeđeni. Ta je pobjeda bila planetarno priznata, obilježavala se i s razlogom slavila.

Danas smo ovdje u potpuno drugačijoj situaciji. Ne zato što mi ne znamo o čemu se radi i zbiljski i teorijski u novom identificiranju fašizma i prepoznavanju svih zala koje je proizveo i kojima se hrani. Tu smo i zato što je evo, uz 70. godišnjicu svjetske pobjede nad fašizmom mala dodvornička dnevno-politička pogubljenost uspjela da nadskoči ovu planetarnu činjenicu, pa zabrani čak i ljudima koji vode Evropsku uniju da tu godišnjicu obilježe. Pri tome lažu kad kažu da taj neodlazak tamo nije zato, već je to radi politike Putina kao pojedinca

Naravno, nije bilo malo ni onih koji su cijelu priču nastojali relativizirati, gurati je u razne kontekste kako bi se koliko-toliko razvodnila i tek ponegdje negirala.

Neki su to radili ne mogavši da se pomire sa porazom same fašitičke ideje i projekta, a neki da bi umanjili vlastitu krivicu i poraz prije 70 godina.

Takvi pokušaji, međutim, nikada nisu dovodili pobjedu nad fašizmom i kvalifikaciju fašizma generalno u pitanje. Naprotiv, na rezultatima te pobjede izgrađen je čitav koordinatni sistem međunarodnih odnosa, sistem općih vrijednosti, mehanizmi na kojima su funkcionirale države i društva.

Eto, iz poznate i priznate realnosti u vezi s fašizmom, iz temeljite naučne definiranosti i neupitnosti, razgovaralo se i o antifašizmu kao logičnom procesu čiji osnov nije ni nepoznat, ni diskutabilan, ni ideološki, pa i pragmatsko politički upitan, ma kako svjetska politika sa svim svojim interesima i nakanama ponekad to i poželjela.

Danas smo ovdje u potpuno drugačijoj situaciji. Ne zato što mi ne znamo o čemu se radi i zbiljski i teorijski u novom identificiranju fašizma i prepoznavanju svih zala koje je proizveo i kojima se hrani.

Tu smo i zato što je evo, uz 70. godišnjicu svjetske pobjede nad fašizmom, mala dodvornička dnevno-politička pogubljenost uspjela da nadskoči ovu planetarnu činjenicu, pa zabrani čak i ljudima koji vode Evropsku uniju da tu godišnjicu obilježe. Pri tome lažu kad kažu da taj neodlazak tamo nije zato, već je to radi politike Putina kao pojedinca.

Groteskno i ponižavajuće. Da bi se prihvatilo bilo kakvo objašnjenje za neučešće u proslavi pobjede nad fašizmom, mora postojati bar jedan od dva moguća razloga:

U blažoj varijanti se ili radi o onima koji usprkos nepobitnim istorijskim istinama ne žele da se poklone sjenima miliona žrtava fašizma, jer nemaju ni minimuim digniteta neophodnog da predstavljaju i sebe same, a kamoli čitave države. Ili su se intimno, doista iskreno svrstali protiv obilježavanja tog dana onako kako mu spada, po svim zakonima zemaljskim i Božijim.

I u jednom i u drugom slučaju, moramo to priznati, od onog vremena, kada je o fašizmu sve bilo jasno, do danas stvoren je svekoliki okoliš koji bi da zamete vrijednosti antifašizma. Očigledan je projekat da se stvore uslovi u kojima se ni ta prošlost neće više prepoznavati i čitati jasno i nedvosmisleno kao ranije. Istovremeno, mutirali su u svijetu mnogi pojavni oblici fašizma koji je “genetski” isti, samo se manifestira na nove načine, uz nove metode ,ali sa istim ciljem.

Od onog vremena, kada je o fašizmu sve bilo jasno, do danas stvoren je svekoliki okoliš koji bi da zamete vrijednosti antifašizma. Očigledan je projekat da se stvore uslovi u kojima se ni ta prošlost neće više prepoznavati i čitati jasno i nedvosmisleno kao ranije. Istovremeno, mutirali su u svijetu mnogi pojavni oblici fašizma koji je “genetski” isti, samo se manifestira na nove načine, uz nove metode, ali sa istim ciljem

U svijetu, posebno na Zapadu, ta “genetika” se podvodi čak i pod demokratske, sistemske kanone “neoliberalizma”, slobode izražavanja i djelovanja.

Cjelokupni novi svjetski ambijent, nametan i prihvatan u ime globalizacije i tržišta, nerijetko i ljudskih prava, postao je prvo jedva primjetan, a kasnije i sasvim transparentan ambijent za nametanje sile u raznim oblicima koja lako mutira u represiju, ponižavanja i agresije, sve do fašizma.

Mnogima od nas je postalo jasno, dosta rano, da su se u svijetu, najjednostavnije kazano, uzgajale dvije neupitne realnosti koje su pomogle da dođemo dovde, mada to tada još nismo zvali fašizmom.

Jedna je planetarno siromašenje većine i sve brutalnija ekspoloatacija onih koji su radili, paralelno sa ubrzanim bogaćenjem onih što su eksploatirali, špekulirali, uništavali proizvodnju i obezvrijeđivali stvaranje istinski novih vrijednosti.

U posljednjih dvadesetak godina kao da su u spiralu ušli procesi ogromnog siromašenja na jednoj i odvratne grabeži na drugoj strani.

Kulminira istovremeno i velika otimačina preostalih prirodnih resursa, posebno energije, hrane i vode. U ime globalizacije pobijedio je korporativizam, a vojna industrija postala je motor geostrateških apetita. Ta raslojavanja satirala su generacije, ponižavala i proizvodila osjećanja koja vape za odmazdom, silom, rušenjem na načine koji su zatvarali čitav krug ljudske degradacije kao izvora ekstremizma svake vrste, sve do fašizma. Predgrađa megalopolisa, cijele države i kontinenti pretvareni su u zone sumraka i regrutne baze za sve vrste ideologije i destrukcije.

Sve je imalo “strukturu” fašizma, samo se nije tako zvalo. Naprotiv, fašizmu se često tepa.

Okupacije po svijetu su postale brutalnije nego ikad. Na stotine i stotine hiljada ljudi se likvidira godišnje (u Iraku 2003. čitav milion), a mase opet ponavljaju: “Nismo znali”. Ne zato što danas nema načina da saznaju, kao u doba haranja “klasičnog” fašizma, već zato što su svekolika savršenost prenosa i kontrole informacija i savršena tehnika kao servis te kontrole takvi da se svaka vijest može i proizvesti i sakriti od javnosti.

U posljednjih dvadesetak godina kao da su u spiralu ušli procesi ogromnog siromašenja na jednoj i odvratne grabeži na drugoj strani. Kulminira istovremeno i velika otimačina preostalih prirodnih resursa, posebno energije, hrane i vode. U ime globalizacije pobijedio je korporativizam, a vojna industrija postala je motor geostrateških apetita. Ta raslojavanja satirala su generacije, ponižavala i proizvodila osjećanja koja vape za odmazdom, silom, rušenjem na načine koji su zatvarali čitav krug ljudske degradacije kao izvora ekstremizma svake vrste, sve do fašizma

A kontrolirani ljudski um natjerati da “vidi” ili ne vidi ono što vlasnici tehnologije hoće.

Sila je postala put do uspjeha, život je predmet svekolike manipulacije, a smrt je korporativni biznis. Malo je ko spreman da kaže da je to danas fašizam. Onaj čiji poraz nekad danas ne smijemo da proslavimo. Opet u ime brutalnog imperijalnog biznisa i nasilja.

Temeljem svega ovoga mijenjali su se i sistemi vrijednosti. Sila, otimačina i prevara postali su izvor nipodaštavanja, sektašenja, mržnje i podjela. Optimizam i pogled u budućnost nakon rata zamijenjeni su razočarenjima i frustracijom.

Mjera uspjeha je lopovluk, a pošteni rad predmet ismijavanja. Na toj matrici počele su da se odgajaju generacije. Antifašizam je postao demode, a sila in. Pamet je postala prvo višak, a onda noćna mora novim snagama. Kako kaza kod nas jedna zvijezda narodnjačke estrade: “Za školu je samo onaj ko nije ni za šta drugo…” A novi ministar kulture u Sarajevu otvoreno kaže pred kamerama da ne voli knjige i ne čita puno!

Drugi dio destruktivne realnosti može se prepoznati u onome koliko su čak i one zvanične politike što kreiraju pravila međunarodnog poretka, novi sterilni lideri i mehanizmi koje oni stvaraju postali striktni sljedbenici takvog sistema vrijednosti i odnosa.

Većina u Ujedinjenim narodima se do poniženja dodvorava najjačima i realnosti monocentrizma. Dvostruka i trostruka mjerila su legitimirana i sasvim uobičajena i očekivana. Interesni pritisci političkih siledžija idu dotle da u UN-u više ne može proći ni rezolucija protiv fašizma, nacizma i svih oblika rasizma.

Obaraju se režimi međunarodno priznatih i suverenih država i likvidiraju njihovi lideri temeljem klasičnih prevara, laži i montiranih dokaza. Ratovi se vode bez znanja i rasprave u UN-u, uz klasične medijske prevare o uzrocima i posljedicama operacija.

Moćne države za svoje potrebe formiraju, naoružavaju i plaćaju terorističke skupine koje za njih čiste teren za pljačku energenata i drugih bogatstava. Primjera u Iraku, Libiji, Siriji, sada Jemenu je napretek. Samo što se sve to u takozvanoj visokoj politici eufemistički naziva drugačije, a ne fašizmom, kako bi jedino moglo.

Većina u Ujedinjenim narodima se do poniženja dodvorava najjačima i realnosti monocentrizma. Dvostruka i trostruka mjerila su legitimirana i sasvim uobičajena i očekivana. Interesni pritisci političkih siledžija idu dotle da u UN-u više ne može proći ni rezolucija protiv fašizma, nacizma i svih oblika rasizma

Premijer Australije, na primjer, poručuje otvoreno da su “Muslimani koji žele da žive po islamističkim zakonima pozvani da napuste Australiju jer australijska vlada pokušava time da spriječi potencijalne terorističke akcije… iskoristite veliku slobodu koju imaju Australijanci, slobodu da napustite našu zemlju…”

Za njega je, eto, islam izjednačen sa islamizmom, svi muslimani su potencijalni teroristi, a prakticiranje vjere koja nije njegova razlog za poziv da se napusti zemlja. Tužna ali očita usporedba sa zbivanjima u doba fašizma.

Nasilje kao sistem i cilj vladanja drugima uvlači se u sve pore planete koja se kune u ljudska prava i podiže avione da ih, navodno, brani. Glorifikacija siledžijstva je vrhunska.

Ovih dana u Hrvatskoj je aktuelna rasprava o bezmalo tajnom sadržaju pripremanog Ugovora o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU. Sadržaj je sakriven da se prije usvajanja ne bi mogla otvoriti ozbiljna rasprava o zamkama u njemu.

Oni koji su ipak došli do većeg dijela prijedloga Ugovora zgroženi su nivoom ovlaštenja koja dokumenat daje multinacionalnim kompanijama, privatnim korporacijama i firmama u ime profita i općeg dobra, a zapravo direktno protiv interesa potrošača, prije svega u Evropi.

Potiru se čitavi sistemi socijalne, zdravstvene i svake druge zaštite radnika, uklanjaju mehanizmi očuvanja prirode i ekoloških sustava, a u svakom slučaju spora u vezi za profitom, korporacije i kompanije imaju prava koja nadjačavaju prava utvrđena nacionalnim zakonodavstvima.

Svi ovi elementi nisu od jučer niti u funkciji pomenutog ugovora, u javnosti poznatog kao TTIP. Još prije 30 i 40 godina takvi pokušaji pojavili su se u ime povećanja efikasnosti WTO-a. Ono što tada nije moglo proći, vraća se evo sada u igru.

Ekstremna desnica koja sasvim otvoreno šuruje sa fašističkim idejama zadovoljno trlja ruke i u Francuskoj, Holandiji, Belgiji, a posebno u Ukrajini, gdje se nacizam i ozakonjuje, potom u baltičkim zemljama, u Poljskoj, itd.

Na okupaciju i aparthejd u najgorem obliku u Palestini, na nasilje politike nad pravom, svijet je davno oguglao. Ali, na javnoj tribini u okviru Festivala tolerancije u Zagrebu, 15. aprila, uposlenik Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske (Boris Havel, op. uredništva Autografa), javno kaže da ”Palestinci nikada nisu postojali kao narod i da zato, pravno, ne postoji ni njihova država, pa ne može biti ni međunarodno-pravnih posljedica za okupaciju”. U najcrnje generaliziranje svih muslimana na svijetu on glatko uključuje i Bošnjake tvrdeći da su se “svi oni” u minulom ratu u Bosni borili samo i isključivo za obezbjeđivanje potpune prevlasti nad ostalima…

Na okupaciju i aparthejd u najgorem obliku u Palestini, na nasilje politike nad pravom, svijet je davno oguglao. Ali, na javnoj tribini u okviru Festivala tolerancije u Zagrebu, 15. aprila, uposlenik Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske (Boris Havel, op. uredništva Autografa), javno kaže da ”Palestinci nikada nisu postojali kao narod, i da zato, pravno, ne postoji ni njihova država, pa ne može biti ni međunarodno-pravnih posljedica za okupaciju”. U najcrnje generaliziranje svih muslimana na svijetu on glatko uključuje i Bošnjake tvrdeći da su se “svi oni” u minulom ratu u Bosni borili samo i isključivo za obezbjeđivanje potpune prevlasti nad ostalima…

Na evropskom planu postaje sve jasnije i da se dešavanja sa Grčkom doživljavaju u konzervativnim krugovima prevashodno ne kao tema o dugovima, trošenju ili štednji, već je teren na kojem treba srušiti “opasne lijeve ideje” koje će se proširiti na cijeli Mediteran ako se s njima sada ne obračuna. U korist sve ekstremnijeg i svekolikog desničarenja u zemljama stare Evrope.

ISIL na Bliskom istoku danas prevashodno više i nije važan kao vojna realnost, već mnogo više kao sociopatološka činjenica. Na desetine, stotine i hiljade dezorijentiranih mladića i djevojaka iz Evrope gledaju u zaluđene koljače Istoka s divljenjem. I pridružuju im se. Kao poplava se širi ludilo ciljano proizvedeno u obračunu sa sistemima, snagom i jakim državama kojima se nisu lako mogli oteti prirodni resursi pod neokolonijalnim uslovima. Posebno kada je o energentima riječ.

Teorija rušenja, gaženja, ubijanja, jer je to veliki biznis, donosi sa sobom i sada već potpuno prepoznatljiv mentalni sklop koji svoje tragove ostavlja širom svijeta.

I kod nas, kod kuće, ono što nismo mogli zamisliti do prije petnaestak godina danas je uobičajeno. Mržnja i šovinizam najgore vrste su se pripitomili. Nije li i to fašizam drugačije upakiran? O “tehnološkom”, biogenetskom nasilju, ubijanju prava na privatnost, sadističkoj proizvodnji netrpeljivosti prema drugom i različitom na internetu i tamošnjim mrežama da se i ne govori.

Sve ovo govori o tome da je vrijeme humanosti i humanističkih kodova, obrazovanja i ponašanja prezrena prošlost, a gaženje slabijih, nova “kultura” koja neumitno daje otrovne plodove. Do jučer ciljevi, karakter fašizma i njegovi akteri, holokaust, Jasenovac, pripadništva SS divizijama, itd. nisu bile kategorije pod upitnikom. Danas sve to postaje bezmalo “normalno”.

Uz aplauze sve većeg broja stanovnika regiona.

U Bileći, u BiH je preklani, na temeljima srušenog malog spomenika Desetoj Hercegovačkoj proleterskoj brigadi, u ratu tamo formiranoj, koja je dala 26 narodnih heroja, imala dvojicu španskih bioraca, pregazila Neretvu i Sutjesku – podignut 16 metara visok spomenik Draži Mihajloviću. Mladi predsjednik opštine, izdajica familije iz koje je bilo sedam boraca u ovoj brigadi, danas mrtav – hladan kaže: “Kad su mogli dizati spomenika svojima, možemo i mi sada našem”.

I kod nas, kod kuće, ono što nismo mogli zamisliti do prije petnaestak godina, danas je uobičajeno. Mržnja i šovinizam najgore vrste su se pripitomili. Nije li i to fašizam drugačije upakiran? O “tehnološkom”, biogenetskom nasilju, ubijanju prava na privatnost, sadističkoj proizvodnji netrpeljivosti prema drugom i različitom na internetu i tamošnjim mrežama da se i ne govori

Odreagirao nije niko.

Novi fašizam nije došao niotkuda. On je rezultat novih odnosa u svijetu u kojima su rad i radnik poniženi i eliminirani, humanizam ismijan, a profit multinacionalnih kompanija postao je i preko leševa mjera politike i geostrategije.

Uloga antifašista, tamo gdje ih još ima, ogromna je, posebno među generacijama koje o tome više ne uče u školama, ne gledaju na televiziji i ne čitaju po portalima. Ali, mnogo veću odgovornost imaju politike koje, ako hoće, mogu da učine sasvim dovoljno da se na globalnom planu ne dozvoli maglama da prekriju dostojanstveni dio prošlosti.

Nažalost, plašim se da ulazimo u period u kojem će to biti mnogo, mnogo teže nego do sada sa onima na čelu koji su prve dane svojih mandata posvetili potrebi da se deklarišu, činima i djelima, kao pristalice teorije po kojoj pobjedu nad fašizmom ne treba obiljžavati, a lideri te pobjede moraju se trajno eliminirati sa istorijske scene.

I ništa tu nije slučajno, kao što nije bilo ni tridesetih godina minulog stoljeća. Toga se obično postane svjesno – prekasno.

(Izlaganje na skupu “Antifašizam danas”, Rab, 18. travnja 2015.).

Još tekstova ovog autora:

     Komšićeva ''haška knjiga'' je izuzetan i pouzdani dokument
     Zabranjeno gašenje požara
     Sluti li kraj ludilu?
     Netanjahu i Hamas otvorili su zlo širih razmjera
     Kasno je da se BIH vakciniše protiv uzročnika stida
     Sarajevski zatvoreni krug
     Zašto se nikako ne razumijemo ili gdje su pare?
     Koronavirus, kuda dalje: pare ili život!
     Beskrupulozna otimačina prirode
     Sad znamo ko je prijatelj, a ko neprijatelj

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija