novinarstvo s potpisom
Nemamo se mi u Hrvatskoj što iščuđavati nad valom kulture poništavanja (cancel culture) u SAD-u, koja je nedavno dovela u sumnju primjerenost Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu. Meni je, recimo, lako zamisliti kako se jednog dana u bliskoj budućnosti sastaje neka urbano nastrojena komisija za zagrebačke spomenike i zaključuje da Meštrovićeva Povijest Hrvata vrijeđa osjećaje i […]
Nacisti su spaljivali knjige. Iz galerija i depoa izbacivali su djela “izopačene umjetnosti” (Entartete Kunst), one koja nije prikazivala idealizirane bijele figure i idealizirani realistično prikazani svijet. Staljinisti su u Sovjetskom Savezu crkve pretvarali u žitne ambare, zabranjivali su sakralne motive u umjetnosti, a u posljednjoj fazi i apstrakciju.
Rat je, naučio nas je von Clausewitz, nastavak politike drugim sredstvima. Ali, kao nastavak politike, rat ima jedno nezgodno svojstvo. Naime, rat u nekom trenutku neizbježno prestane. A kada rat prestane i kada politiku treba nastaviti, umjesto drugih sredstava potrebna su vam ona treća. Tada ne scenu stupaju – spomenici.
Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika.
Čitam, a kaže jedan svećenik, kako je pozdrav ”Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav. Tvrdi to i Kolinda Grabar-Kitarović. U hrvatskoj Wikipediji je to još šire elaborirano.
Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava. Fraktura, Zaprešić 2013. Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. […]