Svođenje računa u smiraj pontifikata

”Svijet je umoran i iscrpljen”, ustvrdio je papa Franjo u svojoj Božićnoj poruci 2016. godine. Umoran i iscrpljen djeluje i on sam, koji je 17. prosinca u malom krugu proslavio 80. rođendan. I izaziva sjećanja na neke svoje primjedbe, uzgred nabacane, o tome kako bi i on mogao doći do zaključka da mu snage popuštaju i da očekuje da nakon četiri, pet godina više neće moći udovoljavati potrebama svojeg visokog položaja.

Za nešto više od dva mjeseca Papa će napuniti četvrtu godinu pontifikata – i tako se približava rok što si ga je sam zadao.

Godina 2016. bila je teška, i za svijet i za njega osobno: suočavao se s javnom prozivkom zbog sumnje u hereze, s pismom kojim četvorica kardinala (Walter Brandmüller, Joachim Meisner, Raymond Burke i Carlo Caffara) od njega zahtijevaju – oštrim tonom – pojašnjenje nekoliko stavova iznesenih u njegovoj okružnici Amoris laetitia (travanj 2016.).

”Svijet je umoran i iscrpljen”, ustvrdio je papa Franjo u svojoj Božićnoj poruci 2016. godine. Umoran i iscrpljen djeluje i on sam, koji je 17. prosinca u malom krugu proslavio 80. rođendan. I izaziva sjećanja na neke svoje primjedbe, uzgred nabacane, o tome kako bi i on mogao doći do zaključka da mu snage popuštaju i da očekuje da nakon četiri, pet godina više neće moći udovoljavati potrebama svojeg visokog položaja

U njoj je papa Franjo pledirao za milosrdno, razborito i realistično ophođenje s bračnim supružnicima i obiteljima koji žive u raskoraku s idealima crkvene bračne i obiteljske moralistike – kardinali se nisu ustručavali predočiti da netko tko dopušta omekšavanje crkvenog naučavanja dovodi u zabludu vjernike i čini sablast i vjernicima i Crkvi.

Optužba je teška, nad njom lebdi biblijsko prokletstvo. Papa je u svojoj Božićnoj poruci natuknuo kako se osjeća pogođenim ”zlonamjernim oblicima otpora” i ”optužbama pod krinkama borbe za očuvanje tradicija”.

Prozivati Papu zbog sumnje u herezu nije svakodnevni izraz nezadovoljstva – i upućuje na zaključak da ta otvorena teška zamjerka pokazuje da je Papa sve osamljeniji, da se crkvena politika radi njemu iza leđa i mimo njegovih zamisli.

Papa Franjo ostavlja dojam da na svoj 80. rođendan više nije onaj isti koji se nakon konklave 13. ožujka 2013. godine predstavio katoličkom puku – dobrohotan, optimističan i pun pozitivne energije kojom je uspio svijetu predstaviti čovjekoljubivu Crkvu.

Ponoćku 2016. celebrirao je osamdesetogodišnjak koji se teško nosi sa svojom odgovornošću i s mogućnošću da je možda bio u zabludi i drugima na sablast. Koliko naspram tome vrijede njegova djela u ovoj godini – djela kojima je svijetu potvrđivao da on kao vrhovni poglavar Crkve brine prvenstveno o svima u nevoljama:

Kad je posjetio izbjeglički logor na Lesbosu (travnaj 2016.), kao što je 2013. godine bio i na Lampeduzi, te potresen sudbinama boat people apelirao na savjest europskih dužnosnika. Europska unija i europske vlade počele su se buditi iz svoje uljuljkanosti, ali sporo, jako sporo – pa su im (kao hrvatskoj politici) izbjeglice morale zakucati na vrata (granice) ne bi li vlade konačno razmislile o njihovu smještaju. Papu je ta Europa tada smatrala jednom od tih ”naivnih dobričina”, a sebe razboritim ”real političarima”.

Izbjeglička politika se još uvijek nalazi u stanju zatečenom u jesen 2015. godine, a i ”snalažljivost” europskih državnika nije bitno uznapredovala. Svijet se suočava s izbjegličkim valovima i drugdje – pa je Papa u veljači 2016. slavio bogoslužje na granici između SAD-a i Meksika. Taj znak solidarnosti s latinoameričkim izbjeglicama i ilegalcima u SAD dobio je na težini od Trumpove pobjede.

I u Krakovu, gdje je Papa nazočio Svjetskom danu mladih, nailazio je na tvrde stavove kršćanske Europe prema izbjeglištvu – i to upravo u hijerarhiji Crkve.

Globalizaciji Crkve Papa je zadao vjetar u leđa imenovanjem novih kardinala, pretežito iz zemalja u razvitku ili onih na pragu razvitka, dakle na rubovima, u koje spada i Albanija, odakle dolazi novi kardinal, svećenik Ernest Simoni, koji je zaređen u ilegali i proveo 18 godina u Hodžinim zatvorima, te je više puta osuđivan na smrt

Briga za izbjeglice (više) nije diktat aktualnog trenutka – poglavito otkad se počelo dokazivati da su se s izbjeglicama u Europu infiltrirali i samoinicijativni teroristi koji bez sofisticirane tehnike, s gotovo primitivnim metodama ”žanju” maksimalan broj žrtava.

Težak politički i crkveno-politički teren je i ekumena: Susreti s crkvama Orijentalnog obreda na Kavkazu i s pravoslavcima su u prošlosti, prije 40 godina, protekli s više uspjeha nego sada, u novim neovisnim državama proizašlima iz stečajne mase Sovjetskog Saveza. Wojtylina je vizija ”Kršćanske Europe od Atlantika do Urala” ustrašila nove države zbog prijetnje ”rimskog diktata” i katoličkog misionarstva.

Papini posjeti (Armeniji u lipnju, a Gruziji i Azerbajdžanu u rujnu 2016.) dočekani su mlako, nezainteresirano. S rusko-pravoslavnim patrijarhom Kirilom III. Papa se susreo na Kubi (u veljači 2016.) a zajednička katoličko-pravoslavna Izjava sadrži prilično ”senzacionalnog” materijala: i pravoslavni patrijarh se s poštovanjem izražavao o grkokatolicima, ”konkurentima” koje je Ruska pravoslavna crkva prepustila staljinističkom progonu, dok je ona inzistirala na svojoj pretenziji da je jedino ona ”oličenje duha Rusije”.

Papa se dalje nije očitovao, specijalno o držanju patrijarha Kirila prema ruskom bombardiranju Sirije (proglasio je ruske napade ”svetim ratom”). No to su činile neke orijentalne crkve u Siriji i drugdje na Bliskom istoku. Ima pak naznaka da se pravoslavna hijerarhija ograđuje od države i politike – no, mira na Bliskom istoku nema na vidjelu.

Teološki-dogmatske razlike između Ruske pravoslavne crkve, između pravoslavlja općenito i rimokatolika, dobile su u tim susretima sporednu ulogu. Papa Franjo se nije preciznije očitovao o tome što rimski biskup podrazumijeva pod ”jedinstvom kršćana” (njegovim prethodnicima to je bilo potpuno jasno: priznavanje Petrova nasljednika da je njemu Isus povjerio ”ključeve”).

Papa Franjo ponavlja ono što je zastupao već papa Ivan Pavao II. – ”jedinstvo u raznolikosti” – no izgleda da ta dvojica tu sintagmu tumače posve oprečno, podjednako mutno, ali podjednako nespojivo, različito. Ipak, sama činjenica da je Ruska pravoslavna crkva, pristavši na susret s Papom, učinila korak koji se prije deset godina činio nemogućim svjedoči o njezinoj ozbiljnosti, dobroj volji, ali i o težini svjetske političke situacije.

U Lundu (Švedskoj) Papa je u listopadu 2016. godine zajedno s protestantima otvorio jubilej ”500 godina luteranske reformacije”. Njegova nazočnost uz luteranske dostojanstvenike, u Luteranskoj crkvi, u zemlji gdje je luteranski protestantizam državna crkva, je povijesni događaj. Posebno treba obratiti pozornost na činjenicu da je najviši švedski predstavnik Luteranske crkve bila – luteranska biskupinja. Tu simboliku Papa je odlučio ignorirati.

Odao je dužno priznanje luteranskoj reformaciji, koja je stubokom promijenila katolicizam, pa i Katoličku crkvu ”natjerala” na reforme – premda su i obje strane, katolici i protestanti, iz kratkovidnosti, tvrdoglavosti i dogmatske zatucanosti propustili šanse za miroljubiv razvitak uzajamnih odnosa.

Nije se dogodilo da se ljudi zamisle nad upornošću crkvene obrane neobranjivih teza. Papu Franju više od ičeg drugog krase istančan realizam, pastoralno iskustvo i socijalno-emocionalna inteligencija. Čovjekoljubivo lice Crkve – to je nešto što nipošto ne treba podcjenjivati

Štoviše – to držanje obiju strana prouzročilo je vjerske ratove u 16. i 17. stoljeću; proces učenja koji je polučio vjersku slobodu i, dalje, međusobno uvažavanje bio je razumljiv ako razumijemo duh tadašnjega vremena – kojem su unatoč tome veliki duhovi prkosili.

To je, na radost protestantske strane, isticao Papa pokazavši da katolici danas znanju reformaciji priznati časno mjesto u povijesti katolicizma i da je izrazio kajanje i svijest o krivici za kobnu vjersku netolerantnost u prošlosti.

Da li će Papina nazočnost na početku Jubilarne godine protestanata – 500. obljetnice reformacije (Lund, Švedska) uroditi opipljivim rezultatima, vidjet će se (odnosno, ne vjerujem da će se vidjeti u bližoj budućnosti).

Ako je pak Papa očekivao da svaka biskupija uredi pastoral obitelji i brakova prema lokalnim uvjetima i osobitostima, previše je zahtijevao od ”baze”. Ta kako će biskupi koji su – naročito tijekom dva autoritarna pontifikata – učili slušati i poslušno reagirati odjednom smoći hrabrosti za samostalne odluke, bez ”pokrića” s vrha?

Završetak Svete godine milosrđa Papa je obilježio odlukom ”produžavati na neodređeni rok” dozvolu svim svećenicima da dijele odrješenje za grijeh pobačaja pokajnicama. Ovlast im je dodijelio 2015.godine, na početku Svete godine.

Pobačaj Papa i dalje smatra ”gnjusnim činom”, no on – za razliku od dvojice njegovih prethodnika – ima istančanu svijest za to da je Crkvi zadano spašavati duše, a ne dogme i kanonske propise.

Svjetska javnost je od Svete godine milosrđa, prve ”globalne” Svete godine, očekivala opipljivije znakove izlaženja u susret vjernicima. Prema stvarnim mjerama i dostignućima, taj je ”event” došao i prošao. Istina je da su pojedine biskupije osmišljavale razne, uglavnom karitativne, pothvate i u to ulagale mnogo dobre volje i domišljatosti. U tom pogledu organizirani katolicizam Papu nije razočarao niti iznevjerio.

Sam Papa je na neki način iznevjerio nade i očekivanja vjernika: Oni od njega nisu zahtijevali ”omekšavanje” crkvenog naučavanja i prilagođavanje (zlo)duhu vremena, nego po svoj prilici približavanju geslu Suaviter in modo (premda) fortiter in re.

Ljubazno, čovjekoljubivo lice Crkve – oličeno u nasmiješenom Papinom licu i gestama, stvarno se umorilo od frustracija. No ipak treba bilancirati rezultate:

Globalizaciji Crkve Papa je zadao vjetar u leđa imenovanjem novih kardinala, pretežito iz zemalja u razvitku ili onih na pragu razvitka, dakle na rubovima, u koje spada i Albanija, odakle dolazi novi kardinal, svećenik Ernest Simoni, koji je zaređen u ilegali i proveo 18 godina u Hodžinim zatvorima, te je više puta osuđivan na smrt.

Ako je pak Papa očekivao da svaka biskupija uredi pastoral obitelji i brakova prema lokalnim uvjetima i osobitostima, previše je zahtijevao od ”baze”. Ta kako će biskupi koji su – naročito tijekom dva autoritarna pontifikata – učili slušati i poslušno reagirati odjednom smoći hrabrosti za samostalne odluke, bez ”pokrića” s vrha?

Mamutski projekt ”Reforma kurije” bilježi stanovit napredak: osnovane su nove dikasterije s nadležnostima za glavne projekte – obiteljski pastoral, izbjeglištvo, ljudska prava, mirovne inicijative, zaštita okoliša – druga ”ministarstva” su ih odstupila. Više vodećih položaja povjereno je laicima.

To su nespektakularni rezultati, ostvareni daleko od očiju javnosti. Na tim područjima vidi se i Papin rukopis. S obzirom na njegov zazor od autoritarnih odluka i pravorijeka – za koji on ima moju iskrenu simpatiju – on bi stvarno mogao odlučiti da pusti da ”Duh djeluje gdje on hoće” (Iv.3,8). Odluku Papa mora donijeti.

Čuvati ”čistoću i jasnoću crkvenog naučavanja” su pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. smatrale prioritetnim zadatkom Crkve u suvremenom svijetu, te su stvorile sliku Crkve koja kao eratički kameni blok i gromada smutnje prkosi svim vihorima, ali kao strano tijelo iz davnina prošlosti.

Nije se dogodilo da se ljudi zamisle nad upornošću crkvene obrane neobranjivih teza. Papu Franju više od ičeg drugog krase istančan realizam, pastoralno iskustvo i socijalno-emocionalna inteligencija. Čovjekoljubivo lice Crkve – to je nešto što nipošto ne treba podcjenjivati. Zato bilancu treba završiti velikim plusom.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora